pregleda

Katarina Ambrozić - MIKELANĐELOV STRAŠNI SUD


Cena:
4.990 din
Želi ovaj predmet: 3
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

alenemigrant (5198)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

99,92% pozitivnih ocena

Pozitivne: 10735

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1976
Autor: Domaći
Oblast: Slikarstvo
Jezik: Srpski

Veliki format, sa 65 tabli na kojima su prikazani detalji Mikelanđelovog „Strašnog suda“.

Autor - osoba Ambrozić, Katarina, 1925-2003 = Ambrozić, Katarina, 1925-2003
Naslov Mikelanđelov Strašni sud / Katarina Ambrozić
Vrsta građe naučna monog.
Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.)
Jezik srpski
Godina 1976
Izdanje [1. izd.]
Izdavanje i proizvodnja Beograd : „Vuk Karadžić“, 1976 (Ljubljana : Mladinska knjiga)
Fizički opis 205 str. : ilustr. ; 38 cm
Napomene Omot. nasl.: Mikelađelo : Strašni sud
Tiraž 1.500
O petstogodišnjici Mikelanđelovog rođenja - - > prelim. str.
Faksimil Mikelađelovog potpisa
Napomene i bibliografske reference uz tekst
Registar.
Predmetne odrednice Mikelanđelo Buonaroti, 1475-1564 -- „Strašni sud“

Strašni sud Mikelanđela Buonarotija i jedna njegova rečenica
Životopisi velikana obično su popis stalnog suprotstavljanja inerciji osrednjosti i zavisti. Što je čovek bio veći, tim su jači bili vetrovi ljudske gluposti koji su mu duvali u lice. Renesansni genij Mikelanđelo Buonaroti (1475–1564) rečit je primer ovog pravila. Slavljen i gotovo divinizovan još za života, skulptor, slikar, arhitekt i pesnik bio je od strane nižnjih u isto vreme klevetan, ucenjivan, podmetali su mu nogu. Boreći se s njima i usput sa tvrdoćom kamena i skrivenim žilama u njemu, sa bojama koje neće da prionu na malter, sa vrtoglavicom na skelama koje su dohvatale sikstinsko nebo... Mikelanđelo, ne odviše poznat po govoru, ostavio nam je, međutim, pored sve te Lepote, u amanet i jednu rečenicu za pamćenje.
Oslikavši, tokom četiri godine muka, od 1508. do 1512, ležeći na daskama pod plafonom, svod Sikstinske kapele, Buonaroti se vraća svom izvornom materijalu: kamenu. Sledećih četvrt veka, uz vrtloge jednog od najživljih perioda ljudske istorije, Majstor kleše u mramoru „Roba koji se budi“ i „Roba koji umire“, kip Mojsija za grobnicu pape Julija II, onog što je naručio malanje tavanice u Sikstini, kipove u kapeli „Mediči“, projektuje stepenište u vestibilu Laurencijanske biblioteke... i opet se vraća u Sikstinu. Jedan zid je čekao njegovu ruku.
Oltarski zid, po narudžbi pape Klementa VII, imao je da, po zamisli Mikelanđela, bude oslikan scenom Strašnog suda.
Klement, međutim, umire dok su još trajale pripreme za radove, tako da Mikelanđelo stupa na skelu 1536, pod pontifikatom Pavla III.
Veran svojoj stvaralačkoj politici da nikome, pa ni papi, ne pokazuje nacrte, planove, skice... i da i kada ih pokaže to ne čini u celosti, već samo u delovima, Mikelanđelo će pet godina slikati scene koje danas prepoznajemo kao najupečatljivije u istoriji ljudskog stvaranja.
Kada je, međutim, godine 1541. zastor pao, Mikelanđelovi protivnici kojih nikad nije falilo, dižu glavu i napadaju delo da je nemoralno i nedostojno kapele Vatikana, da je „primereno kupatilu“.
Mediokritetima popovskog kalibra smetaju goli likovi, između ostalih i samog Hrista koji, podignutom desnicom, sudi grešnicima.
„Na strašnom sudu svi ćemo biti goli“, kazaće u jednom trenutku Pavle III Bjađu da Čezeni, svom ceremonijal-majstoru, koji je upravo izgovorio ono poređenje sa kupatilom.
Strašni sud biće nakratko odbranjen. Narednog dana, Mikelanđelo će ući u Sikstinu i u desnom donjem uglu, u predelu Pakla, nabaciti malo svežeg maltera: u liku Minosa, mitskog kralja Krita, sudije podzemnog sveta, naslikaće lično papskog ceremonijal-majstora, golog, sa zmijom oko genitalija, sa sve magarećim ušima!
Sutradan će razjareni ceremonijal-majstor tražiti papsku audijenciju, pokazaće Pavlu III novonaslikani fragment, i tražiće od pape da natera umetnika da ukloni njegov magareći lik odatle.
„Iz pakla?“ upitaće papa. „Bjađo, da je u pitanju Čistilište, nešto bi moglo da se uradi; ali Pakao nije u mojoj nadležnosti.“
Ali pape nisu večne, i pape su ljudi: Pavle III umire 1549, i posle jednomesečne vladavine pape Marsela, u svetu stolicu seda papa Pavle IV, do tada kardinal Karafa, koji će potom uvesti inkviziciju u Italiju!
Naravno, oltarski zid Sikstine dolazi na tapet. Mikelanđelo ima već osamdeset godina, i grčevito radi na svom poslednjem remek-delu: arhitekturi nove Bazilike Svetog Petra, sa sve kupolom na vrhu, koju kad odemo u Rim gledamo i danas.
Karafa, tj. Pavle IV, naređuje isprva da se taj razgolićeni zid – prekreči pa da se opet slika.
U Rimu se podiže buka i Mikelanđelovi prijatelji uspevaju da izdejstvuju da se zid ipak ne kreči nego da jedan od Mikelanđelovih mladih učenika i obožavalaca, Danijele da Voltera, preko genitalija, i osobito stražnjica koje su okrenute kapeli, naslika velove.
To je kompromis na koji ostareli veliki Majstor mora da pristane.
No, rekosmo da su i pape ljudi: 1559. umire i Pavle IV, i konklava pušta beli dim da objavi Đovanija Anđela Medičija, koji uzima papsko ime Pije IV.
Svaki papa ima svoje ulizice, svoje dvorjane, svoje lažljivce i denuncijante: arhitekta Nani di Baćo Biđo uspeva da nagovori papu da ga imenuje za sekretara radova na Bazilici.
I on odmah počinje da uklanja Mikelanđelove potporne stubove i grede, menjajući projekat po svojim zamislima. (Koliko bi to bile uspešne zamisli, možemo samo da zamislimo: godine 1557. u Rimu se, posle samo šest godina upotrebe, ruši antički most preko Tibra čiju je rekonstrukciju projektovao Biđo, a taj je posao oteo od – Mikelanđela.)
Na vest da se potporni stubovi sklanjaju, u Mikelanđelovu sobu zadihano ulazi njegov mladi prijatelj i podiže Majstora da idu i brane pred papom svoju stvar.
Mikelanđelo, tada u osamdeset osmoj godini, samo sedi i sluša. Svi su njegovi prijatelji već mrtvi. Vitorija Kolona, poslednja velika ljubav njegovog života je mrtva, Majstor shvata da je ovaj svet preteško mesto za život. I izgovara tu rečenicu:
„Onaj ko bije bitke sa budalama, neće izvojevati velike pobede“, kaže Majstor učeniku.
Papa Pije će posle toga okupiti odbor za gradnju, i najuriti Biđa.
Mikelanđelo će, još godinu dana, do smrti, graditi „Svetog Petra“, čija će kupola biti završena posle njegove smrti, po njegovim nacrtima koje niko više nije smeo da dovodi u pitanje.
Danas dok hodamo Rimom i uz picu i koka-kolu smeramo ulaz u Sikstinu, dok Tibar tromo teče i pinije se ocrtavaju na predvečernjem nebu, razmišljamo o tome šta je Majstor hteo da nam poruči; svakako ne to da ikada odustanemo, jer ni on to nije uradio.
Kad su mediokriteti njegove freske proglasili za kupatilsku dekoraciju, time su u stvari denuncirali sebe, jer je on tim Strašnim sudom pokazao svu našu istorodnost, stvoreni po božjem liku, nagi kao u prapočetku, penjemo se i propadamo pod Njegovom rukom.
Ali svi smo isti, krv i meso našeg božansko-ljudskog postojanja i zajedničkog bola. Onome kome je to kupatilska dekoracija taj je sam sebi navukao magareće uši.
Mikelanđelo Buonaroti, genije teškog karaktera, ćutljivi, prgavi borac sa kamenom, tom jezgrovitom rečenicom nam, preko barijere vekova, dobacuje: Snaga vašeg uma, i tela, nije za razbacivanje. Ne trošite je uzaludno, nego ih čuvajte za onaj čas kad će se, na klackalici Ludosti, jezičak pomeriti u pravcu Razuma i Sklada. Tada ćete znati šta da radite.
U renoviranju Sikstinske kapele izvedenom od 1990. do 1994. uklonjeno je četrdesetak velova dofarbanih tokom poslednjih vekova, u papinskim kampanjama kojima se s vremena na vreme podizao moral posustale crkve.
Za dodatke koje je u 16. veku, posle Mikelanđelove smrti, naslikao Danijele da Voltera, odlučeno je da do daljeg ostanu na zidu.
Pape se i dalje smenjuju, to je neprekidan niz. I nikad se ne zna kad će neki beli dim objaviti dolazak onog što će opet hteti da kreči taj razgolićeni zid. Majstor mu je, međutim, odavno rekao svoje.
MG132 (N)

Spolja kao na fotografijama, unutra podvučeno nekoliko rečenica i obeleženo pored margina na nekoliko stranica.

Autor Eznepidis, Pajsije, 1924-1994
Naslov Duhovno buđenje / starac Pajsije Svetogorac ; [prevod sa grčkog jezika Sestrinstvo manastira Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana]
Ostali naslovi Pneumatiki afipnisi. scc
Jezik srpski
Vrsta građe knjiga
Godina 2005
Izdanje 1. izd.
Izdavanje i proizvodnja [Ristovac] : Manastir Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana, 2004 (Niš : Sven)
Drugi autori Filoteja, igumanija (autor dodatnog teksta)
Sestrinstvo manastira Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana. Gornje Žapsko (prevodilac)
Fizički opis 355 str. : autorove slike ; 24 cm
Zbirka Pouke / starac Pajsije Svetogorac ; tom 2
Napomene Prevod dela: Pneumatiki afipnisi / Gerontos Paisioj Agioreitoj
Tiraž 2.000
Str. 13-17: Predgovor / igumanija Filoteja.
Predmetne odrednice Eznepidis, Pajsije, 1924-1994

Ovaj drugi tom pouka starca Pajsija Svetogorca, Duhovno buđenje, obuhvata teme koje se tiču današnje stvarnosti. One nas prizivaju na postojano bdenje i spremnost, pripremajući nas na neprilike sa kojima ćemo se najverovatnije suočiti. Jer – kao što smo već videli – obistinjuje se ono što je Starac često govorio: „Prelazićemo iz oluje u oluju. Neko vreme će tako da bude; jedna sveopšta pometnja“.

Starac Pajsije rođen je na praznik svete Ane, 25. jula 1924. godine u maloazijskom selu Farasa, u Kapadokiji (današnja jugoistočna Turska). Njegov otac Prodromos, bio je gradonačelnik Farase i veoma pobožan čovek. Duhovni otac Prodromosove porodice bio je čuveni sveti Arsenije Kapadokijski. Starac Pajsije kršten je 7. avgusta 1924. godine od samog svetog Arsenija koji nije ispunio želju njegove familije da se dečak zove Hristo, kako se zvao njegov deda, i dao mu ime Arsenije. Sveti Arsenije je tada proročki rekao: „Ja shvatam da biste vi želeli da neko bude dedin naslednik, ali zar i ja ne bih mogao da poželim monaha koji bi bio moj naslednik.`
Samo nedelju dana kasnije na praznik Vozdviženja Časnog Krsta, od Turaka nasilno proterane, grčke izbeglice iz Farase nakon mnogih iskušenja stižu u Pirejsku luku u Grčkoj.

Posle odslužene vojske 1949. godine, Arsenije odlazi na Svetu Goru, ali samo na kratko. Ponovo se na Svetu Goru vraća sledeće 1950. godine. Zamonašio se u manastiru Esfigmenu 1954. pod imenom Averkije. Iste godine po blagoslovu napušta Esfigmen i prelazi u manastir Filotej gde postaje učenik oca Simeona, vrlinskog čoveka. Ime Pajsije dobija 1956. kada je postrižen u malu shimu. Godine 1962. je iz duhovnih razloga otišao na Sinaj u keliju svetog Galaktiona, da bi se dve godine kasnije vratio na Svetu Goru u ivironski Skit svetih Arhangela.
Godine 1966. ozbiljno se razboleo i do kraja života imao probleme sa zdravljem.
Krajem 1967. odlazi u Katunakiju gde se nastanjuje u Ipatijevoj keliji koja pripada manastiru Velika Lavra.
Sledeće 1968. godine starac Pajsije odlazi u manastir Stavronikita gde postaje učenik znamenitog ruskog podvižnika oca Tihona koji je živeo u keliji Časnog Krsta. Posle blaženog usnuća starca Tihona nastanjuje se u njegovoj keliji gde živi do 1979. godine kada prelazi u manastir Kutlumuš, tj. isposnicu ovog manastira po imenu Panaguda.
Godine 1988. starac Pajsije teško oboleva od raka. Poslednje dane provodi van Svete Gore u ženskom manastiru svetog Jovana Bogoslova u Surotiju. Ovom sestrinstvu starac je već godinama bio duhovni savetnik. U utorak 12. jula 1994. godine starac je smireno predao svoju dušu Bogu, kojeg je duboko voleo i kome je služio od malena. Podvigom osvećeno telo blaženopočivšeg starca počiva u manastiru svetog Jovana Bogoslova u Surotijy, pored Soluna.

MG155 (NS)

Predmet: 76177969
Veliki format, sa 65 tabli na kojima su prikazani detalji Mikelanđelovog „Strašnog suda“.

Autor - osoba Ambrozić, Katarina, 1925-2003 = Ambrozić, Katarina, 1925-2003
Naslov Mikelanđelov Strašni sud / Katarina Ambrozić
Vrsta građe naučna monog.
Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.)
Jezik srpski
Godina 1976
Izdanje [1. izd.]
Izdavanje i proizvodnja Beograd : „Vuk Karadžić“, 1976 (Ljubljana : Mladinska knjiga)
Fizički opis 205 str. : ilustr. ; 38 cm
Napomene Omot. nasl.: Mikelađelo : Strašni sud
Tiraž 1.500
O petstogodišnjici Mikelanđelovog rođenja - - > prelim. str.
Faksimil Mikelađelovog potpisa
Napomene i bibliografske reference uz tekst
Registar.
Predmetne odrednice Mikelanđelo Buonaroti, 1475-1564 -- „Strašni sud“

Strašni sud Mikelanđela Buonarotija i jedna njegova rečenica
Životopisi velikana obično su popis stalnog suprotstavljanja inerciji osrednjosti i zavisti. Što je čovek bio veći, tim su jači bili vetrovi ljudske gluposti koji su mu duvali u lice. Renesansni genij Mikelanđelo Buonaroti (1475–1564) rečit je primer ovog pravila. Slavljen i gotovo divinizovan još za života, skulptor, slikar, arhitekt i pesnik bio je od strane nižnjih u isto vreme klevetan, ucenjivan, podmetali su mu nogu. Boreći se s njima i usput sa tvrdoćom kamena i skrivenim žilama u njemu, sa bojama koje neće da prionu na malter, sa vrtoglavicom na skelama koje su dohvatale sikstinsko nebo... Mikelanđelo, ne odviše poznat po govoru, ostavio nam je, međutim, pored sve te Lepote, u amanet i jednu rečenicu za pamćenje.
Oslikavši, tokom četiri godine muka, od 1508. do 1512, ležeći na daskama pod plafonom, svod Sikstinske kapele, Buonaroti se vraća svom izvornom materijalu: kamenu. Sledećih četvrt veka, uz vrtloge jednog od najživljih perioda ljudske istorije, Majstor kleše u mramoru „Roba koji se budi“ i „Roba koji umire“, kip Mojsija za grobnicu pape Julija II, onog što je naručio malanje tavanice u Sikstini, kipove u kapeli „Mediči“, projektuje stepenište u vestibilu Laurencijanske biblioteke... i opet se vraća u Sikstinu. Jedan zid je čekao njegovu ruku.
Oltarski zid, po narudžbi pape Klementa VII, imao je da, po zamisli Mikelanđela, bude oslikan scenom Strašnog suda.
Klement, međutim, umire dok su još trajale pripreme za radove, tako da Mikelanđelo stupa na skelu 1536, pod pontifikatom Pavla III.
Veran svojoj stvaralačkoj politici da nikome, pa ni papi, ne pokazuje nacrte, planove, skice... i da i kada ih pokaže to ne čini u celosti, već samo u delovima, Mikelanđelo će pet godina slikati scene koje danas prepoznajemo kao najupečatljivije u istoriji ljudskog stvaranja.
Kada je, međutim, godine 1541. zastor pao, Mikelanđelovi protivnici kojih nikad nije falilo, dižu glavu i napadaju delo da je nemoralno i nedostojno kapele Vatikana, da je „primereno kupatilu“.
Mediokritetima popovskog kalibra smetaju goli likovi, između ostalih i samog Hrista koji, podignutom desnicom, sudi grešnicima.
„Na strašnom sudu svi ćemo biti goli“, kazaće u jednom trenutku Pavle III Bjađu da Čezeni, svom ceremonijal-majstoru, koji je upravo izgovorio ono poređenje sa kupatilom.
Strašni sud biće nakratko odbranjen. Narednog dana, Mikelanđelo će ući u Sikstinu i u desnom donjem uglu, u predelu Pakla, nabaciti malo svežeg maltera: u liku Minosa, mitskog kralja Krita, sudije podzemnog sveta, naslikaće lično papskog ceremonijal-majstora, golog, sa zmijom oko genitalija, sa sve magarećim ušima!
Sutradan će razjareni ceremonijal-majstor tražiti papsku audijenciju, pokazaće Pavlu III novonaslikani fragment, i tražiće od pape da natera umetnika da ukloni njegov magareći lik odatle.
„Iz pakla?“ upitaće papa. „Bjađo, da je u pitanju Čistilište, nešto bi moglo da se uradi; ali Pakao nije u mojoj nadležnosti.“
Ali pape nisu večne, i pape su ljudi: Pavle III umire 1549, i posle jednomesečne vladavine pape Marsela, u svetu stolicu seda papa Pavle IV, do tada kardinal Karafa, koji će potom uvesti inkviziciju u Italiju!
Naravno, oltarski zid Sikstine dolazi na tapet. Mikelanđelo ima već osamdeset godina, i grčevito radi na svom poslednjem remek-delu: arhitekturi nove Bazilike Svetog Petra, sa sve kupolom na vrhu, koju kad odemo u Rim gledamo i danas.
Karafa, tj. Pavle IV, naređuje isprva da se taj razgolićeni zid – prekreči pa da se opet slika.
U Rimu se podiže buka i Mikelanđelovi prijatelji uspevaju da izdejstvuju da se zid ipak ne kreči nego da jedan od Mikelanđelovih mladih učenika i obožavalaca, Danijele da Voltera, preko genitalija, i osobito stražnjica koje su okrenute kapeli, naslika velove.
To je kompromis na koji ostareli veliki Majstor mora da pristane.
No, rekosmo da su i pape ljudi: 1559. umire i Pavle IV, i konklava pušta beli dim da objavi Đovanija Anđela Medičija, koji uzima papsko ime Pije IV.
Svaki papa ima svoje ulizice, svoje dvorjane, svoje lažljivce i denuncijante: arhitekta Nani di Baćo Biđo uspeva da nagovori papu da ga imenuje za sekretara radova na Bazilici.
I on odmah počinje da uklanja Mikelanđelove potporne stubove i grede, menjajući projekat po svojim zamislima. (Koliko bi to bile uspešne zamisli, možemo samo da zamislimo: godine 1557. u Rimu se, posle samo šest godina upotrebe, ruši antički most preko Tibra čiju je rekonstrukciju projektovao Biđo, a taj je posao oteo od – Mikelanđela.)
Na vest da se potporni stubovi sklanjaju, u Mikelanđelovu sobu zadihano ulazi njegov mladi prijatelj i podiže Majstora da idu i brane pred papom svoju stvar.
Mikelanđelo, tada u osamdeset osmoj godini, samo sedi i sluša. Svi su njegovi prijatelji već mrtvi. Vitorija Kolona, poslednja velika ljubav njegovog života je mrtva, Majstor shvata da je ovaj svet preteško mesto za život. I izgovara tu rečenicu:
„Onaj ko bije bitke sa budalama, neće izvojevati velike pobede“, kaže Majstor učeniku.
Papa Pije će posle toga okupiti odbor za gradnju, i najuriti Biđa.
Mikelanđelo će, još godinu dana, do smrti, graditi „Svetog Petra“, čija će kupola biti završena posle njegove smrti, po njegovim nacrtima koje niko više nije smeo da dovodi u pitanje.
Danas dok hodamo Rimom i uz picu i koka-kolu smeramo ulaz u Sikstinu, dok Tibar tromo teče i pinije se ocrtavaju na predvečernjem nebu, razmišljamo o tome šta je Majstor hteo da nam poruči; svakako ne to da ikada odustanemo, jer ni on to nije uradio.
Kad su mediokriteti njegove freske proglasili za kupatilsku dekoraciju, time su u stvari denuncirali sebe, jer je on tim Strašnim sudom pokazao svu našu istorodnost, stvoreni po božjem liku, nagi kao u prapočetku, penjemo se i propadamo pod Njegovom rukom.
Ali svi smo isti, krv i meso našeg božansko-ljudskog postojanja i zajedničkog bola. Onome kome je to kupatilska dekoracija taj je sam sebi navukao magareće uši.
Mikelanđelo Buonaroti, genije teškog karaktera, ćutljivi, prgavi borac sa kamenom, tom jezgrovitom rečenicom nam, preko barijere vekova, dobacuje: Snaga vašeg uma, i tela, nije za razbacivanje. Ne trošite je uzaludno, nego ih čuvajte za onaj čas kad će se, na klackalici Ludosti, jezičak pomeriti u pravcu Razuma i Sklada. Tada ćete znati šta da radite.
U renoviranju Sikstinske kapele izvedenom od 1990. do 1994. uklonjeno je četrdesetak velova dofarbanih tokom poslednjih vekova, u papinskim kampanjama kojima se s vremena na vreme podizao moral posustale crkve.
Za dodatke koje je u 16. veku, posle Mikelanđelove smrti, naslikao Danijele da Voltera, odlučeno je da do daljeg ostanu na zidu.
Pape se i dalje smenjuju, to je neprekidan niz. I nikad se ne zna kad će neki beli dim objaviti dolazak onog što će opet hteti da kreči taj razgolićeni zid. Majstor mu je, međutim, odavno rekao svoje.
MG132 (N)
76177969 Katarina Ambrozić - MIKELANĐELOV STRAŠNI SUD

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.