Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) PostNet (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Smederevska Palanka, Smederevska Palanka |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Tematika: Religija i duhovnost
Jezik: Srpski
vidi slike,
Aleksandri Anatoljevnoj Serđukovoj 1921. godine Novi Sad postaje grad u kojem će, kako će se na kraju ispostaviti, provesti vreme do kraja svog života. Kako dalje navodi, između dva svetska rata u Novom Sadu je bilo mnogo ljudi iz Carske Rusije koji su ovde našli svoju mirnu luku, a Aleksandra Anatoljevna Serđukova je bila profesorka. Ona je, kako otkriva, u Srpskoj Atini mnoge generacije učila ruski jezik, rusku poeziju, ona je prenosila rusku kulturu, predavala i prenosila znanje o velikim ruskim piscima i pesnicima. Danijel Metikoš ističe da je radila u dve škole po potrebi, držala predavanja o književnosti, vodila amaterske predstave s omladinom, a išla je redovno i u crkvu.
– Služenje ruskoj kulturi je za nju bilo zavetno služenje: njena radost, emocija, strast – naglašava Metikoš, i dodaje da je teške dane tokom Drugog svetskog rata proživela u Novom Sadu, uglavnom u nehumanim uslovima. – Preživela je januar 1942. godine jer je bila u maloj prostoriji na kraju dvorišta. Neljudi nisu prošli kroz zaleđena vrata, verujući da iza njih nema nikoga. Kraj rata i prve godine slobode su joj odnele preostale najmilije i najrođenije – supruga, brata i majku. Tokom Drugog svetskog rata je izbegavala da govori o svom životu i o tome zašto je tada ostala bez posla. Na jednom mestu je samo napisala da je čvrsto rešila da ne sarađuje s okupatorima.
Uprkos svemu, iza Aleksande Anatoljevne Serđukove stoje brojne aktivnosti kojima se bavila. Obučavala je kolege ruskom jeziku, radila je kao prevodilac i lektor u Matici srpskoj, a bila je i rukovodilac gradskog i rejonskog aktiva nastavnika ruskog jezika. Danijel Metikoš navodi da je bila posvećena metodici učenja stranih jezika, kao i da je objavljivala radove i članke u različitim listovima, časopisima...
– Aktivno je učestvovala u kulturnom životu grada Novog Sada i današnju Gimnaziju „Jovan Jovanović Zmaj” nazivala je svojom jer je u njoj provela ceo svoj radni vek kao profesorka ruskog jezika i književnosti, odakle se 1952. godine i penzionisala – navodi Metikoš, i otkriva da je Aleksandra Anatoljevna Serđukova usvojila devojčicu srpsko-ruskog porekla iz Budisave. – Kada se penzionisala, nije prestala da radi i piše. Uvek se ponašala u duhu hrišćanske misli i uvek je podvlačila važnost duhovnih tema. Posle odlaska u penziju nije mnogo pisala o svojim aktivnostima, bila je skromna, kao i stan u kojem je živela u Ulici Pap Pavla.
Aleksandra Anatoljevna Serđukova je svoje penzionerske dane, kako navodi Danijel Metikoš, provodila tako što je davala privatne časove stranih jezika (ruski, francuski, nemački), ali i redovno posećujući nedeljne liturgije u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. Umrla je 1978. godine, u 85. godini i sahranjena je u Budisavi. Danijel Metikoš ističe da će, zahvaljujući nekolicini istraživača i naučnika (Aleksej Arsenjev, Vladeta Jerotić, Ostoja Đurić, Vera Milosavljević i drugih), njen život ostati zauvek upamćen.
– Ona je od gimnazijskih dana bila predana višem cilju: „Šta ćeš ti kada te sve bude izneverilo i napustilo? Ne tuži se, ne tuguj; rad će ti svuda i svagda ostati”; „Raditi s ljudima i njih radi”; „Sačuvati i predati kulturne vrednosti. – Uprkos svemu” – to je bila Aleksandra Anatoljevna Serđukova – zaključuje Danijel Metikoš