ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Dubrovnik, 1940. Ponegde podvlacena obicnom olovkom.
461 strana, obilato ilustrovana.

knjiga na koju su se okomili crnogorski nacionalisti:

pomenimo samo citat sa bloga Slavka Perovica:

O JOVANU ĆETKOVIĆU (OSMI NASTAVAK)

Kapitalna knjiga Jovana Ćetkovića ( Jovan Ćetković, Ujedinitelji Srbije i Crne Gore, dubrovnik 1940.g.) od moje strane nije izabrana slučajno za analizu. Izabrala je knjigu sama godina njenog izdanja, objavljena je dvadeset i dvije godine, kako taj čin velikosrbi, u Crnoj Gori imenovani bjelašima, nazivaju: bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije!

Niko se nikad od njih, bjelaša, nije zapitao: o kakvom se „ujedinjenju“ radi, kad se naziva „bezuslovnim“? Da taj termin nije diktirala srpska okupacija Crne Gore osamaneste? Đe se odigrala čuvena bitka srpske i austrougarske vojske u Crnoj Gori kad je, junačka srpska vojska, do nogu porazila austrougarsku vojsku i oslobodila Crnu Goru? Đe se nalazi ta srpska Drina u Crnoj Gori? Ko to slavno bojište krije, i zašto?

Kako je moguće da regent Aleksandar, čak ni prvog decembra osamnaeste, u svom svečanom govoru kojim je oglasio svijetu stvaranje Kraljevine SHS, ni riječju ne pomenu Crnu Goru? Kako je moguće da je prećutao istinu da je herojstvo crnogorske vojske, i samo ono, spasilo onaj ostatak srpske vojske u rasulu i bježanju preko Albanije, ali i Crne Gore? Kako „zaboravi“ Aleksandar da kaže kako je, pružajući tu slavnu odstupnicu, crnogorska vojskva spasila njegovu glavu, glavu njegovog oca, ali i zeta kralja Nikole što mu dade svoju voljenu šćer Zorku za ženu, kralja Petra, kojem knjeginja Zorka rodi na Cetinju nasljednike Aleksandra i Đorđa, da su Crnogorci tada spasili i glavu Nikole Pašića? Zašto Aleksandar prećuta da je crnogorska vojska spasila od potpune propasti ostatak srpske vojske, vladu i srpski parlament, dok bježahu pred neprijateljem, ostavljajući srpski narod na milost i nemilost okupatoru? Što ga je navelo, da u tom velikom istorijskom trenutku, ne kaže riječi koje je morao reći: „Naša bratska saveznica, srpska Crna Gora, spasila je svoju sestru Srbiju! Vječna joj hvala!“ Zašto ne proizvede serdara Janka Vukotića (takođe veleizdajnika crnogorskog) u Vojvodu od Mojkovca, nego ga sahrani kao „ađutanta njegovog veličanstva kralja Aleksandra“? Zašto se na vojnoj akademiji u Beogradu, ni na drugim fakultetima i školama, o herojskom i patriotskom učešću Crne Gore u Prvom svjetskom ratu te o pobjedničkim bitkama njene vojske, njenoj odstupnici pruženoj crnogorskom krvlju Srbima, i još o mnogo čemu veličanstvenom, nikad i ništa predavalo ni učilo nije, ali je Crna Gora, njena: kruna, vojska, zastava, crkva, jezik,oružje, na svakom koraku bila pljuvana kao izdajnik Srpstva, o kralju Nikole da i ne govorim, a u isto vrijeme se u Crnoj Gori, svom silinom, vršilo okupatorsko posrbljavanje Crnogoraca, doslovce: njihovo nacionalno, vjersko i istorijsko satiranje koje je, moramo konačno priznati, do kraja uspjelo, bez obzira na junački otpor komita!

Milo Đukanović je najnoviji izdanak i novi spomenik tog “uspjeha” iz onog vremena!

Dok se sve to obavljalo, lagalo se kako su Crnogorci rođeni, najčistiji, najveći Srbi, nije se otvoreno govorilo, ali se prodavalo da su Crnogorci izašli iz sperme Nemanjine i iz sperme srpskih vitezova i junaka koji poslije kosovskog poraza pobjegoše u Crnu Goru! Sveti Sava postade prisutan na svakom crnogorskom vrhu, dolu, rijeci, moru, nema đe ga ne bijaše…

Kako je moguće da se Aleksandar, ni u jednom jedinom trenutku, ili tekstu, ili govoru, ama nikad ne pohvali kako je čuveni Karađorđe, odnosno njegov otac, došao iz Crne Gore, kad je i ta velikosrpska laž, o crnogorskom poreklu Karađorđevića, bila sveprisutna i prihvaćena kao – istina? Kako Aleksandar nikad ne viknu: Ja sam rođen na junačkom srpskom Cetinju, moj đed je najveći srpski junak: kralj Nikola Petrović!“ Kako to isto nikad ne kaza ni kralj Petar, i nikad se ne pohvali sa Zorkom Nikolinom? Kako je moguće, zapita li se Jovan Ćetković, da Aleksandar sruči originalnu Njegoševu grobnu kapelicu na vrhu Lovćena u jezerce pod vrhoma, pa odmah izgradi njenu kopiju i pored toga što je, originalna Njegoševa kapela, mogla biti istog časa, kad je nova država proglašena, za čas restaurirana i ostati netaknuta? Zašto Aleksandar javno pogazi Njegoševo posvećenje originalne kapelice Svetom Petru Cetinjskome, a on svoju novu kapelicu zavješta Svetom Đorđu i posveti je, tako sramno brišući Svetog Petra Cetinjskog, svom sinu Petru, budućem jugoslovenskom Kralju od Bježanja 1941-ve, Petru II Karađorđeviću? I tu novu njegovu, Aleksandorvu kapelicuvoreno lažući, proglasi Njegoševom!

Zapita li se Ćetković, sa drugim „ujediniteljima“, zašto je kralj Aleksandar, od stvaranja nove kraljevine, samo jedan jedini put došao u Crnu Goru, upravo na dan vraćanja kostiju Njegoševih iz cetinjskog manastira u Aleksandrovu kapelu na Lovćenu, 1925.g? Tada, i nikad više. Suprotstavi li se Jovan Ćetković ikad sramnoj laži, kako je Njegoš najveći srpski, a ne nikako crnogorski i južnoslovenski pesnik? Postavi li sebi Ćetković pitanje: pa kad je najveći srpski, kako to da ga niko u Srbiji ne razume, nego je uvijek potreban, uz objvaljivanje Njegoša, poseban i veliki rječnik sa oko 3000 riječi crnogorskih prevednih Srbima, riječi koje u Crnoj Gori i svaki vrabac razumije? Pade li mu na pamet da se na njegove oči odvija monstruozna i duboko planirana velikosrpska krađa crnogorske hioljadugodišnje istorije, i njeno smještanje u sektor srpske istorije, jer je ta krađa za velikosrbe, bila jedini način da se sakrije sramotno srpsko robovanje pod Turcima, ravno pet stotina godina? Zar ne postavi Ćetković pitanje sebi: Viđi, Dušanovo carstvo trajalo je svega sitnih, kratkih devet godina, a oni od toga napraviše epopeju kojom tlače sve oko sebe na Balkanu, zašto to rade? Kaza li sam sebi Jovan: čovječe, nikad niko u Crnoj Gori, do osamnaeste, ne zakunu se Svetim Savom, nego Svetim Petrom Cetinjskim, i-ili Svetim Vasilijem Ostroškim. Okle odjednom izroni Sveti Sava za koga se, do 1838.g, u Crnoj Gori nije ni znalo? Zašto se crnogorska nošnja od osamnaeste ne smije nosti, a od tog doba crnogorska kapa, ali samo ako su na njoj četiri ocila koje velikosrbi falsifikovaše u četiri slova “S! Ako smo isti, zašto moj otac i đed , i prađed, čukunđed, kao i svi drugi u Crnoj Gori, ne nose srpsku narodnu nošnju: šajkaču, jelek, one čakšire, zakrivljene šumandijske opanke, zašto je pjesma naša „Oj svijetla majska zoro“, a njihova tancovanje uz živu muziku, zašto je kod nas prisutno „oj-ha“ a kod njih „opa“, zašto mi gvorimo Vukovim jezikom, a oni ekavicom?

Pa kako je moguće, jesu li najnoviji Karađorđevići, Aleksandar i Petar, zajedno sa Pašićem i štabom srpske vojske, toliki zločinci da ubijaju Crnu Goru: četrnaeste, petnaeste, šesnaeste, dok im ta ista Crna Gora, svojom odbranom, spašava vojsku u bježanju i njih same? Pa je li moguće da se taj zločin izvršava u godinama i trenucima totalnog srpskog državnog, vojničkog, i svakog drugog sloma, u godinama kad čitavi svijet misli, pa i srpska politika i vojska, da Njemci pobjeđuju u ratu, i misliće tako sve do kasnog, i namjerno odocnjelog, ulaženja Amerike u rat! Ova stravična Istina nije kod Ćetkovića, niti kod drugih bjelaša, izazvala ogorčenje, zaprepašćenje bezdanošću velikosrpskog zločina, u čijem izvršenju je Ćetković bio plaćeni izvršilački šaraf, ne nikako, ali ova činjenica zauvijek, jezivošću strave, obuhvata velikosrpsko ubistvo Crne Gore! Ko ikad progovori na ovaj način? Ja! Ali, odmah dodajem, da se i znalo, u istom vremenu, kako saveznici dobijaju rat nad Njemcima i Austrougarima, da se takav pobjednički slijed saveznika, onih navedenih godina, smatrao sigurnim, velikosrpski zločin bi bio isto izvršen i isto jeziv kao što je i bio, Crna Gora je bila jedan od ciljeva velikosrpstva, čak i po stravičnu cijenu: da Njemci dobiju rat, a time i Crna Gora i Srbija nestanu sa lica zemlje!

Svim ovim pitanjima, na koja je Ćetković imao istinite odgovore, ali je ćutao o istinitim odgovorima kao led ledeni, treba dodati i činjenicu da je veleizdajnik, po veleizdaji koju je uradio, do tada totalno nepoznat u istoriji Evrope, srpski pukovnik Petar Pešić, već 1925-te PRIZNAO da je crnogorsku vojsku kao njen glavnokomandujući, planski i namjerno, po naređenju oba Karađorđevića i Pašića, doveo do propasti! Zašto? Jedino tako se sigurno ubijala crnogorska država, kruna,crkva, dinastija, kultura, oružje, jezik, zastave, sve crnogorsko, tako se satrla hiljadugodišnja sjajna crnogorska istorija i prebačila, uz neviđene velikosrpske falsifikate u – srpsku! Cilj velikosrpstva to je bio, kao i osvajanje i krađa, ne samo crnogorske istorije, nego i njene teritorije, i zauvijek posrbljavanje Crnogoraca!

Sve se to i desilo, i samo iz tog osnova prisustvovali smo najnovijem ubistvu Crne Gore: prvi put januara 1989-te, od strane Miloševića, Momira Bulatovića, Svetozara Marovića i Mila Đukanovića, a drugi put od 1997-me: Mila Đukanovića i Svetozara Marovića!

Ubice. . .

Drugog odgovora nema, a i ako ga ima, on je čista – laž!