pregleda

Darko Belušić Bela ZADNJIČARI


Cena:
1.790 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Lično
Grad: Smederevska Palanka,
Smederevska Palanka
Prodavac

Anarh (9581)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 15724

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2014.
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Darko Belušić Bela ZADNJIČARI
Priče iz Stare Tkalče

Autorsko izdanje, Zagreb, 2014.
430 strana, tvrd povez, udžbenički format.

Odlično očuvana.

Prigodom nedavnog informiranja čitatelja Portala o predstavljanju nove knjige «Zadnjičari» zagrebačkog pisca Darka Belušića Bele, najavili smo mogući intervju s autorom, a glavna tema je – što je autor htio reći i ovom knjigom, ali i ostalima već belusicobjavljenima, kao i onima u raznim stadijima pripreme za objavljivanje. Na našu zamolbu Bela je pristao na intervju. Nekoliko riječi, uvodno, prije razgovora. Na uspjeloj promociji (promotor akademik Josip Pečarić) najmanje je, naša je ocjena, bilo riječi o sadržaju knjige, a više o aktualijama unatrag nekoliko mjeseci u sklopu priprema i uspjelog referenduma u organizaciji Inicijative «U ime obitelji» o braku kao zajednici muškarca i žene, i svim pratećim nesporazumima, sporazumima, akcijama, perturbacijama, ideološkim prijeporima, mentalnim akrobacijama, svađama, nelogičnostima i svemu ostalom. Sve to, htjeli mi to ili ne, vezano uz sadržaj «Zadnjičara». Stoga smo držali potrebnim «privesti» autora da on sam o tom kaže svoje mišljenje, viđenje, sublimaciju i nezaobilaznu, moguće i po treneru svih trenera Ćiri, galvanizaciju, svega toga u tekstualno, ilustrirano djelo.

Pisac otkriva nepoznat, pa i tajni život Zagrepčanki i Zagrepčana, i cijele pučanske društvene nadgradnje
Belušić, po našem mišljenju, u svojim knjigama, svojim uglavnom dokumentarističkim pristupom i stilom obrade kroz višedimenzionalno «kopanje»/istraživanje i bilježenje, ma što to značilo, uglavnom nezainteresiranom općinstvu otkriva nepoznat, pa i tajni život Zagrepčanki i Zagrepčana, i cijele pučanske društvene nadgradnje u hrvatskoj metropoli, ali i razotkriva i četvrtu, mnogima uglavnom nepoznatu dimenziju svega onoga što se nije željelo i ne želi objavljivati i znati, pa se iz raznoraznih razloga s hipokrizijom prešućuje kao nekakva amoralnost ili društvena nekorektnost bilo u medijima, bilo u politici, ali i u obiteljskom životu ili drugim vrstama društvenih dodira.tkalca
Razgovor u Tkalči, Belinom središtu Zagreba, Hrvatske i Svijeta, točnije u jednom od njezinih brojnih kafića, na grijanoj terasi, a iznad staklene ograde je zagrebačkih minus pet celziusa, započinjemo pitanjem:

- Nakon što smo prelistali i «preletjeli» sadržaj opet jedne Vaše «teške» knjige (ovaj puta 870 grama kuhinjske vage), jer za čitanje treba vremena, zaključili smo da se radi o, likovnim jezikom rečeno, iskričavom kolažu tekstova i ilustracija raznih vrsta, zaokruženih naslovom «Zadnjičari»?

- Ne znam zafrkavate li me time da je za mene moja Tkalča i središte Svijeta. Stoga mi dopustite reći da je Tkalča bila najgušće naseljena ulica poslije Drugog svjetskog rata na svijetu. Tu oko nas gdje sjedimo bila je koncentarcija jada, tuge i bijede. U toj memljivosti i vlazi su živjeli i odrasli ljudi i mladost, okruženi centrom Zagreba, trgovinama punim robe, novcem, a tu gdje toga ima, uglavnom ima i kurvi, lopova, pedera i policije. Bijeda je dominirala u svakom pogledu. Mi klinci iz Tkalče nismo nikada pravili razlike među ljudima po nacionalnosti, vjeri, recimo rasi ili nekom drugom obilježju. Iskreno rečeno, nismo to ni znali. Bili smo zajedno, skupa krali hranu, skupa se tukli protiv drugih, skupa išli u crkvu, na tekme i bili smo pravi purgeri. Nismo zapažali šovinizam koji se očitovao iz govorne mržnje tadašnjih organa prema građanima Zagreba, Hrvatima i Hrvatskoj. Mi smo bili jedno, bili smo složni i uvijek zajedno. Riječi ondašnje milicije kao primjerice ...ti pas mater ustašku, bile su nam strane i neprihvatljive. Umjesto igračaka, koje nismo imali, igrali smo se ostatcima oružja i streljiva iz DrugogDolacsvjetskog rata , skakali smo po ruševinama iza bombardiranja Zagreba u veljači 1944.godine, na sam Fašnik, koje su, neraščišćene, zjapile do 1958. godine stotinjak metara od ondašnjeg Trga Republike.

Sjećam se da smo bili i na barutani u Maksimiru, gdje su mi neki dečki stradali, kao i na krađama grožđa i tulipana. Bili smo svjedoci ubijenih ljudi iz okoliša, gotovo iz svake kuće je netko bio ubijen. Nismo znali što je to mržnja, biti zlopamtilo, jer mi smo bili svoji. U vjerskoj razdjelnici, nas je bilo najviše katolika, muslimana, pravoslavaca i svi smo jeli i dijelili sve kaj smo imali. Naše kurve su nam davale po koju kintu, jer smo ih čuvali, da ih «mušterije» ne pokradu. Često smo nazočili švercu od kojeg su tada mnogi preživljavali, bili smo dobri s našim pederima, koji su se družili s nama. Imali smo pristup javnom kupalištu «Dijani», njihovom središnjem okupljalištu, dobivali bi i sitnu kintu. Još nešto o miljeu, gdje su nastajale i sakupljale se priče. Kod naše Marije Jurić, poznatije kao Zagorke na Dolcu su bili tulumi, sakupljali su se pederi i lezbe, a mi klinci uživali smo u jelu, jer bili smo gladni. Pjevali smo hrvatske budnice na svakom koraku, ne radi buđenja već stoga što su nam bile lijepe. Drukali smo na tekmama za purgere u svim športovima, jer su to bile sve naše momčadi, a mi kao purgeri, kakvima smo se osjećali, bili smo logično uz naše purgere. Moje pedere, najpoznatije pedere i tetke (koji se ševe straga) smo poštivali, kao i oni nas i naše roditelje. I sad se sjećam mog tate kako je govorio - on ti je buzorant, a «škicali» smo i njihove perverzije u tunelu; na ribnjaku i Tuškancu. Tako je često dolazilo i do sukoba. Svejedno, mi smo bili cjelina i s nama je u našim tučnjavama s klapama iz ostalih, pa imaksimirudaljenijih kvartova, onda su se zvali rajoni, zajedno «nastupalo» i po nekoliko pedera.

Umjesto igračaka, koje nismo imali, igrali smo se ostatcima oružja i streljiva, skakali smo po ruševinama
- Zašto baš naslov «Zadnjičari», kada i sami govorite o pederima, buzorantima, tetkama i lezbama, a u knjizi navodite barem desetak sinonima za tu vrstu pojavnosti i opredjeljenja o kojoj pišete. Naime, čini nam se da ste izborom naslova iz sadržaja knjige izdvojili neke pojavnosti koje nisu vezane uz zadnjičarstvo?

- Odabrao sam za naslov staru hrvatsku riječ, kojom se opisivalo ljude tih sklonosti. Vjerojatno se tada nije ni znalo za sve danas poznate varijacije. Premda je knjiga vrlo aktualna, nije bilo namjerno sada ju objaviti. Materijal i priče su prikupljane i prikupljene odavno. Tak` se strefilo, rekli bi purgeri. Stoga ću reći i nešto o mojim pogledima na tu materiju i događanja. Svi ljudi su ljudi i božja djeca i svatko ima pravo biti što hoće, ali ne smije svojim pogledima i različitostima smetati nikome. Svoju intimu treba čuvati doma kao privatnu, i o njoj nitko nema pravo sa strane govoriti i za to pitati; to je osobnost, intima. Ali treba čuvati i djecu. Moj veliki prijatelj Đukica, mislim da nema Zagrepčana koji ga ne pozna pod tim imenom, a oni koji ga ne poznaju, mogu ga upoznati u mojoj knjizi, s kojim se znam blizu 50 godina, pjevao je na promociji mojim uzvanicima. Ali malo ljudi zna njegovo pravo ime i prezime. Osobno smo pedesetak godina pravi prijatelji a to ćemo i ostati. Za Đuku je moj dom uvijek otvoren; on je moj prijatelj; njegov je pak život njegov; ja ništa ne pitam niti si dajem pravo pitati ga bilo što. To je točno.dolacČovjek sam koji priznaje svakom čovjeku biti ono što želi, biti svoj, a tako sam ja učio u životu, tako učim i svoju djecu.

- Kako tumačite da se na promociju odazvalo više od 200 ljudi, u punoj velikoj dvorani Hrvatske obrtničke komore i da je u publici zapažen «raspon» sudionika - od dvogodišnjeg klinca u naručju tate, preko svih ostalih muško/ženskih naraštaja do savjetnika Predsjednika Republike za vanjsku politiku?

- Pozivi na predstavljanje slani su poštom na adrese, prijatelji su o događaju saznali putem mobitela i e-maila, a glede poziva mojim susjedima iz moje Tkalče, zamolio sam poštara da određen broj podijeli po poštanskim sandučićima. Bili su nazočni moji kolege ugostitelji, prijatelji s tenisa, kolege s područja znanosti, kojima svima i ovom prigodom zahvaljujem na odazivu čime su još jednom potvrdili moje poštovanje. Najviše je bilo mojih susjeda, ja ih poštujem i cijenim, bez obzira što su radili i što rade, oni su moji dragi susjedi. Koristim prigodu posebno zahvaliti na nazočenju gospodinu Dragutinu Ranogajcu, predsjedniku Hrvatske obrtničke komore, kao i na stavljanje komorske dvorane nama na raspolaganje za predstavljanje moje knjige.

Na promociji dok se čekalo na početak čuo sam jednu damu u najboljim godinama kako prijateljici šapće da je čitanje vaših knjiga prava pustolovina, put u nepoznato?

- Nije li cijeli život, a pišem o životu, pustolovina?!

Druga je knjiga o kurvama, javnim kućama i zagrebačkim bordelima, pod naslovom «Tajni puteni život Zagreba»
- Zadnjičari» su Vaša treća knjiga iz, ako smo dobro upamtili s promocije, vašeg šestoknjižja, koje će, kada bude objavljeno činiti jednu cjelinu, opus temeljen na pričama iz stare Tkalče» s odjekom na metropolu, Hrvatsku iilicaSvijet. Vidite da se nisam šalio. Koje su knjige već tiskane, a koje su tri, koje još imate u memoriji, i vašoj i kompjutorskoj, i u kojoj su fazi priprema?

«Zadnjičari» su treća knjiga mojeg epskog opusa «Priče iz stare Tkalče». Prva tiskana knjiga bila su « Purgerska sjećanja», skraćena od strane urednika i izdavača, a na predstavljanju je, u Gliptoteci HAZU, u Medvedgradskoj, uz gradonačelnika bilo oko 1200 ljudi. Druga knjiga « Tajni puteni život Zagrepčana predstavljena je, također kao i «Zadnjičari», u punoj velikoj dvorani današnje Hrvatske obrtničke komore, poznatije kao Matica hrvatskih obrtnika, u Ilici 49, a manje poznata kao prvi ilički neboder. Knjigu nisam prodao jer sam bolovao. Zagrepčani i purgeri, ali i oni koji to žele postati prepoznali su knjigu «Purgerska sjećanja» i jedno vrijeme, po pojavi, u izlozima bila je, iako ne jeftina, najprodavanija knjiga u knjižari kod Ljevaka, na Trgaču. Sada u kompaću slažem knjigu «Najljepši zagrebački cukoreki (Priče iz Zagreba)». Sakupio sam prekrasne istinite priče, iznenađenja za nas Hrvate. Tu su i događaji svjetskog značenja, znanosti, itd. Zaista je tako, a tu će biti i sijaset lijepih, najljepših ljubavnih priča iz života, iz svakodnevice. Iza mojih Cukoreka slijedi knjiga o mojim susjedima, kardinalima, i, na kraju, opet malo iz politike, knjiga pod naslovom «Enigma Tito ne postoji». Knjige su nastale, kako ja to vidim, kao rezultat istrživalačkog rada. Bio sam prava radišna i marljiva, slikovito rečeno, «francuska sobarica», koja je pisala, bilježila desetke godina unatrag. Ovaj epitet o «francuskoj sobarici» znam često «tepati» jednom od mojih najboljih prijatelja i suradnika Miroslavu Fleischeru, zvanom od milja i Mesarić, bez pomoći i hrabrenja kojega bi se sve moje knjige teško pojavile u knjiškom obliku.

Otišao sam «trbuhom za kruhom», radio po šumama i gorama Sjeverne Amerike, SJEKAO ŠUMU po Yukonu ...
- Na početku razgovora ste rekli nešto i o sebi, ali više o vašoj Tkalči. Pokušajte se predstaviti posjetiteljima Portala?

Kao partizansko dijete u vrijeme kad sam bio najmlađi «jeo» sam očima. Odrastao sam na Trumanovim jajima, Unrinom mlijeku u prahu, kajzericama i siru, ... Osobno sam vjernik, nekadašnji ministrant, a iz moje fare sam se preselio Franjevcimayukonna Opatovinu, s kojima sam bio i na Katedrali. Kao tako odgajano dijete, po mami i stricu, ne po tati, rastao sam i odrastao. Cilj i san mi je bio imati pun želudac, biti sit, jer mi je dosta bilo «pelješenja» vrtova od Kraljevca do Markuševca, «isprobavanja» jela i voća po tržnicama kao i krađe jajčeka po košinjcima i placu. Bio sam željan spavanja na pravom krevetu, spavao sam na perušini (kukuruzovini) do 18-te, dok si po ljetu nisam zaradio novce i kupio pravi kauč. I tada su političari obećavali da će NAM sutra biti bolje, kao što i danas njihova djeca i unuci obećavaju isto to, zar ne? , Otišao sam «trbuhom za kruhom», radio po šumama i gorama Sjeverne Amerike, bio i i rudar; bio na ušću Mc Kenzija, druge rijeke po dužini Sjeverne Amerike u more, a vozio sam se i sjekao šumu po Yukonu,na Aljasci... u krajolicima, koje prepoznajem u sada emitiranim dokumentarcima na tv kanalu National Geografic, ali i kao ledene ili Ice Road, ceste. Puno priča i podataka, materijala iz starih škrinja, saznao sam i dobio na dar od mojih susjeda, mog tate koji je svojedobno bio potpredsjednik Društva esperantista Jugoslavije i koji je prije 2. svjetskog rata bio boravio u Japanu i Francuskoj, a bio je osobni prijatelj slikara Kirina, Marka Belinića, Aleksandra ŽIDOVA, vlasnika uljare Zvijezda i pivovare itd. Tek poslije rata je stradao, PTSP ili se odao vjerojatno piću. I umalo zaboravih, cijeli život želio sam pisati, prvo «šalabahtere», koje sam pretvorio i pretvaram u knjige.

Veliki dio priča saznao sam, ali i saznajem, «usmenom predajom»
- Jeste li imali problema pri prikupljanju podataka kakve zapisujete i knjiški ovjekovječujete za buduće naraštaje u vašim knjigama?

Materijale, podatke, priče sam pamtio i godinama ih bilježio - imam više od 30.000 stranica zapisanih u mojioj osobnoj dokumentaciji, jer sam oduvijek težio pisanju. Imam mnogo razgovora, vrste i sličnosti s medijskim intervjuima, mnoge sam zapisao, a one koje sam vodio o Titu sam sve snimio Tu su razgovori s pokojnom Jovankom Broz, pokojnim Jovom Kapidžićem, kapom, dr. Matutinovićem, itd. Dakle,. Ne biste vjerovali ali po izlasku prve dvije knjige mnogo ljudi mi se javilo s dopunama objavljenih priča, novim pričama, materijalima, slikama, podatcima. Tako će vjerojatno biti i nakon «Zadnjičara».hok
- Mediji prate Vas, dopustite nam slobodu ocijeniti Vas po Vašim brojnim interesima kao renesansnog čovjeka, čovjeka uspješnog na više područja, ali ne prate Vaše djelo i ne poklanjaju, po našem mišljenju dovoljno pozornost njegovoj trajnosti i važnosti za identitet ne samo Zagrepčana, i današnjih žitelja koji to ne žele, a trebali bi jednom željeti i postati.

- Po zanimanju sam ugostitelj i vodim moj restoran u mojoj Tkalči, čime osiguravam egzistenciju sebi i obitelji. Bio sam uvijek cehovski opredijeljen za napredak struke i u metropoli, ali i u Hrvatskoj kroz svoj rad vršeći dužnosti u tijelima Udruženja ugostitelja Zagreba, Obrtničke komore Zagreb i Hrvatske obrtničke komore od njezina utemeljenja 1994. godine. kao predsjednik ceha ugostitelja HOK-e osnovao sam ceh ugostitelja grada i županije, u Hrvatskoj turističkoj zajednici sam bio prvi ugostitelj član turističkog vijeća. Bio sam i «motor» u projektiranju dočeka nove godine na tadašnjem Trgu Republike; današnjem Jelačić placu. Isto tako sam utemeljiteljvelebne gradske turističke priredbe „Markov sajam!` Bavim se numizmatikom, filatelijom, rekreativno igrao sam do bolesti tenis. bio sam jedan od nositelja, uz Glistu – Novosela , stvaranja europske Cibone a i u RK Zagrebu sam ostavio traga na tom polju. Uskoro «punim» sedamdeset...

Antun Drndelić

Na kraju, uz zahvalu gospodinu Belušiću na razgovoru, ne bi li se trebalo na temelju sadržaja Belinih knjiga osmisliti nekoliko turističkih zagrebačkih tura, uz već postojeće «coprničke» s turističkim i stručnim vođenjem kroz Zagreb, primjerice, naravno da ćemo «bubnuti i nadamo se ostati živi, LGBT u Zagrebu, Poznate i nepoznate javne kuće, Gradska infrastruktura u srednjovjekovnom Gradecu, Griču i Kaptolu, uključujući prvu Ljekarnu koju je vodio rođak Dantea Alighieri-ja, Kaptolske tajne i sl. pod nazivom Belinim tragom...Možda se turisti «zalijepe» na ime Bela, miješajući ga s imenima nekoliko kraljeva, koji su vladali Hrvatskom. To je ujedno i prijedlog zagrebačkim turističkim djelatnicima, uključujući i Gradsku upravu nekada zvanu i – Magistrat. Uostalom, informirani smo da je na Belinu knjigu Tajni puteni život Zagreba pokrenuta i turistička akcija – Tajnim putenim putem. Za nove akcije, vidjeli smo iz razgovora da – «štofa» ima.

Na predstavljanju knjige ¨Zadnjičari¨ (pederi) autora Darka Belušića Bele, dr.Natko Kovačević jedan od urednika knjige govori o globalističkom fašizmu koji vlada u Hrvatskoj, a kao žrtvu tog fašizma navodi svog najboljeg prijatelja Marka Franciškovića, prvog politčkog zatvorenika u Hrvatskoj koji je ujedno i jedan od urednika ove knjige koja prkosi cenzuri jugoslavenskog zadnjičarskog ludila!

Lično preuzimanje se odnosi na preuzimanje u Smederevskoj Palanci.

Kada je o prodaji knjiga reč, pod `organizovanim transportom` smatram preporučenu tiskovinu ili paket. To je najpovoljniji način slanja, knjiga ponekad stiže za dan, ali obično ne, poštar ne zove primaoca telefonom. (Prilikom kupovine se čekira `Pošta` ili `Organizovani transport`, koji u zavisnosti od toga kada je knjiga stavljena u prodaju ima i zastarele cene poštarine).

Post Express je dvostruko skuplji ali brže stiže.

Običnu tiskovinu ne šaljem jer nemam dokaz o slanju. Molim Vas da ako insistirate na običnoj tiskovini, knjige ne kupujete od mene.

Novi cenovnik Pošte za preporučenu tiskovinu (cene su zaokružene):

- 100g-250g - 140 dinara
- 250g-500g - 170 dinara
- 500g-1kg - 180 dinara
- 1kg-2kg - 210 dinara

Ne postoji opcija slanja preporučene tiskovine teže od 2 kg, tako da se te pošiljke šalju kao paket.

Molim kupce iz inostranstva da me pre kupovine kontaktiraju porukom kako bismo se dogovorili oko uslova uplaćivanja i slanja. Ovo je veoma bitno, između ostalog, i zbog toga što su poštarine Pošte Srbije visoke i za zemlje u okruženju jer se pošiljke šalju isključivo avionom.

Besplatna poštarina se ne odnosi na slanje u inostranstvo.

Pogledajte i ponudu na:

https://www.kupindo.com/pretraga.php?Grupa=1&Pretraga=&CeleReci=0&UNaslovu=0&Prodavac=anarh&Okrug=-1&Opstina=-1&CenaOd=&CenaDo=&submit=tra%C5%BEi

Ukoliko i tamo nešto pronađete, platićete preko istog računa i uštedeti na poštarini.


Predmet: 61792289
Darko Belušić Bela ZADNJIČARI
Priče iz Stare Tkalče

Autorsko izdanje, Zagreb, 2014.
430 strana, tvrd povez, udžbenički format.

Odlično očuvana.

Prigodom nedavnog informiranja čitatelja Portala o predstavljanju nove knjige «Zadnjičari» zagrebačkog pisca Darka Belušića Bele, najavili smo mogući intervju s autorom, a glavna tema je – što je autor htio reći i ovom knjigom, ali i ostalima već belusicobjavljenima, kao i onima u raznim stadijima pripreme za objavljivanje. Na našu zamolbu Bela je pristao na intervju. Nekoliko riječi, uvodno, prije razgovora. Na uspjeloj promociji (promotor akademik Josip Pečarić) najmanje je, naša je ocjena, bilo riječi o sadržaju knjige, a više o aktualijama unatrag nekoliko mjeseci u sklopu priprema i uspjelog referenduma u organizaciji Inicijative «U ime obitelji» o braku kao zajednici muškarca i žene, i svim pratećim nesporazumima, sporazumima, akcijama, perturbacijama, ideološkim prijeporima, mentalnim akrobacijama, svađama, nelogičnostima i svemu ostalom. Sve to, htjeli mi to ili ne, vezano uz sadržaj «Zadnjičara». Stoga smo držali potrebnim «privesti» autora da on sam o tom kaže svoje mišljenje, viđenje, sublimaciju i nezaobilaznu, moguće i po treneru svih trenera Ćiri, galvanizaciju, svega toga u tekstualno, ilustrirano djelo.

Pisac otkriva nepoznat, pa i tajni život Zagrepčanki i Zagrepčana, i cijele pučanske društvene nadgradnje
Belušić, po našem mišljenju, u svojim knjigama, svojim uglavnom dokumentarističkim pristupom i stilom obrade kroz višedimenzionalno «kopanje»/istraživanje i bilježenje, ma što to značilo, uglavnom nezainteresiranom općinstvu otkriva nepoznat, pa i tajni život Zagrepčanki i Zagrepčana, i cijele pučanske društvene nadgradnje u hrvatskoj metropoli, ali i razotkriva i četvrtu, mnogima uglavnom nepoznatu dimenziju svega onoga što se nije željelo i ne želi objavljivati i znati, pa se iz raznoraznih razloga s hipokrizijom prešućuje kao nekakva amoralnost ili društvena nekorektnost bilo u medijima, bilo u politici, ali i u obiteljskom životu ili drugim vrstama društvenih dodira.tkalca
Razgovor u Tkalči, Belinom središtu Zagreba, Hrvatske i Svijeta, točnije u jednom od njezinih brojnih kafića, na grijanoj terasi, a iznad staklene ograde je zagrebačkih minus pet celziusa, započinjemo pitanjem:

- Nakon što smo prelistali i «preletjeli» sadržaj opet jedne Vaše «teške» knjige (ovaj puta 870 grama kuhinjske vage), jer za čitanje treba vremena, zaključili smo da se radi o, likovnim jezikom rečeno, iskričavom kolažu tekstova i ilustracija raznih vrsta, zaokruženih naslovom «Zadnjičari»?

- Ne znam zafrkavate li me time da je za mene moja Tkalča i središte Svijeta. Stoga mi dopustite reći da je Tkalča bila najgušće naseljena ulica poslije Drugog svjetskog rata na svijetu. Tu oko nas gdje sjedimo bila je koncentarcija jada, tuge i bijede. U toj memljivosti i vlazi su živjeli i odrasli ljudi i mladost, okruženi centrom Zagreba, trgovinama punim robe, novcem, a tu gdje toga ima, uglavnom ima i kurvi, lopova, pedera i policije. Bijeda je dominirala u svakom pogledu. Mi klinci iz Tkalče nismo nikada pravili razlike među ljudima po nacionalnosti, vjeri, recimo rasi ili nekom drugom obilježju. Iskreno rečeno, nismo to ni znali. Bili smo zajedno, skupa krali hranu, skupa se tukli protiv drugih, skupa išli u crkvu, na tekme i bili smo pravi purgeri. Nismo zapažali šovinizam koji se očitovao iz govorne mržnje tadašnjih organa prema građanima Zagreba, Hrvatima i Hrvatskoj. Mi smo bili jedno, bili smo složni i uvijek zajedno. Riječi ondašnje milicije kao primjerice ...ti pas mater ustašku, bile su nam strane i neprihvatljive. Umjesto igračaka, koje nismo imali, igrali smo se ostatcima oružja i streljiva iz DrugogDolacsvjetskog rata , skakali smo po ruševinama iza bombardiranja Zagreba u veljači 1944.godine, na sam Fašnik, koje su, neraščišćene, zjapile do 1958. godine stotinjak metara od ondašnjeg Trga Republike.

Sjećam se da smo bili i na barutani u Maksimiru, gdje su mi neki dečki stradali, kao i na krađama grožđa i tulipana. Bili smo svjedoci ubijenih ljudi iz okoliša, gotovo iz svake kuće je netko bio ubijen. Nismo znali što je to mržnja, biti zlopamtilo, jer mi smo bili svoji. U vjerskoj razdjelnici, nas je bilo najviše katolika, muslimana, pravoslavaca i svi smo jeli i dijelili sve kaj smo imali. Naše kurve su nam davale po koju kintu, jer smo ih čuvali, da ih «mušterije» ne pokradu. Često smo nazočili švercu od kojeg su tada mnogi preživljavali, bili smo dobri s našim pederima, koji su se družili s nama. Imali smo pristup javnom kupalištu «Dijani», njihovom središnjem okupljalištu, dobivali bi i sitnu kintu. Još nešto o miljeu, gdje su nastajale i sakupljale se priče. Kod naše Marije Jurić, poznatije kao Zagorke na Dolcu su bili tulumi, sakupljali su se pederi i lezbe, a mi klinci uživali smo u jelu, jer bili smo gladni. Pjevali smo hrvatske budnice na svakom koraku, ne radi buđenja već stoga što su nam bile lijepe. Drukali smo na tekmama za purgere u svim športovima, jer su to bile sve naše momčadi, a mi kao purgeri, kakvima smo se osjećali, bili smo logično uz naše purgere. Moje pedere, najpoznatije pedere i tetke (koji se ševe straga) smo poštivali, kao i oni nas i naše roditelje. I sad se sjećam mog tate kako je govorio - on ti je buzorant, a «škicali» smo i njihove perverzije u tunelu; na ribnjaku i Tuškancu. Tako je često dolazilo i do sukoba. Svejedno, mi smo bili cjelina i s nama je u našim tučnjavama s klapama iz ostalih, pa imaksimirudaljenijih kvartova, onda su se zvali rajoni, zajedno «nastupalo» i po nekoliko pedera.

Umjesto igračaka, koje nismo imali, igrali smo se ostatcima oružja i streljiva, skakali smo po ruševinama
- Zašto baš naslov «Zadnjičari», kada i sami govorite o pederima, buzorantima, tetkama i lezbama, a u knjizi navodite barem desetak sinonima za tu vrstu pojavnosti i opredjeljenja o kojoj pišete. Naime, čini nam se da ste izborom naslova iz sadržaja knjige izdvojili neke pojavnosti koje nisu vezane uz zadnjičarstvo?

- Odabrao sam za naslov staru hrvatsku riječ, kojom se opisivalo ljude tih sklonosti. Vjerojatno se tada nije ni znalo za sve danas poznate varijacije. Premda je knjiga vrlo aktualna, nije bilo namjerno sada ju objaviti. Materijal i priče su prikupljane i prikupljene odavno. Tak` se strefilo, rekli bi purgeri. Stoga ću reći i nešto o mojim pogledima na tu materiju i događanja. Svi ljudi su ljudi i božja djeca i svatko ima pravo biti što hoće, ali ne smije svojim pogledima i različitostima smetati nikome. Svoju intimu treba čuvati doma kao privatnu, i o njoj nitko nema pravo sa strane govoriti i za to pitati; to je osobnost, intima. Ali treba čuvati i djecu. Moj veliki prijatelj Đukica, mislim da nema Zagrepčana koji ga ne pozna pod tim imenom, a oni koji ga ne poznaju, mogu ga upoznati u mojoj knjizi, s kojim se znam blizu 50 godina, pjevao je na promociji mojim uzvanicima. Ali malo ljudi zna njegovo pravo ime i prezime. Osobno smo pedesetak godina pravi prijatelji a to ćemo i ostati. Za Đuku je moj dom uvijek otvoren; on je moj prijatelj; njegov je pak život njegov; ja ništa ne pitam niti si dajem pravo pitati ga bilo što. To je točno.dolacČovjek sam koji priznaje svakom čovjeku biti ono što želi, biti svoj, a tako sam ja učio u životu, tako učim i svoju djecu.

- Kako tumačite da se na promociju odazvalo više od 200 ljudi, u punoj velikoj dvorani Hrvatske obrtničke komore i da je u publici zapažen «raspon» sudionika - od dvogodišnjeg klinca u naručju tate, preko svih ostalih muško/ženskih naraštaja do savjetnika Predsjednika Republike za vanjsku politiku?

- Pozivi na predstavljanje slani su poštom na adrese, prijatelji su o događaju saznali putem mobitela i e-maila, a glede poziva mojim susjedima iz moje Tkalče, zamolio sam poštara da određen broj podijeli po poštanskim sandučićima. Bili su nazočni moji kolege ugostitelji, prijatelji s tenisa, kolege s područja znanosti, kojima svima i ovom prigodom zahvaljujem na odazivu čime su još jednom potvrdili moje poštovanje. Najviše je bilo mojih susjeda, ja ih poštujem i cijenim, bez obzira što su radili i što rade, oni su moji dragi susjedi. Koristim prigodu posebno zahvaliti na nazočenju gospodinu Dragutinu Ranogajcu, predsjedniku Hrvatske obrtničke komore, kao i na stavljanje komorske dvorane nama na raspolaganje za predstavljanje moje knjige.

Na promociji dok se čekalo na početak čuo sam jednu damu u najboljim godinama kako prijateljici šapće da je čitanje vaših knjiga prava pustolovina, put u nepoznato?

- Nije li cijeli život, a pišem o životu, pustolovina?!

Druga je knjiga o kurvama, javnim kućama i zagrebačkim bordelima, pod naslovom «Tajni puteni život Zagreba»
- Zadnjičari» su Vaša treća knjiga iz, ako smo dobro upamtili s promocije, vašeg šestoknjižja, koje će, kada bude objavljeno činiti jednu cjelinu, opus temeljen na pričama iz stare Tkalče» s odjekom na metropolu, Hrvatsku iilicaSvijet. Vidite da se nisam šalio. Koje su knjige već tiskane, a koje su tri, koje još imate u memoriji, i vašoj i kompjutorskoj, i u kojoj su fazi priprema?

«Zadnjičari» su treća knjiga mojeg epskog opusa «Priče iz stare Tkalče». Prva tiskana knjiga bila su « Purgerska sjećanja», skraćena od strane urednika i izdavača, a na predstavljanju je, u Gliptoteci HAZU, u Medvedgradskoj, uz gradonačelnika bilo oko 1200 ljudi. Druga knjiga « Tajni puteni život Zagrepčana predstavljena je, također kao i «Zadnjičari», u punoj velikoj dvorani današnje Hrvatske obrtničke komore, poznatije kao Matica hrvatskih obrtnika, u Ilici 49, a manje poznata kao prvi ilički neboder. Knjigu nisam prodao jer sam bolovao. Zagrepčani i purgeri, ali i oni koji to žele postati prepoznali su knjigu «Purgerska sjećanja» i jedno vrijeme, po pojavi, u izlozima bila je, iako ne jeftina, najprodavanija knjiga u knjižari kod Ljevaka, na Trgaču. Sada u kompaću slažem knjigu «Najljepši zagrebački cukoreki (Priče iz Zagreba)». Sakupio sam prekrasne istinite priče, iznenađenja za nas Hrvate. Tu su i događaji svjetskog značenja, znanosti, itd. Zaista je tako, a tu će biti i sijaset lijepih, najljepših ljubavnih priča iz života, iz svakodnevice. Iza mojih Cukoreka slijedi knjiga o mojim susjedima, kardinalima, i, na kraju, opet malo iz politike, knjiga pod naslovom «Enigma Tito ne postoji». Knjige su nastale, kako ja to vidim, kao rezultat istrživalačkog rada. Bio sam prava radišna i marljiva, slikovito rečeno, «francuska sobarica», koja je pisala, bilježila desetke godina unatrag. Ovaj epitet o «francuskoj sobarici» znam često «tepati» jednom od mojih najboljih prijatelja i suradnika Miroslavu Fleischeru, zvanom od milja i Mesarić, bez pomoći i hrabrenja kojega bi se sve moje knjige teško pojavile u knjiškom obliku.

Otišao sam «trbuhom za kruhom», radio po šumama i gorama Sjeverne Amerike, SJEKAO ŠUMU po Yukonu ...
- Na početku razgovora ste rekli nešto i o sebi, ali više o vašoj Tkalči. Pokušajte se predstaviti posjetiteljima Portala?

Kao partizansko dijete u vrijeme kad sam bio najmlađi «jeo» sam očima. Odrastao sam na Trumanovim jajima, Unrinom mlijeku u prahu, kajzericama i siru, ... Osobno sam vjernik, nekadašnji ministrant, a iz moje fare sam se preselio Franjevcimayukonna Opatovinu, s kojima sam bio i na Katedrali. Kao tako odgajano dijete, po mami i stricu, ne po tati, rastao sam i odrastao. Cilj i san mi je bio imati pun želudac, biti sit, jer mi je dosta bilo «pelješenja» vrtova od Kraljevca do Markuševca, «isprobavanja» jela i voća po tržnicama kao i krađe jajčeka po košinjcima i placu. Bio sam željan spavanja na pravom krevetu, spavao sam na perušini (kukuruzovini) do 18-te, dok si po ljetu nisam zaradio novce i kupio pravi kauč. I tada su političari obećavali da će NAM sutra biti bolje, kao što i danas njihova djeca i unuci obećavaju isto to, zar ne? , Otišao sam «trbuhom za kruhom», radio po šumama i gorama Sjeverne Amerike, bio i i rudar; bio na ušću Mc Kenzija, druge rijeke po dužini Sjeverne Amerike u more, a vozio sam se i sjekao šumu po Yukonu,na Aljasci... u krajolicima, koje prepoznajem u sada emitiranim dokumentarcima na tv kanalu National Geografic, ali i kao ledene ili Ice Road, ceste. Puno priča i podataka, materijala iz starih škrinja, saznao sam i dobio na dar od mojih susjeda, mog tate koji je svojedobno bio potpredsjednik Društva esperantista Jugoslavije i koji je prije 2. svjetskog rata bio boravio u Japanu i Francuskoj, a bio je osobni prijatelj slikara Kirina, Marka Belinića, Aleksandra ŽIDOVA, vlasnika uljare Zvijezda i pivovare itd. Tek poslije rata je stradao, PTSP ili se odao vjerojatno piću. I umalo zaboravih, cijeli život želio sam pisati, prvo «šalabahtere», koje sam pretvorio i pretvaram u knjige.

Veliki dio priča saznao sam, ali i saznajem, «usmenom predajom»
- Jeste li imali problema pri prikupljanju podataka kakve zapisujete i knjiški ovjekovječujete za buduće naraštaje u vašim knjigama?

Materijale, podatke, priče sam pamtio i godinama ih bilježio - imam više od 30.000 stranica zapisanih u mojioj osobnoj dokumentaciji, jer sam oduvijek težio pisanju. Imam mnogo razgovora, vrste i sličnosti s medijskim intervjuima, mnoge sam zapisao, a one koje sam vodio o Titu sam sve snimio Tu su razgovori s pokojnom Jovankom Broz, pokojnim Jovom Kapidžićem, kapom, dr. Matutinovićem, itd. Dakle,. Ne biste vjerovali ali po izlasku prve dvije knjige mnogo ljudi mi se javilo s dopunama objavljenih priča, novim pričama, materijalima, slikama, podatcima. Tako će vjerojatno biti i nakon «Zadnjičara».hok
- Mediji prate Vas, dopustite nam slobodu ocijeniti Vas po Vašim brojnim interesima kao renesansnog čovjeka, čovjeka uspješnog na više područja, ali ne prate Vaše djelo i ne poklanjaju, po našem mišljenju dovoljno pozornost njegovoj trajnosti i važnosti za identitet ne samo Zagrepčana, i današnjih žitelja koji to ne žele, a trebali bi jednom željeti i postati.

- Po zanimanju sam ugostitelj i vodim moj restoran u mojoj Tkalči, čime osiguravam egzistenciju sebi i obitelji. Bio sam uvijek cehovski opredijeljen za napredak struke i u metropoli, ali i u Hrvatskoj kroz svoj rad vršeći dužnosti u tijelima Udruženja ugostitelja Zagreba, Obrtničke komore Zagreb i Hrvatske obrtničke komore od njezina utemeljenja 1994. godine. kao predsjednik ceha ugostitelja HOK-e osnovao sam ceh ugostitelja grada i županije, u Hrvatskoj turističkoj zajednici sam bio prvi ugostitelj član turističkog vijeća. Bio sam i «motor» u projektiranju dočeka nove godine na tadašnjem Trgu Republike; današnjem Jelačić placu. Isto tako sam utemeljiteljvelebne gradske turističke priredbe „Markov sajam!` Bavim se numizmatikom, filatelijom, rekreativno igrao sam do bolesti tenis. bio sam jedan od nositelja, uz Glistu – Novosela , stvaranja europske Cibone a i u RK Zagrebu sam ostavio traga na tom polju. Uskoro «punim» sedamdeset...

Antun Drndelić

Na kraju, uz zahvalu gospodinu Belušiću na razgovoru, ne bi li se trebalo na temelju sadržaja Belinih knjiga osmisliti nekoliko turističkih zagrebačkih tura, uz već postojeće «coprničke» s turističkim i stručnim vođenjem kroz Zagreb, primjerice, naravno da ćemo «bubnuti i nadamo se ostati živi, LGBT u Zagrebu, Poznate i nepoznate javne kuće, Gradska infrastruktura u srednjovjekovnom Gradecu, Griču i Kaptolu, uključujući prvu Ljekarnu koju je vodio rođak Dantea Alighieri-ja, Kaptolske tajne i sl. pod nazivom Belinim tragom...Možda se turisti «zalijepe» na ime Bela, miješajući ga s imenima nekoliko kraljeva, koji su vladali Hrvatskom. To je ujedno i prijedlog zagrebačkim turističkim djelatnicima, uključujući i Gradsku upravu nekada zvanu i – Magistrat. Uostalom, informirani smo da je na Belinu knjigu Tajni puteni život Zagreba pokrenuta i turistička akcija – Tajnim putenim putem. Za nove akcije, vidjeli smo iz razgovora da – «štofa» ima.

Na predstavljanju knjige ¨Zadnjičari¨ (pederi) autora Darka Belušića Bele, dr.Natko Kovačević jedan od urednika knjige govori o globalističkom fašizmu koji vlada u Hrvatskoj, a kao žrtvu tog fašizma navodi svog najboljeg prijatelja Marka Franciškovića, prvog politčkog zatvorenika u Hrvatskoj koji je ujedno i jedan od urednika ove knjige koja prkosi cenzuri jugoslavenskog zadnjičarskog ludila!
61792289 Darko Belušić Bela ZADNJIČARI

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.