Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 228
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Elin Pelin [eli`n peli`n] (pravo ime Dimităr Ivanov Stojanov), bugarski književnik (Bajlovo kraj Sofije, 8. VII. 1877 – Sofija, 3. XII. 1949). Pisao romane, novele, kratke priče, obrađivao narodne bajke za djecu. Tematski okrenut društvenim promjenama bugarskoga sela, raspadu patrijarhalnoga etosa i osiromašenju seljaštva. S književnopovijesnoga stajališta zaslužan je za stilski preokret od društveno-kritičkoga prema psihološkom realizmu. Glavna djela: Priče (Razkazi, I–II, 1904–11), Zbornik priča (Sbornik ot razkazi, 1923), Zemlja (Zemja, 1927), Jan Bibijan (1933), Jan Bibijan na Mjesecu (Jan Bibijan na Lunata, 1934), Pod manastirskom lozom (Pod manastirskata loza, 1936), Geraci (Geracite, 1943).


Elin Pelin (rođen kao Dimitar Ivanov Stojanov; bug. Димитър Иванов Стоянов; 8. jul 1877. - 3. decembar, 1949.) je poznati bugarski pisac, slavljen zbog svojih prikaza seoskog života.


Rođen je u selu Bajlovo u sofijskoj oblasti. Ime koje je dobio rođenjem je Dimitar Ivanov Stojanov. Otac mu je bio Ivan Stojanov , i majka Stojanka Ivanova i pripadali su vrlo velikoj seoskoj porodici koja je imala 11 dece.[3][4]

Od detinjstva je voleo pisati. Najpre se okušao u slikarstvu i u pisanju stihova, da bi se kasnije u potpunosti posvetio proznom radu. Na kraju svog stvaralačkog puta je rekao:

`Био сам толико млад када сам почео да пишем да сам једноставно заборавио који је био разлог за то` [4]
Imao je formalno obrazovanje i želeo je postati učitelj. Nakon što je diplomirao, postao je učitelj u svom selu. Međutim, on dugo nije radio na tom poslu. Tada odlučuje postati pisac i uzima umetničko ime, Dimitar Stojanov je postao Elin Pelin 1897. godine. [3] [4]


Rodna kuća Elina Pelina u selu Bajlovo u Bugarskoj
Njegov susret s Jordanom Jovkovim doprineo je u izrastanje klasičnog reprezentativnog nacionalnog pisca kratkih priča, kojima je umnogome odredio kasniji smer i lik bugarskog umetničkog pripovedanja. Prvu pripovetku „Draga je domovina“ (bug. Мило е отечеството) objavio je 1895. Od 1899. živeo je u Sofiji, gde je uređivao časopis „Seosko ćaskanje“ (1902—1903), radio kao bibliotekar. To mu je davalo dovoljno slobode za pisanje. 1910. godine postavljen je za upravnika posebnih zbirki u biblioteci u Sofiji.

Tokom Prvog svetskog rata Pelin je bio ratni izveštač, a kasnije je bio muzejski konzervator. U muzej Vazova dolazi 1924. godine i tamo je radio 20 godina.[3]


Grob Elina Pelina na Sofijskom centralnom groblju
Njegova najbolja dela nastala su tek nakon završetka Prvog svjetskog rata. Prije Prvog svetskog rata, pisao je `Prijedlog obitelji` 1911. - priča o transformaciji iz seoskog života u moderno društvo. Knjiga je bila vrlo dobro prihvaćena i hvaljena zbog svojih živopisnih slika seoskog života u Bugarska sela.[3]

Pelinova najbolja dela su posvećena bugarskom selu, gde prikazuje svakidašnji život kroz prizmu socijalne kritike; junaci su obični siromašni seljaci ili seoski učitelji. Stil mu je bio izvoran, neposredan i topao, obogaćen narodnim poslovicama. Ostvario je izvanredne, životvorne portrete seljaka u čijem karakteru se sukobljavaju elementarne strasti i čistota duše sa primitivizmom koji je posledica zaostalesti i bede i uzrok strasti i prizemnih poriva, nemoračlnih postupaka i zločina.[2]

Elin Pelin je i jedan od začetnika bugarske dečje književnosti.

Nagrade i priznanja
Godine 1940. postao je predsednik Društva bugarskih književnika.
Grad Novoselci pored njegovog rodnog Bajlovo danas nosi njegovo ime.
Izabran je za člana Bugarske akademije znanosti i umetnosti.
Dela
Pripovetke
„Pripovetke I` (1904.)
„Pepeo mojih cipela“ (1905.)
„S prozora“ (1906.)
„Pripovetke II` (1904.)
„Geraci“ (1922.)
„Zemlja“ (1922.)
„Izabrane priče“ (1922.)
„Zbirka kratkih priča“ (1923.)