| Cena: |
| Stanje: | Polovan sa vidljivim znacima korišćenja |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Lično |
| Grad: |
Beograd-Mladenovac, Beograd-Mladenovac |
Godina izdanja: 2003
ISBN: 86-7102-069-X
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Uvod u arheologiju : istorija, principi i metodi moderne arheologije / Kevin Grin
Clio 2003 411 strana : ilustrovano
na 40-tak strana deo teksta obeležen žutim markerom, inače odlično
Knjiga Kevina Grina predstavlja uvod u arheologiju kao naučnu disciplinu koja proučava ljudsku prošlost na osnovu materijalnih ostataka. Autor prikazuje razvoj arheologije, njene osnovne teorijske postavke, istraživačke metode i značaj arheoloških izvora za razumevanje prošlih društava.
Posebna pažnja posvećena je metodama terenskog istraživanja, otkrivanju arheoloških lokaliteta, arheološkim iskopavanjima, stratigrafiji i dokumentovanju pronađenog materijala. Objašnjene su metode relativnog i apsolutnog datovanja, koje omogućavaju određivanje starosti arheoloških nalaza i uspostavljanje hronoloških okvira.
Autor razmatra i primenu prirodnih i tehničkih nauka u arheologiji, naročito u proučavanju keramike, metala, kostiju, biljnih ostataka i drugih materijalnih tragova prošlosti.
Značajan deo knjige posvećen je tumačenju arheoloških nalaza. Naglašava se da predmeti nemaju samo materijalnu i funkcionalnu vrednost već predstavljaju izvore za proučavanje društvenih odnosa, privrede, tehnologije, religije, običaja i kulturnih promena.
Knjiga ističe da savremena arheologija nije samo disciplina koja otkriva i opisuje stare predmete, već kompleksna nauka koja, primenom interdisciplinarnih metoda, rekonstruiše način života i razvoj ljudskih zajednica.
Ključne reči
1. Osnovni arheološki pojmovi
Arheologija
Materijalna kultura
Arheološki izvori
Arheološki lokalitet
Arheološki nalazi
Pokretni i nepokretni arheološki ostaci
Kulturni sloj
Kulturno nasleđe
Praistorija
Antička civilizacija
2. Metodologija arheoloških istraživanja
Terenska istraživanja
Arheološka prospekcija
Arheološka iskopavanja
Stratigrafija
Stratigrafska sekvenca
Dokumentovanje nalaza
Arheološka tipologija
Klasifikacija predmeta
Komparativna analiza
Eksperimentalna arheologija
3. Hronologija i datovanje
Relativno datovanje
Apsolutno datovanje
Radiokarbonsko datovanje
Dendrohronologija
Hronologija
Arheološka periodizacija
Terminus post quem
Terminus ante quem
4. Naučne metode u arheologiji
Arheometrija
Geofizička istraživanja
Analiza keramike
Metalografska analiza
Osteološka analiza
Palinologija
Analiza biljnih ostataka
Analiza životinjskih kostiju
Izotopska analiza
Laboratorijska ispitivanja
5. Arheološka teorija i interpretacija
Kulturno-istorijski pristup
Procesna arheologija
Postprocesna arheologija
Difuzionizam
Kulturna evolucija
Etnoarheologija
Arheološka interpretacija
Rekonstrukcija prošlosti
Društvene i kulturne promene
6. Zaštita arheološkog nasleđa
Konzervacija
Restauracija
Zaštita kulturnih dobara
Muzeologija
Arheološka etika
Upravljanje kulturnim nasleđem
Dokumentacija kulturnih dobara
Osnovna poruka knjige
Arheologija predstavlja naučno istraživanje ljudske prošlosti kroz materijalne ostatke. Pravilno razumevanje arheoloških nalaza zahteva poznavanje njihovog konteksta, stratigrafskog položaja, hronologije i funkcije, kao i povezivanje arheoloških podataka sa saznanjima drugih nauka.
Suštinski doprinos knjige jeste objašnjenje kako se od pojedinačnog arheološkog predmeta, preko sistematskog istraživanja i naučne analize, dolazi do pouzdanijih zaključaka o životu, kulturi i razvoju nekadašnjih ljudskih zajednica.
Hronološki pregled razvoja arheologije kao nauke
Od antikvarizma do savremene interdisciplinarne arheologije
Arheologija se razvijala od interesovanja za stare predmete, spomenike i civilizacije do moderne naučne discipline koja sistematski istražuje ljudsku prošlost. Njeno oblikovanje bilo je povezano sa razvojem istorije, geologije, biologije, antropologije, hemije i drugih nauka.
1. Antikvarizam – početak interesovanja za prošlost
Antika – XVIII vek
Antikvarizam predstavlja najraniji oblik organizovanog interesovanja za materijalne ostatke prošlosti.
U antičko doba sakupljani su stari predmeti, natpisi i spomenici.
Tokom renesanse raste interesovanje za grčku i rimsku umetnost, arhitekturu i epigrafiku.
U XVII i XVIII veku razvijaju se privatne zbirke, muzeji i sistematsko proučavanje antičkih spomenika.
Istraživanja su uglavnom bila usmerena na umetničku, estetsku i istorijsku vrednost predmeta.
Značajne ličnosti:
Kirijak iz Ankone – jedan od začetnika proučavanja antičkih spomenika.
Johan Vinkelman – jedan od osnivača moderne istorije umetnosti i proučavanja antičke umetnosti.
Ključni pojmovi: antikvarizam, kolekcionarstvo, antički spomenici, epigrafika, klasična umetnost.
2. Nastanak naučne arheologije
XVIII – prva polovina XIX veka
Velika iskopavanja antičkih gradova Pompeje i Herkulanuma doprinela su razvoju sistematskog istraživanja arheoloških ostataka.
Godine 1738. započeta su organizovana iskopavanja Herkulanuma.
Godine 1748. započeta su iskopavanja Pompeje.
Razvija se interesovanje za svakodnevni život antičkih stanovnika.
Arheologija postepeno izlazi iz okvira sakupljanja umetničkih predmeta i postaje sredstvo istorijskog istraživanja.
Značajne ličnosti:
Johan Vinkelman – proučavanje razvoja grčke i rimske umetnosti.
Džuzepe Fjoreli – unapređenje metoda iskopavanja Pompeje i dokumentovanja arheoloških ostataka.
Ključni pojmovi: sistematska iskopavanja, antički gradovi, dokumentacija, materijalna kultura.
3. Formiranje arheološke hronologije i tipologije
Sredina i druga polovina XIX veka
Tokom XIX veka arheologija dobija čvršće naučne osnove. Posebno je značajno uvođenje sistematske klasifikacije arheološkog materijala.
Najvažniji doprinosi:
Troperiodni sistem: kameno, bronzano i gvozdeno doba.
Razvoj arheološke tipologije i klasifikacije predmeta.
Povezivanje arheoloških nalaza sa istorijskim i kulturnim procesima.
Razvoj stratigrafskog posmatranja i relativnog datovanja.
Uticaj geologije i teorije evolucije na razumevanje ljudske prošlosti.
Značajne ličnosti:
Kristijan Jirgensen Tomsen – tvorac troperiodnog sistema.
Jens Jakob Asmusen Vorsae – unapređenje arheološke hronologije.
Čarls Lajel – razvoj geoloških principa koji su uticali na arheologiju.
Čarls Darvin – teorija evolucije i njen uticaj na proučavanje čovekove prošlosti.
Ključni pojmovi: tipologija, periodizacija, stratigrafija, relativna hronologija, evolucija.
4. Kulturno-istorijska arheologija
Kraj XIX – prva polovina XX veka
U ovom periodu arheologija se institucionalizuje kroz univerzitete, muzeje i specijalizovane naučne ustanove.
Osnovni cilj bio je prepoznavanje, definisanje i hronološko razvrstavanje arheoloških kultura.
Arheološke kulture određuju se na osnovu karakterističnih tipova predmeta i načina života.
Razvijaju se regionalne hronologije.
Istražuju se migracije, kulturni kontakti i širenje tehnoloških inovacija.
Materijalna kultura postaje osnovni izvor za rekonstrukciju prošlosti.
Značajne ličnosti:
Gustav Kosina – povezivanje arheoloških kultura sa etničkim zajednicama.
Vere Gordon Čajld – proučavanje praistorijskih društava, ekonomskih i kulturnih promena.
Oskar Montelijus – razvoj tipološke i hronološke metode.
Ključni pojmovi: arheološka kultura, migracije, difuzija, kulturni kontakti, tipologija, hronologija.
5. Procesna arheologija – nova naučna paradigma
1960–1980. godine
Procesna arheologija, poznata i kao nova arheologija, predstavlja značajnu promenu u teorijskom i metodološkom razvoju discipline.
Za razliku od ranijih pristupa koji su se pretežno bavili klasifikacijom predmeta i kulturnom hronologijom, procesna arheologija nastoji da objasni kako i zašto su se društva menjala.
Osnovne karakteristike:
Primena naučne metode i proverljivih hipoteza.
Proučavanje ekonomskih, ekoloških i društvenih procesa.
Korišćenje statističkih i kvantitativnih analiza.
Razvoj sistematskog terenskog istraživanja.
Povezivanje arheologije sa antropologijom, ekologijom i geografijom.
Značajne ličnosti:
Luis Binford – jedan od glavnih predstavnika nove arheologije.
Dejvid Klark – razvoj teorijske i metodološke arheologije.
Kolin Renfrju – istraživanje društvenih promena, praistorije i kulturnih kontakata.
Ključni pojmovi: procesna arheologija, naučna metoda, sistemski pristup, ekologija, kvantitativna analiza.
6. Postprocesna arheologija – značenje i interpretacija prošlosti
1980–2000. godine
Postprocesna arheologija razvija se kao kritika pojednostavljenog shvatanja društvenih i kulturnih procesa.
Ona naglašava da materijalna kultura nije samo odraz ekonomskih i ekoloških uslova već i rezultat ljudskih ideja, verovanja, identiteta i društvenih odnosa.
Osnovne karakteristike:
Proučavanje simbolike i značenja arheoloških predmeta.
Istraživanje religije, rituala i ideologije.
Razumevanje identiteta, pola i društvenog položaja.
Kritičko preispitivanje načina na koji arheolozi tumače prošlost.
Razmatranje uticaja savremenih društvenih i političkih okolnosti na arheološku interpretaciju.
Značajne ličnosti:
Jan Hoder – jedan od najznačajnijih predstavnika postprocesne arheologije.
Majkl Šenks – razvoj interpretativne arheologije.
Kristofer Tili – simbolički i fenomenološki pristupi materijalnoj kulturi.
Ključni pojmovi: postprocesna arheologija, simbolika, identitet, ideologija, ritual, interpretacija.
7. Savremena interdisciplinarna arheologija
XXI vek
Savremena arheologija predstavlja interdisciplinarnu nauku koja objedinjuje tradicionalna arheološka istraživanja sa dostignućima prirodnih, tehničkih i društvenih nauka.
Poseban značaj imaju:
Arheometrija – primena fizičkih, hemijskih i matematičkih metoda u analizi arheološkog materijala.
Bioarheologija – proučavanje ljudskih i životinjskih ostataka.
Arheogenetika – istraživanje drevne DNK i populacionih odnosa.
Geoarheologija – proučavanje geoloških procesa i njihovog uticaja na arheološke lokalitete.
Arheobotanika – proučavanje biljnih ostataka i ishrane prošlih zajednica.
Zooarheologija – proučavanje životinjskih ostataka.
Digitalna arheologija – primena GIS-a, 3D modelovanja, fotogrametrije i daljinske detekcije.
Arheologija pejzaža – istraživanje odnosa čoveka i prirodnog prostora.
Ključne metode:
Radiokarbonsko datovanje.
Analiza stabilnih izotopa.
Analiza drevne DNK.
Geofizička prospekcija.
Satelitski snimci i LiDAR.
Fotogrametrija i 3D rekonstrukcija.
Digitalna obrada i prostorna analiza podataka.
Značajne ličnosti:
Kolin Renfrju – razvoj arheološke teorije i interdisciplinarnih istraživanja.
Majkl Šenks – digitalna i interpretativna arheologija.
Jan Hoder – integracija teorijskih i terenskih istraživanja.
Ključni pojmovi: interdisciplinarnost, arheometrija, arheogenetika, geoarheologija, GIS, LiDAR, fotogrametrija, digitalna arheologija.
Zaključak – transformacija arheologije
Razvoj arheologije može se razumeti kroz nekoliko ključnih promena:
Od sakupljanja do istraživanja: predmeti prestaju da budu samo kolekcionarski primerci i postaju naučni izvori.
Od opisa do objašnjenja: arheologija prelazi sa klasifikacije predmeta na proučavanje društvenih i kulturnih procesa.
Od jedne metode do interdisciplinarnosti: istraživanja se oslanjaju na rezultate prirodnih, društvenih i tehničkih nauka.
Od materijalnog ostatka do društvenog značenja: predmeti se posmatraju u kontekstu identiteta, simbolike, ekonomije i načina života.
Od tradicionalnih iskopavanja do digitalnih tehnologija: savremena istraživanja koriste satelitske snimke, LiDAR, GIS, 3D modelovanje i laboratorijske analize.
Suštinska poruka: Arheologija je od discipline usmerene na otkrivanje i proučavanje starih predmeta postala kompleksna nauka koja rekonstruiše ljudsku prošlost kroz povezivanje materijalnih dokaza, prirodnog okruženja, društvenih odnosa i kulturnih značenja.