ISBN: 400
Godina izdanja: Posle 1950.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Tematika: Za decu

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Vladimir Kirin (Zagreb, 31. svibnja 1894. – Zagreb, 5. listopada 1963.)

Rodio se kao drugo od šestero djece u obitelji Franje Kirin i Marije Kelemenec. Otac Franjo bijaše operetni pjevač i glumac Hrvatskoga zemaljskoga kazališta kojega je sam Freudenreich iz Samobora doveo u Zagreb i stipendirao tijekom školovanja. Majka Marija Kelemenec bila je lijepa glasa i odličnoga glazbenoga obrazovanja. Vladimir se rano susreo s umjetničkim miljeom ondašnjeg Zagreba. U kući Kirinovih su dolazili Nikola Mašić, Menci Klement Crnčić. Nikola Mašić je kumovao na kršenju budućem slikaru Vladimira. U Zagrebu je pohađao pučku školu i četiri razreda niže Realne gimnazije. Godine 1909. polazi srednju graditeljsku školu u Zagrebu. Na Građevinskoj stručnoj školi u Zagrebu su mu bili profesori: perspektive Ivan Tišov, prostoručnog risanja Oton Iveković i Ferdo Kovačević. S Kirinom na toj školi su tehničko znanje stjecali i budući slikari Marino Tartagia i Ernest Tomašević, kipar Frano Kršinić i arhitekt Alfred Albini. Prvi svjetski rat i mobilizacija prekidaju školovanje i odlazi u rat. Nakon završene časničke škole služio je u Šestome domobranskom artiljerijskom puku i tijekom dvije godine rata napredovao do natporučnika. Teško ranjen dobio je dužu poštedu i prekomandu u Pardubice. Uspijeva maturirati na Graditeljskoj školi 1919 i u jesen odlazi u London da studira grafiku. U Jesen 1924. odlazi u Beč i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti – grafički odjel. Nekoliko se mjeseci usavršava kod Ferdinanda Schmutzera U Kirinovom domu na Prilazu 2, - koji je bio ispunjen kućnim ljubimcima, mačkama, papigama – u braku s Maksimilijanom Borošić živi sretno, te u siječnju 1932. dobiva kćerku Maju. Agodine 1936. kćer Nevu.

Umjetnički rad
Još u školi je Vladimir iskazivao izvanredan crtački dar. Njegove risanke su bile ispunjene crtežima – precrtavajući Mašićeve i Crnčićeve crteže. Za boravka u Pardubicama je uradio niz crteža, a u zagrebu kompletira mapu Iz češkog baroka.


Vladimir Kirin:Motiv iz Pardubica 1918.
Za vrijeme boravka u Londonu 1919. izabrao je glasoviti Waterloo Bridge koji radi suhom iglom i prvu litografiju London – na Temzi Kratko radi kod arhitekta Tannera-Voysa, zatim dobiva stalni angažman u časopisu The Studio, a dobiva i preporuku za Langham Studio. Radi kao ilustrator priča, crtač arhitektonskih spomenika, cjelina i gradskih veduta, kao karikaturist. Usporedo s radom posjećuje londonske muzeje i grafičke zbirke gdje proučava djela starih talijanskih i francuskih majstora. Zanimaju ga i moderniji grafičari kao Francuz Charles Meryon bakrorezac, a oduševljava ga Franck Brangwyn bakropisac velikog formata i Amerikanac Joseph Pennell koji je dva desetljeća boravio u Londonu.

Za vrijeme božićnih blagdana 1919. i uskrsnih 1920. boravi u Zagrebu. Crta i akvarelira motive iz starog Zagreba. Ilustrira knjigu povjesničara i arhivista Josipa Matasović Iz galantnog stoljeća


Vladimir Kirin:Stara zagrebačka katedrala s biskupskim dvorom, kulama i voćnjakom, 1919.
1921. dobiva narudžbu za ilustriranje knjige priča Oscara Wildea i Fantastične pripovijesti Edgara Allana Poea. U proljeće 1921. napušta London i kreće na putovanje po europskim kulturnim i umjetničkim središtima. Obilazi Amsterdam, Pariz, Veneciju i Firencu. Po povratku u Zagreb objavljuje prvu grafičku mapu Litografije s motivima Londona, pariza, Amsterdama, Venecije i Firence.

Surađuje s engleskim časopisima The Architectural Review, The Studio, grafičkim revijama The Apple i Colour i njemačkim časopisom za umjetnost Die Kunst. Grafički oblikuje suvremenik i knjige izdanja Društva sv. Jeronima. Dobiva atelje u Zagrebu, Trg kralja Tomislava 21 u potkrovlju zgrade Društva sv. Jeronima.

U proljeće 1922. dobiva poziv od općine grada Splita da načini seriju crteža i za mapu litografija s motivima Splita. Odmah i grad Trogir pokazuje zanimanje za portretiranje stare gradske jezgre. Slijedili su Šibenik i Hvar. Mnoge je crteže i akvarelirao. Krajem 1922. predstavljena je prva mapa Split (14 listova) s predgovorom Luje Vojnovića, zatim mapa Trogir (14 listova) s predgovorom Ivana Delalle i mapa Šibenik(12 listova) s predgovorom Ćirila Metoda Ivekovića gdje Iveković Kirina naziva pravom pjesničkom dušom. Napokon 1925. otisnuo je mapu Zagreb s 24 bakropisna lista. Kao prijatelj sina Ivane Brliž-Mažuranić dolazi u kontakt s spisateljicom. Tijekom 1922. Kirin radi na ilustriranju engleskog izdanja priča Ivane Brlić-Mažuranić Priče iz davnina. Englesko izdanje Priča iz davnina izlazi iz tiska u Londonu 1924., a treće hrvatsko izdanje u Zagrebu 1926. Definitivno treće hrvatsko izdanje Priča iz davnina doživljava svoj uspjeh.

1923. godine Kirin pokreće časopis Grafička revija koji je neprekidno izlazio u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu sve do 1940. godine.

O tisućoj obljetnici Hrvatskog kraljevstva od slobodnog i kraljevskog grada Zagreba dobiva narudžbu grefičke mape Zagreb. Grafički oblikuje Zbornik kralja tomislava, a uredništvo Matice hrvatske poziva ga da oblikuje poseban Zbornik Matice hrvatske posvećen 1000- godišnjici Hrvatskog kraljevstva.

U Zagrebu bilježi promjene, a često na osnovu starih fotografija crtački i slikarski rekonstruira arhitektonske dijelove kojih više nije bilo. Nakana mu je bila perom i kistom snimiti povijesni biskupski Kaptol i svjetovni Grič i tako pred navalom nove i bezobzirne regulacije za naraštaje sačuva sliku zagreba kako je nekada izgledao. 1927. ilustrira Čitanku o zdravlju na stihove Ivane Brlić Mažuranić koja je izašla u nakladi Higijenskg zavoda. Bila je to prva slikovnica objavljena u Zagrebu s ilustracijama jednog hrvatskog autora. Grafičku uređuje knjigu austrijskog teoretičara Josefa Strzygowskog Starohrvatska umjetnost.


Vladimir Kirin: Dolac, 1938.
Godine 1928. imenovan je umjetničkim urednikom Hrvatske revije i Kola, dvaju mjesečnika Matice Hrvatske. Također je izabran, nakon natječaja, za ravnatelja Zaklade tiskare Narodnih novina gdje ostaje sve do 1940. godine. Odmah po stupanju na dužnost kupuje novi stroj za izradu litografija fotomehaničkim putem Hausleiterovim postupkom, te se pobrinuo za modernizaciju knjigotiskarstva. Sam je izradio nacrt novog tipa slova, te je proširio nakladnički program i unapredio hrvatski tiskarski zavod. U ljeto 1929. boravi u Istri i crta, na Hvaru gradi kuću na osnovu vlastitih nacrta.

U Londonu je u proljeće priređena velika izložba jugoslavenskog kiparstva i slikarstva na kojoj je i Kirin izlagao. na toj izložbi je bio izložen trogirski motiv. U Beogradu učestvuje na izložbi s četiri litografije iz mapa Split, Trogir i Zagreb

U povodu 500. obljetnice početka izgradnje šibenske katedrale, 1931., u Hrvatskoj reviji je objavljen članak Ljube Karamana s pet reprodukcija Kirinovih crteža.

Ljeti 1933. na poziv Milutina Cihlara Nehajeva odlazi u Senj gdje crta i slika Uskočku ulicu, Nehaj kulu i druge znamenitosti Senja. Potom obilazi manje gradove Hrvatskog primorja: Vrbnik, Zrinski grad u Kraljevici, rapske zvonike, Zrinskog ulicu u Bakru te je litografirana i objavljena tek 1943. godine u nakladi Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda. Mapa sadržava 24 lista s motivima koji prikazuju, osim već spomenutih i Bribir, Bašku, Grižane, Krk, Omišalj i Novi,a predgovor je napisao Đuro Szabo.

1934. učestvuje na Prvoj izložbi zagrebačkih umjetnika. Izlaže crteže s motivima iz Hrvatskog primorja

1936. godine je poslao nekoliko svojih rješenja na pariški salon lijepe knjige u Petit Palaisu, a najveći uspjeh je postigao s Pričama iz davnina. Nakon pariškog salona uslijedila je izložba u Rimu – Vatikan koja je prezentirala onodobne radove iz „tiska“. Na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti zastupljen je sa jednim svojim radom – uljanom slikom Dolac.

U siječnju 1941. dobiva zadatak, a na poziv Mate Ujevića, opremanje Hrvatske enciklopedije. Načinio je nacrt za naslovnicu i za hrbat.


Vladimir Kirin: Nacrt za hrbat Hrvatske enciklopedije, 1941.
Uspostavom NDH mijenja se Kirinov položaj u tiskari. Kirin biva poslan kao cenzor pošte u Suboticu. No zbog svoje stručnosti i iskustva u tiskarskim poslovima, izvanrednih organizacijskih sposobnosti i ugleda koji je imao u zagrebačkom kulturnom krugu nova ga vlast imenuje nadstojnikom umjetničkog odsjeka vlade NDH. Dodijeljen mu je zahtjevan posao u pripremi nastupa hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bienalu u ljeto 1942. godine. Uz pomoć Ive Šrepela i Ljube Babića odabire umjetnička djela za tu izložbu. Uz bistu Ante Pavelića koju je uradio Antun Augustinčić, izbornički trojac odabire i djela Joze Kljakovića i Ivana Meštrovića.

U siječnju 1943. postaje posebni vladin povjerenik za pripremu velikih izložbi hrvatske moderne umjetnosti u „kulturnim središtima Reicha“. Prvu izložbu je organizirao u berlinskoj Pruskoj akademiji umjetnosti već krajem siječnja, drugu u bečkom Umjetničkom paviljonu u travnju, a posljednja treća u Slovačkom muzeju u Bratislavi. Bečka Albertina je otkupila osam Kirinovih litografija za 100 Reichsmaraka za svaku.


Vladimir Kirin: 1000 kuna iz 1943., desno uvečan avers s inicijalima V.K.
U Jesen 1943. postaje redovitim profesorom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu iz predmeta Primijenjeno crtanje i perspektiva. Istodobno izlaže na Trećoj izložbi hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu. Izložio je dva ulja s pariškim motivima i Portret Vladimira Becića. Na Četvrtoj izložbi hrvatskih umjetnika Nezavisne Države Hrvatske izlaže Mrtvu prirodu.

Tijekom ratnih godina dizajnirao je drugu i treću seriju novca Nezavisne države Hrvatske, a Hrvatsko numizmatičko društvo danas čuva skicu za nacrt zadnje novčanice najvećeg apoena. Na novčanicama iz 1943. godine javljaju se prvi put kod Kirina folklorni motivi. U povodu zagrebačke filatelističke izložbe 12. rujna 1943. puštena je u promet peigodna poštanska marka s reprodukcijom Kirinova ulja Dolac s pretiskom „Hrvatsko more – 8. IX. 1943.“

Poslije rata Kirin dobiva otkaz na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, što je bila posljedica Tiljkovog suda časti.[1]


U svom ateljeu radi na ilustraciji Cervantesova Don Quijotea i to u ulju, a knjiga izlazi u nakladi zagrebačke Prosvjete s 16 reprodikcija u boji s predgovorom Mate Ujevića. Tijekom 1950. godine, a u prigodi pedesete obljetnice utemeljenja Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, slika za samostan na Kaptolu Prikazanje Bogorodice sv. Franji, a za samostan na Trsatu pet velikih uljanih slika na temu Gospe Trsatske i čudotvornog prijenosa svete kućice iz Nazareta . Slike su na Trsat postavljene 1953. godine u crkvi posvećenoj Gospi od Milosti. U ljeto 1953. vraća se crtanju i dalmatinskim motivima, te 1954. objavljuje litografsku mapu Zadar s predgovorom Vjekoslava Maštrovića Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća intezivno surađuje s izdavačkom kućom Naklada Naša djeca i tiskarskim zavodom „Ognjen Prica“. Publicirao je pet albuma reprodukcija Narodne nošnje i plesovi Jugoslavije i dva albuma razglednica.

U Nakladi „Color“ izlazi nekoliko edukativnih slikovnica o voću, povrću, cvijeću i životinjama s tekstovima Zlate Kolarić-Kišur. Zatim radi crteže za knjigu Slavka Kolara „Petrica Kerempuh“. Najzahtjevniji višegodišnji rad je bio ilustriranje prizora za Andresenove priče I. i II. 1959. Za pjesmaricu Milana Sachsa Miško među životinjama naslikao je 21. ilustraciju. U Samoborskom muzeju 1956. godine je održana samostalna izložba Vladimira Kirina. Izložio je slike sa samoborskim motivima.


Kristifor Kolumbo (ital. Cristoforo Colombo, šp. Cristóbal Colón, port. Cristóvão Colombo; rođen između oktobra 1450. i oktobra 1451, umro 20. maja 1506. godine), bio je trgovac i moreplovac iz Đenove koji je postao prvi konkistador Novog sveta. Kao preduzimljivi trgovac, tražio je puteve koji bi mu omogućili pristup dragocenim metalima i luksuznoj robi. Od 1492. do 1504. imao je četiri putovanja u Novi svet, gde su njegovi ljudi od trgovaca i mornara, preko noći postali osvajači i kolonisti. Pribavili su Španiji ogromnu i bogatu oblast sa druge strane okeana i obeležili granice carstva koje je bilo skoro dva puta veće od Evrope.[1]

Poreklo i lik pronalazača

Dijego Kolumbo, Kolumbov sin
Istoričari najvećim delom smatraju da je rođen u Republici Đenovi, u delu današnje Italije, mada postoje razna nagađanja o njegovom rodnom mestu. Neki smatraju da je katalonskog, galicijskog ili portugalskog porekla. Otac mu je bio Domeniko Kolumbo, tkač i trgovac, pripadnik srednje klase, a majka Suzana Fontanarosa. Deo dokumentovane istorije o njegovom životu kreće od 1476. godine, kada je stigao na portugalsku obalu kao žrtva brodoloma u pomorskoj borbi. Godine 1479, ili 1480. rodio mu se sin Dijego Kolumbo.[2]


Ernando Kolumbo, Kolumbov sin
Kolumba savremenici opisuju u tri crte: tajanstven, ponosan i uveren da je oruđe Božanstva. I dela fra Bartolomea de Las Kasasa pružaju neke značajne crte njegovog lika. Govori nam da je bio: „Visokog tela, višeg od prosečnog; lica dugog i moćnog, nos orlovski, oči plave, belog tena koji je išao ka upaljeno crvenoj, brada i kosa, kada je bio momak, plavi, ali su mu zbog ranog rada brzo postali sedi“. Las Kasas takođe beleži da je bio „duhovit i veseo, dobar govornik, i kako kaže zvanična portugalska istorija, elokventan i uspešan u svojim poslovima. Imao je izgled poštovane osobe velike moći i autoriteta, i dostojne svake naklonosti“. Sveštenik tvrdi da je Kolumbo bio krajnje marljiv prema božanskoj časti, da je poštovao sve najstrože postove, ispovedao se i pričešćivao. Brzo je naučio da čita i piše, a bio je ekspert za latinski jezik.

Felipa Monis Perestrelo, plemkinja iz Portugalije, bila mu je supruga. Njen otac, prvi guverner ostrva Porto Santo, nedaleko od Madere, ostavio je po smrti određene nacrte o putovanju preko Atlantskog okeana u koje se Kolumbo predano udubio. I u Lisabonu, kao i na Maderi, gde je živeo izvesno vreme, obuzela ga je groznica za pomorskim otkrićima, koja se širila iz Portugalije. Kasnije, u manastiru La Rabida osluškivao je razgovore iskusnih pomoraca o znacima i o samoj zemlji koju su ugledali zapadno od Irske. Na nekim mapama su čak bila ucrtana i ostrva koja su ležala daleko na zapadu u neispitanom okeanu.

Kristifor Kolumbo - gusar
Između svoje dvadesete i dvadeset pete godine, zbog velikog rivalstva i ratova među susedima, Kolumbo je postao gusar. U to vreme, gusarenje je bila legalna forma rata. Jedan grad ili država su dozvoljavali borbu protiv neprijatelja, ali pri tome je moralo da se drži određenih pravila i morao je biti ostvaren dogovor između napadača i žrtve. Kolumba mnogi nisu mogli da zamisle kao gusara, već su ga optuživali da je varalica, a on bi se u situacijama opasnim po život, obratio Katoličkim kraljevima, podsećajući ih na svoje pomorske podvige. Godine 1501. izjavio je:

Od rane mladosti odoh na more da plovim, i to nastavih do danas… I već je prošlo četrdeset godina otkako to činim. Svuda kuda se danas plovi, sve sam to prošao.

On je čovek čiji je boravak u Portugaliji od 1476. do 1485. bio odlučujući za plovidbu po Atlantiku. Savršeno je poznavao Mediteran i komercijalnu rutu između Iberijskog poluostrva i Italije. Na Mediteranu je ispekao zanat. Između 1470. i 1473. je pronađeno pet dokumenata koji su pripadali Kolumbu. U njima piše o svojim dugovima prema italijanskim trgovcima, potpisivanju testamenta svog prijatelja i prodaji kuće u korist svoje žene. Zahvaljujući ovim podacima, jasna su nam sva Kolumbova kretanja.

Izmišljene zemlje i mesta u Kolumbovom projektu
Kolumbo je sa sigurnošću u novoj zemlji lokalizovao nove biblijske predele, zemlje iz mašte, sela i ljude okružene mitovima i legendama. Govorio je o Magičnim kraljevima i njihovom putu u Vitlejem, skrivenom potomstvu Amazonki iz Antike i planinama zlata kralja Solomona. Da bi se razumelo ovakvo Kolumbovo razmišljanje, potrebno ga je sagledati iz dva različita ugla.

Prvi govori o srednjovekovnom čoveku sa maštom i verovanjima, dok ga drugi predstavlja kao apostola Novog sveta. Kolumbo je za sebe izjavio da je grešnik kome se dogodilo čudo, i Bog mu je dao inteligenciju da može da plovi, ide iz Španije u Indiju, prelazeći okeane na zapadu. Ovim uverenjem, on se poistovećuje sa filozofima, astrolozima, mudracima i teolozima i gradi svoj svet iz mašte.

Najviše su ga zabrinjavale Amazonke iz Indija, žene ratnice koje su živele na ostrvu organizovanom kao ženska republika. Radile su sve muške poslove, a sa muškarcima se sastajale samo zbog potomstva. Kolumbo je bio uveren da su bile povezane sa Amazonkama iz Antike i želeo je to da dokaže.

Otkrio je ostrvo Hispanjolu i rudnike zlata i razuverio narod o postojanju čudovišta i zmajeva na tim prostorima, jer on na njih nije naišao. Govorio je o Solomonu i pronašao mesto za kraljevinu Sibe.

Srednjovekovni pisci su dosta pisali o Zemaljskom raju. Mislili su da se nalazi na nejasnom i nepoznatom Istoku, između visokih planina, da iz njegovog izvora izbija voda iz koje nastaju četiri velike reke. Po povratku iz Indija, Kolumbo potvrđuje da je Zemaljski raj na istoku, jer je to mirno mesto na kome ga nije zadesila nijedna oluja.

Na svom prvom putovanju, odredio je tačku ili liniju okeana koja mu je bila granica, a na svom trećem putovanju iz 1498. godine je rekao da zemlja nije okrugla kako je opisuju, već da je u obliku kruške, i da postoji jedna „bradavica” koja je najbliža nebu i na kojoj se nalazi Zemaljski raj.

Godine 1490, je mislio da je blizu te „bradavice”. Plovio je kroz zalive i okolne obale, i jedno od tih mesta je nazvao Vrtovi. U Zemaljskom raju je postojao izvor slatke i slane vode, koji ga je fascinirao jer se nikada pre nije susreo sa nečim sličnim.

Događaji koji su prethodili ekspediciji
Velikoj Kolumbovoj ekspediciji su prethodili događaji koji su neposredno uticali na nju. To je Kolumbov dogovor sa Katoličkim kraljevima i ugovor iz Santa Fea, koji je sklopio sa sekretarom u njihovo ime.

Dogovor sa Katoličkim kraljevima
Pred sam početak 1492. godine, Kolumba je izjedala pomisao da zbog oklevanja Katoličkih kraljeva i kašnjenja, neko drugi može preuzeti njegov trijumf. Odlučio je da napusti Kastilju i potraži drugu zemlju i druge vladare. Zaustavio se u konventu La Ribalda. Fra Huan Peres, koji je bio kraljičin blagajnik i ispovednik, otvorio mu je vrata. Posle dugog razgovora, odlučio je da napiše pismo kraljici Izabeli i zadrži Kolumba u manastiru dok ne dobije odgovor.

U poslednjem tromesečju 1490. godine i pred sam kraj rata za oslobođenje Granade, naređeno mu je da se obuče pristojno, kupi konja i pojavi se pred njenim Visočanstvom. U januaru 1492. raspravljano je o njegovom projektu. Okupili su se uticajni ljudi. Bilo je neslaganja i mnogo različitih mišljenja. Opet su mu rekli da „ode u dobri čas“. Nije se mnogo udaljio od Granade, kada ga je stigao oficir sa dvora, rekavši da je dobio naređenje da mu kaže da se vrati.

Veliku zaslugu u tome imao je Luis de Santanhel, koji je čak i pozajmio dve hiljade petsto eskudosa fondu Krune kako bi se isplatila flota. U svom delu „Knjiga o predskazanjima“ iz 1502. Kolumbo kaže: „Svi oni koji su znali za moj poduhvat, sa smehom su ga negirali i osporavali“.

Ugovor iz Santa Fea
Glavni članak: Ugovor iz Santa Fea
Ugovor iz Santa Fea je bio najbitniji pisani akt u istoriji otkrića Amerike. Napisali su ga aragonski sekretar Huan de Koloma, u ime Kraljeva, i fra Huan Perec, zastupnik Kolumba. Neki naučnici smatraju da je ovaj ugovor bio samo čin kraljevske milosti.

Kruna se obavezala da će nagraditi Kolumba na sledeći način:

Imenovan je Admiralom Okeanskog mora i izjednačen sa vrhovnim Admiralom Kastilje. Ovaj položaj je bio nasledan.
Dobio je zvanje vicekralja i guvernera svih prostora koje bude otkrio.
Dobiće deseti deo celokupne dobiti.
Dali su mu pravo da učestvuje u osmini troškova bilo koje trgovačke flote i samim tim dobije osmi deo dobiti koju ona ostvari. Drugi dokumenti koji su bili izdati pred putovanje su:

zapovest svim gradskim vlastima da Kolumbu daju svu potrebnu pomoć;
kraljevska odluka za oslobađanje od poreza svih stvari koje će Kolumbo uzeti za flotu;
pismeno osiguranje za sve mornare koji se ukrcaju;
odobrenje za prepuštanje Kolumbu tri karavele koje on odabere itd.
Uspeo je čak i da ubedi kraljicu da njegovog sina Dijega imenuje za paža svom sinu, princu Huanu, sa dohotkom od 9,400 maravedija godišnje.

Prvo Kolumbovo putovanje

Prvo Kolumbovo putovanje
„I krenuh ja iz grada Granade, dvanaestog dana meseca maja iste godine, 1492, u subotu, i dođoh u grad Palos, luku na moru, gde pripremih tri broda veoma pogodna za ovakav poduhvat.“

Trošak oko pripremanja pronalazačke flote bio je približno dva miliona maravedija. Taj trošak nije pao samo na krunu, već i na grad Palos i na samog pronalazača. Katolički kraljevi su dali 1.140.000 maravedija. Oni su tu sumu pozajmili od svog pisara. Od toga je milion otišao na kupovinu karavela, a ostalo je unapred dato kao plata Kolumbu. Sam Kolumbo je prema ugovoru iz Santa Fea trebalo da uloži osminu troška flote. Taj novac mu je najverovatnije pozajmio trgovac robovima, Firentinac Huanoto Berardi. Građani Palosa su se, na do sada neutvrđen način, zamerili monarsima. Zbog toga su dobili naredbu da o svom trošku opreme tri karavele koje će u korist Kolumba ploviti dva meseca. Ipak, malo ljudi je bilo upoznato sa pomorskim darom Kolumba, i malo njih mu je verovalo. Samo četiri dobrovoljca su se u početku prijavila i četiri kriminalca osuđena na smrt, koji bi se na taj način spasili. Veliki pomorac iz Palosa, Martin Alonso Pinzon, bio je čovek koga je trebalo privući. Kada je on pristao da pođe sa Kolumbom, poveo je i mnoge druge, uključujući dvojicu braće. Na dan Gospe od La Rabide, 2. avgusta 1492, Kolumbo je naredio ukrcavanje. Isplovile su dve karavele, Pinta i Ninja, i jedna lađa, Santa Marija. Ova poslednja je nosila oko 150 tona, Pinta oko 100, a Ninja nešto manje. Do danas nije dat tačan broj Kolumbovih saputnika, ali se smatra da ih je bilo oko 100.

Ova posada nije se ni po čemu bitno razlikovala od ostalih. Jedino što je bilo drugačije bio je strah od nepoznatog. Luis Tores bio je preobraćeni Jevrej. Govorio je hebrejski, haldejski i nešto arapskog, pa je kapetan mislio da mu zatraži pomoć prilikom prevođenja. Kao osnovne namirnice poneli su brodski dvopek, vino, maslinovo ulje, pasulj, bob, slaninu, usoljeno meso itd. Bilo je i velikih rezervi drva i vode.

Prvo kapetanovo naređenje bilo je da se krene prema Kanarskim ostrvima, gde bi dopunili rezerve vode i hrane. Tri broda su se 2. septembra okupila na Gomeri. Dva dana kasnije, nastavili su svoje putovanje. Dana 9. septembra, ostrvo Jero je nestalo sa vidika i započeta je njihova avantura. Tog dana je Kolumbo rešio da vodi dva računa o daljini koju su brodovi preplovili, jedan tačan i tajni, i jedan koji je svakoga dana objavljivao. U noći između šestog i sedmog oktobra, došlo je do prve pobune.

Baskijski i kantabrijski mornari otvoreno su se sukobili sa Kolumbom. Uticajna braća Pinzon su pak stala na njegovu stranu i zapretila da će pogubiti svakoga ko se pobuni. Onda je u noći između devetog i desetog oktobra došlo do opšte pobune, u koju su bila uključena i braća Pinzon. Tada je Kolumbu rečeno da će u pravcu zapada ploviti još tri dana. Ako do tada ne nađu kopno, vratiće se u Španiju. Gvanahani ili ostrvo San Salvador, ugledali su 11. oktobra 1492. oko dva sata posle ponoći. Huan Rodriges Bermeho prvi je uzviknuo: „Zemlja!“. Kolumbo je svečano zauzeo tu zemlju u ime njihovih Visočanstava.[3]

Drugo Kolumbovo putovanje i naseljavanje Indije

Drugo Kolumbovo putovanje
Boravak Kristifora Kolumba u Kataloniji je bio značajan trijumf u kome je beskrajno uživao i čiji su svedoci bili kraljevi, ugledni članovi klera, ambasadori, putnici i jedan deo naroda.

U junu je krenuo u Sevilju kako bi pripremio novu flotu. Sa njim je krenuo Huan Rodriges de Fonseka, veliki organizator flota za Indiju.

Namera je bila da se što pre krene na more, da se pre od Portugalaca otkriju istočne zemlje - „U moju službu požurite sa vašim odlaskom“, napisala je kraljica Kolumbu. Ovo drugo Kolumbovo putovanje se kvalifikovalo kao kolonizatorsko, ali po rečima jednog od najboljih poznavalaca tog doba, Huana Peresa de Tudele, ono nije bilo baš takvo.

Od oko 1200 ljudi koji su preplovili Okean, oko 800 su bili „ljudi za bitku“. Među njima je bila i grupa koja je kasnije imala glavnu ulogu u sukobu između samih Španaca. Drugu bojnu grupu su činile zanatlije, koje su bile pozvane da grade tvrđavu ili grad u toj dalekoj zemlji. Poznata su imena prve tri žene koje su učestvovale u ekspediciji - Marija de Granada, Katalina Rodriges i Katalina Vaskes.

Od poljoprivrednih proizvoda i stoke, poneli su semena mnogih biljaka, kao i grla različite stoke. Ekspedicija je povela i prve konje, magarce, svinje, koze, pse, mačke i kokoške, prve u Americi.

Dana 25. septembra 1493, podignuto je sidro iz luke Kadiz, i povedeno je 17 brodova u pravcu Kanara, predvorju Indija. Komandni brod se zvao Marigalante, a u ekspediciji su bile i karavele Pinta i Ninja.

Poznate ličnosti koje su se istakle u kolonizaciji su, među ostalima, bili Ponse de Leon, Huan de Eskivel, Alonso de Oheda, Alvares Ćanka, Migel de Kuneo de Savona, Kolumbov brat Dijego i mnogi drugi.

Flota se uputila ka Kanarima, i 2. oktobra stigla na ostrvo Gran Kanaria, a tri dana im je trebalo da stignu do San Sebastijana na Gomeri, gde su ostali samo dva dana. Između 3. i 7. oktobra, napustili su Gomeru i nastavili plovidbu. Nakon dvadeset i jednog dana su ugledali kopno Antila.

Prvom ostrvu koje je ugledao, Kolumbo je dao ime Deseada (šp. Deseada) i to je bilo prvo ostrvo u predelu koji je nazvao „Ulazak u Indije“. Oplovivši ostrvo Dominiku i svečano zauzevši zemlju na ostrvu Marigalante, usidrili su se do Gvadalupe. Kolumbo je bio vešt i vodio je flotu po opasnim vodama kao da je išao poznatim putem. Prošao je i teški arhipelag Jedanaest hiljada devica.

Oko 19. novembra je ugledao i otkrio drugo veliko ostrvo, koje je nazvao San Huan Bautista (San Juan Bautista). Dana 22. novembra je stigao do Hispanjole, a 28. novembra je došao u tvrđavu Navidad. Tamo ga je sačekao poražavajući prizor - 39 članova posade koji su tu ostali da čekaju, bilo je mrtvo. Iz zapisa tog vremena može se saznati o nemirima i sukobima između samih Španaca.

Kristifor je 7. decembra 1493. odlučio da digne sidro iz Navidada i potraži bolju obalu na kojoj bi napravio naselje. To prvo naselje je nazvao Izabela (Isabel), u čast kraljice Izabele. Podelili su zemlju, ucrtali plan grada i 6. februara 1494. je proslavljeno osnivanje. Crkva, bolnica, magacin i utvrđenje za Kolumba su podignuti od kamena, dok su privatne kuće sagrađene od drveta i slame.

Zemlja je bila plodna za povrće, ali ne i za vinovu lozu i žitarice. Jedna od prvih Kristiforovih briga je bila ispitivanje zaliha regiona Sibao, te je tamo poslao dve grupe pod komandom Ohede i Korbalana. Nakon njihovog povratka i optimističnog raspoloženja, Kolumbo je ostavio brata Dijega na čelu Izabele, i sa oko 500 ljudi 12. marta krenuo u istraživanje. Stigavši do brda okruženog rekom Haniko, naredio je da se sagradi tvrđava Santo Tomas (Santo Tomás). 21. marta se vratio u Izabelu i kao komandanta tvrđave je ostavio plemića Pedra Margarita.

Nekoliko dana pošto je druga flota pristala na Espanjolu, Kolumbo je naredio da jedna karavela oplovi njene obale, za šta joj je bilo potrebno 40 dana. Konačno, 2. februara, karavela je ispunila svoj zadatak i donela opis položaja i oblika ostrva Espanjola. Tih dana kada je ova karavela poslata, Kristifor je poslao i pet brodova ka južnom kopnu da istraže zonu. Ekspedicija je stigla do Kumane. Vratili su se u Izabelu nakon 2. februara 1494.[4]

Treće Kolumbovo putovanje

Treće Kolumbovo putovanje
Treća flota bila je sastavljena od svega osam brodova, od kojih su dva isplovila u februaru 1498. godine kao prethodna pomoć za koloniju, pod komandom Peroa Ernandesa Koronela. Na treće putovanje, Kolumbo je krenuo iz luke Sanlukar de Barameda pored Kadiza 30. maj a 1498. godine sa preostalih šest brodova u ime Svetog Trojstva.[5]

Kolumbo je želeo da povede 500 ljudi, iako je bilo predviđeno da ide njih 300, međutim, na kraju se ukrcalo svega 250 ljudi. Na brodu su bile i dve žene.

Na Kanarskim ostrvima, 20. juna, flota se podelila, a Kolumbo je sa tri broda krenuo ka jugu, dok su preostala tri broda krenula ka Hispanioli, nosivši namirnice kolonistima.

Dana 13. jula, došlo je do strašne nevolje, kada su upali u zonu mrtvog mora. Snažan vetar koji je duvao osam dana, dosta je otežao njihovo putovanje. Prvi put nakon toga, 31. jula, ugledali su kopno i dato mu je ime Trinidad.

Dana 1. avgusta 1498 godine, otkrio je obalu i ušće velike reke, a kasnije se ispostavilo da je otkrio južnoamerički kontinent i ušće Orinoka. Posle toga, krenuo je da ispituje obale današnje Venecuele i otkrio ostrva Sveti Vinsent, Grenada i Margarita.


Frnsisko Bobadilja i Kolumbo
U Hispaniolu je stigao 31. avgusta 1498. godine u grad Santo Domingo. Na ostrvu je vladala potpuna anarhija i izbila je pobuna protiv Kolumba. Pet brodova napustilo je ostrvo i otišlo za Španiju. Među onima koji su se vratili, mnogi su se žalili kralju i kraljici okrivljujući Kolumba. Odlučuju da pošalju Fransiska Bobadilju da zameni Kolumba na mestu vicekralja. On stiže u Hispaniolu 23. avgusta, a 1500. godine. početkom oktobra, zatvara Kolumba i njegovu braću i šalje ih u Španiju da im se sudi.

Tokom putovanja, Kolumbo je napisao pismo španskim kraljevima, koje im je predato po dolasku u Španiju krajem novembra 1500. godine. Pismo je imalo efekta - Bobadilja je pozvan da se vrati u Španiju. Oktobra 1501. godine. Kolumbu je dozvoljeno da organizuje novo putovanje, ali mu je zabranjeno da se vrati na Hispaniolu. Oduzeta mu je titula vicekralja, ali je zadržao titulu admirala.[4]

Četvrto Kolumbovo putovanje

Četvrto Kolumbovo putovanje
Poslednje Kolumbovo putovanje na čelu Kraljevske eskadre značajno je u istoriji istraživanja i osvajanja Amerike. Na putovanje je krenuo iz Kadisa 9. maja 1502. iako nije imao dozvolu kralja, morao je da ode do San Dominga (jedina španska baza u Novom Svetu). Na San Domingu se trideset brodova spremalo da isplovi, uprkos Kolumbovim upozorenjima da će biti bure oni su krenuli. Dvadeset brodova je potonulo, među njima su bili i Bobadilja i Roldan.

Samo četiri broda je uspelo da se spasi te bure i otplovili su na Jamajku i južni deo Kube, a odatle su nastavili plovidbu kroz Karipsko more. Kolumbo je putovao ka zapadu. Jedreći od rta kome je dao ime Gracia a Dios, zatim odatle na jug, ispitao je obale Hondurasa, Nikaragve i Kostarike do Panamskog kanala.

Kolumbo je postavio sebi zadatak da plovi dok ne naiđe na zemlju sa druge strane obale. On je od urođenika, na čiju je zemlju došao i od kojih je čuo da ta zemlja koja obiluje bogatstvom postoji, dobio tačna uputstva kako bi ta zemlja trebalo da izgleda, a ni sam nije znao da se već nalazi na toj drugoj obali.

Nastavljajući svoje putovanje na jug došao je do tačke do koje je i sam Bastidas stigao, i oni su o tom mestu razmatrali kada su se prethodno sastali u San Domingu.

Na osnovu uputstava koja su im dali Kraljevi, pokušali su da na tom mestu osnuju naselje. Na čelu tog pokušaja bio je Bartolome. Međutim, ovde urođenici nisu bili kao na Hispanioli i nisu im to nikako dozvolili, branili su se svim silama. Nekoliko Španaca je poginulo, ostali su ranjeni, a među njima i sam Bartolome. Kolumbo je poslao nekoliko ljudi na jednom čamcu da traže pomoć u Hispanioli. Pomoć od dva broda stiže 25. juna 1504.[6]

Za Španiju kreće 12. septembra, gde stiže 7. novembra, umoran i bolestan.

Kraj života

Kolumbova grobnica
Postoje mnoge legende o Kolumbovim poslednjim danima. Najmanje istinita jeste ta da je Kolumbo svoje poslednje godine života proveo u bedi i nemaštini. Sam Kolumbo bio je krivac za to. Tokom svog četvrtog putovanja, poslao je pismo u kome je opisao sve poteškoće sa ovog putovanja. Mali deo tog pisma je: „Danas nemam u Kastilji krova: ako hoću da jedem ili da spavam, nemam ništa od krčme ili taverne, i često nemam da platim svoj deo.“ Bartolome de Las Kasas, napisao je, između ostalog: „... Umro je u bedi i oduzete imovine i časti koje je sa tako ogromnim i neverovatnim opasnostima, znojem i radom zaslužio, ostavljen bez ičega, sramno, bez naređenja pravde, bačen u okove, zatvoren, bez mogućnosti da se čuje i da mu se veruje...“.

Kolumbo je završio svoje poslednje putovanje i u Sanlukar je stigao 7. novembra 1504. godine. Odatle je otišao u Sevilju, gde ga je bolest dotukla. Zahtevao je da se vidi sa Katoličkim kraljevima, jer je samo u njima video nadu za spas. Šest meseci je bio zakovan za krevet, jer ga je putovanje od Sanlukara do Sevilje iscrpelo.

Pred kraj života tražio je, na osnovu ranije zaključenih ugovora, da mu španska kruna isplati 10% od profita ostvarenog u novootkrivenim zemljama, što je odbijeno. Kolumbo je umro u Valjadolidu 20. maja 1506. kao veoma bogat čovek. Prvobitno je bio sahranjen u Valjadolidu, a zatim je prebačen u Sevilju. Guverner Hispaniole je 1542. prebacio njegove ostatke u Santo Domingo. Kada su Francuzi 1795. zauzeli Santo Domingo, njegovi ostaci su prebačeni u Havanu. Ostaci su ponovo prebačeni u Sevilju kada je Kuba 1898. postala nezavisna. Razlozi za prenos kostiju u Španiju su bili zbog sukoba Amerike i Španije.[7]

Zanimljivosti i manje poznate činjenice o Kolumbu
Kolumbo je jedna od tri osobe koje imaju svoj praznik u SAD. Dan Kristifora Kolumba slavi se drugog ponedeljka u mesecu oktobru, čime se proslavlja njegovo doplovljavanje do američkih obala. Druge dve osobe koje, pored Kolumba, imaju svoj praznik su Džordž Vašington i Martin Luter King Junior.
Optužen je da je doneo evropske bolesti u Ameriku, poput kolere i viruele.
Rođen je u Đenovi, u Italiji, a originalno ime mu je Cristoforo Colombo. Ipak, većinu svog života proživeo je u Španiji i Portugaliji.
Bio je najstariji od petoro dece.
Imao je dva sina, sa dvema različitim ženama.
Prekinuo je svoje obrazovanje zbog nedostatka novca.
Postao je moreplovac u svojoj četrnaestoj godini, a kasnije je za život zarađivao prodajući mape i pomorske karte.
Svoju ideju o pronalasku novog puta ka Aziji, idući ka zapadu, izneo je portugalskom kralju Džonu, ali je nakon nekoliko meseci čekanja dobio odgovor: „Hvala, ali baš i nisam zainteresovan.” To nije pokolebalo njegovu odlučnost da pronađe put ka Aziji. Odgovor kraljice Izabele na Kolumbov plan, bio je da su mu planovi nerealni, da traži previše novca i previše brodova. Ni ovo odbijanje ga nije sprečilo da ostvari svoj cilj.
Tražio je titulu i jednu desetinu ukupnog profita Španije ukoliko pronađe put do Indije.
Kraljici Izabeli je bilo potrebno šest godina da pristane na Kolumbov plan. Za to vreme, on je već odustao od njega i bio je nekoliko kilometara van grada kada ga je presreo kraljičin kurir i preneo mu poruku.
Verovao je da je najveći problem nabaviti novac i brodove, ali je shvatio da postoji jedan veći. Kada je kraljica Izabela prihvatila njegov predlog, Kolumbo je krenuo u potragu za posadom. Tada još niko nije verovao da je Zemlja okrugla i svi su se bojali da će brod, kada dođe do kraja Zemljine ploče, pasti i da će svi izginuti. Niko nije hteo da rizikuje.
Doneta je odluka da će protiv svih zločinaca biti obustavljen postupak ukoliko se odluče da postanu deo Kolumbove posade. Čak i uz takvu ponudu, posada Kristifora Kolumba je brojala samo četiri zatvorenika.
Oba njegova sina su išla sa njim u istraživačke pohode.
Kolumbo je (mnogim Evropljanima) otkrio veliki deo Karipskih ostrva, Južne i Srednje Amerike.
Iako je tri puta bio i vratio se, nije nikad zakoračio na tlo Severne Amerike.
Najpoznatiji je po otkrivanju Novog sveta, a umro je u uverenju da je došao do Indije.
Godine 1476, je u bici potopljen brod na kom je bio, ali je uspeo da dopliva do obale.
Dana 20. maja 1506. godine, Kristifor Kolumbo je umro na španskom dvoru u gradu Valjadolidu.[8]
„Kolumbovo jaje“

„Kolumbovo jaje“
„Kolumbovo jaje“ je izraz koji se vezuje upravo za njega, čoveka koji je otkrio Ameriku 1492. godine. Međutim, na šta se tačno odnosi? „Kolumbovo jaje“ je, prema RAE, definisano kao lako rešiva zagonetka koja na prvi pogled deluje teško. Naime, Kolumbo je sedeo za stolom sa mnogim španskim plemićima. Jedan od njih je tada rekao: „Gospodine Kolumbo, čak i da vaša visost nije otkrila Indiju, sigurno bi se našla još neka osoba koja bi to učinila.` Na ovo Kolumbo ništa nije odgovorio, samo je zatražio da mu donesu jedno jaje. Postavio ga je na sto i rekao: „Gospodo, kladim se da niko od vas nije sposoban da učini da ovo jaje stoji, baš ovako kao što ću ja da uradim.“ Svi su pokušali, ali bezuspešno. Tada je Kolumbo udario o sto i jaje je stalo onako kako je zamislio. Posle ovoga, mnogi su uspeli da urade isto. Svi prisutni su ostali zatečeni, i razumeli šta je ovim gestom hteo da kaže - nakon što je nešto učinjeno, svako može to isto da ponovi.