Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani
U dobrom stanju
Kajanje : drama u tri čina s predigrom / Aleksandar Ilić
Vrsta građe drama
Jezik srpski
Godina 1933
Beograd : `Skerlić`, 1933 (Beograd : Nova štamparija)
Fizički opis 115 str. ; 21 cm
ISBN (Broš.)
Aleksandar Ilić (Beč, 24. mart 1890 — Sremska Mitrovica, 28. februara 1947) bio je srpski književnik i diplomata. Pisao je romane, drame, poeziju, putopise, eseje, političe brošure i pripovetke. Danas je najpoznati po romanu „Gluvne čini”
Književnu karijeru je započeo objavljivanjem članaka i pisanjem dramske jednočinke „Sa svojima”. U Prvom svetskom ratu je učestvovao kao dobrovoljac druge čete Drugog pešadijskog puka srpske vojske, te se sa vojskom povukao preko Albanije u Grčku, odakle je zajedno sa drugim srpskim omladincima bio evakuisan u Francusku 1917. godine. U Francuskoj je upisao studije književnosti na pariskoj Sorboni, gde je i diplomirao 1920. Nakon povratka u Beograd, pisao je modernistička književna dela sa avangardnim tendencijama. Jedno vreme radio je kao ateše za štampu pri ambasadi u Beču. Drugi svetski rat je proveo u Beogradu, a nakon dolaska komunista na vlast bio je uhapšen i osuđen. Preminuo je u zatvoru pod nejasnim okolnostima.
Aleksandar Ilić je rođen 24. marta 1890. godine u Beču, od Oca Đorđa Ilića, stolara rodom iz Paraćina, i majke Terezije Bizek. Svoj prvi članak objavio je u časopisu „Brankovo kolo” 1909. Godine 1912. u Narodnom pozorištu je izvedena njegova dramska jednoočinka „Sa svojima”. Naredne godine upisao je Filozofski fakultet u Beogradu, ali je školovanje prekinuo zbog početka Prvog svetskog rata. U ratu je učestvovao kao dobrovoljac druge čete Drugog pešadijskog puka srpske vojske, te se sa vojskom povukao preko Albanije u Grčku, odakle je zajedno sa drugim srpskim omladincima bio evakuisan u Francusku 1917. godine. U Francuskoj je upisao studije književnosti na pariskoj Sorboni, gde je i diplomirao 20. maja 1920.
Nakon povratka u Beograd započeo je plodonosnu saradnju sa književnim časopisom „Misao”, objavljujući prikaze knjiga, pesme, dramu „Kajanje” (br. 3-4, 5-6, 7-8, 1922) i pripovetku „Sajuz-broj” (br. 6, 1923). Boravio je neko vreme u Pragu 1923, da bi nakon povratka objavio u „Misli” (br. 2. 1924) putopis „Prag” koji je izazvao negadovanje češke javnosti. Narodno pozorište u Beogradu izvelo je njegovu dramu „Kajanje” 1924, koja je bila dobro dočekana. Pozitivnu ocenu drame dao je i Miloš Crnjanski u članku objavljenom u „Politici” (26. maja). U jula 1925. postavljen je za dopisnika Odeljenja za štampu Ministarstva inostranih dela pri Poslanstvu u Beču. Premešten na rad u Ministarstvo inostranih dela februara 1929. godine. Otpušten je iz državne službe marta iste godine zbog zdravstevenih problema. Po završenom lečenju, vraćen je u slubžu Ministarstva inostranih poslova septembra 1930, i do 1937. godine radio je u arhivi tog ministarstva. Pod pseudonimom Danubiensis objavio je brošure „Današnja Austrija” (1927) i „Današnja Nemačka i odgovornost za rat” (1929).
Godinu 1930. u Ilićevom životu obeležili su izlazak knjiga „Binski preobražaji” (četiri kraća eseja), „Gluvnih čini” (roman), „Bog Taj-ta-to” (odlomak iz epa) i dve brošure „Za međubalkansku zajednicu” i „Panevropa”. Naredne godine objavio je knjigu pesama „Gresi Zlatoustog” i dve brošure: „Današnja Mađarska” i „Međubalkanska banka”. I ove brošure, kao i prethodne, objavio je pod pseudonimom Danubiensis. Iste godine u Skoplju je održana pozorišna premijera Ilićeve dramske adaptacije romana „Večiti mladoženja” Jakova Ignjatovića. Predstava je sa većim uspehom postavljena i u Narodnom pozorištu u Beogradu (1932) i u Srpskom Narodnom pozorištu u Novom Sadu (1939). Nakon pozorišnog uspeha usledile su prepravljena verzija drame „Kajanje” (1933), roman „Ciganski testament” (1934), drama „Kabaret kod Dve hemisfere” (1936), pripovetka „Karazemansko” (1938) i knjiga „Uvod u svetsko pozorište” (1940).
Ilić je Drugi svetski rat proveo u okupiranom Beogradu. Prema nekim podacima, Ilić je postavljen za profesora na Muzičkoj akademiji 1942. „Večiti mladoženja” je ponovo postavljen u Narodnom pozorištu 1942. Nakon oslobođena 1945. Ilić je pokušao da pobegne iz Jugoslavije, ali nije uspeo. Naredne godine je uhapšen. U „Politici” 3. januara 1947. nalazi se izveštaj o početku suđenja grupi predratnih političara i novinara na čijem se čelu nalazo Miloš Trifunović, bivši ministar i jedan od predsednika Jugoslovenske izbegličke vlade u Londonu. Među osmoricom optuženih bio je i Aleksandar Ilić. Za njega se u izveštaju ističe da je „stari diplomata od karijere” koji se ne slaže sa „režimom” i koji bi želeo da „pokrene neku opozicionu akciju”. „Politika” je 8. januara iste godine izvestila da je Ilić osuđen na „kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od osam godina i gubitak pojedinih političkih i građanskih prava za vreme od pet godina”. Umro je 28. februara 1947. u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, pod nejasnim okolnostima.
Romani
• „Gluvne čini” (1930)
• „Ciganski testament” (1934)
Drame
• „Sa svojima” (jednočinka izvedena u Narodnom pozorištu 1912)
• „Kajanje” (objavljena u časopisu „Misao” 1922. prepravljena verzija štampana u vidu knjige 1933)
• „Večiti mladoženja” (dramska adaptacija romana „Večiti mladoženja” Jakova Ignjatovića 1931)
• „Kabaret kod Dve hemisfere” (1936)
Poezija
• „Bog Taj-ta-to” (1930)
• „Gresi Zlatoustog” (1931)
Eseji
• „Binski preobražaji” (1930)
Pripovetke
• „Sajuz-broj” („Misao” 1923)
• „Karazemansko” (1938)
Putopis
• „Prag” („Misao” 1924)