Cena: |
Želi ovaj predmet: | 3 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Oblast: Istorija umetnosti
Jezik: Srpski
Antunac, Grga, hrvatski kipar (Šibenik, 11. III. 1906 – Zagreb, 15. I. 1970). Pohađao Obrtnu školu u Splitu (1926–30), diplomirao na Akademiji u Zagrebu (1932) i nastavio studij na specijalki I. Meštrovića. Predavao na zagrebačkoj Akademiji 1945–70. U kamenu, mramoru, bronci, slonovoj kosti, rjeđe drvu, izrađuje realistične likove (ciklus Zlarinke), kompozicije (Moja obitelj, 1940) i memorijalnu plastiku (spomenik u Salima). God. 1968–69. izradio nove vratnice na zapadnom i glavnom portalu šibenske katedrale, s prizorima iz Staroga i Novoga zavjeta, u kojima usklađuje tradiciju i suvremena kiparska shvaćanja. Bavio se izradbom medalja i plaketa, koje se odlikuju ne samo fizičkom sličnošću s modelom, nego i finom psihološkom karakterizacijom.
veoma dobro stanje
redak katalog
Grga Antunac rodio se u Šibeniku 11. ožujka 1906. godine od oca Ivana i majke Tonke, rođ. Morović. Kiparski odjel Obrtne škole završio je u Splitu 1926. godine. Kiparstvo je studirao na Državnoj akademiji umjetnosti u Zagrebu od 1926. do 1932. godine, kod profesora Ivana Meštrovića i Frana Kršinića. Posljednje dvije godine na Akademiji pohađao je specijalku kod Ivana Meštrovića. Kao stipendist Republike Francuske, tijekom 1932/33. godine boravi u Parizu proučavajući umjetnička djela po galerijama. Do 1937. godine pomaže Meštroviću na obiteljskom mauzoleju u Otavicama za kojeg kleše reljefe te granitne karijatida za spomenik Neznanom junaku na Avali. U vlastitu kuću s atelijerom u Zagrebu seli iz Splita 1937. godine. Od 1937. do 1941. godine pomagao je Antunu Augustinčiću pri izradi konjaničkih skulptura i drugih javnih spomenika ( Niš, Skoplje, Batina Skela, Banja Luka).
Od 1945. godine imenovan je docentom, a kasnije i profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti (predaje Modeliranje glave i Obradu kamena). Pedagoški rad obavljao je do kraja života.
Od 1937. do 1949. godine sudjelovao je na desetak kiparskih natječaja za spomeničku plastiku te izradu kovanog novca. Od javnih spomenika izveo je spomenike palim borcima NOB-e u Garešnici (1947-1948) i Salima na Dugom otoku (1949). Posljednje monumentalno djelo su brončane vratnice na bočnom (1968) i glavnom portalu (1969) šibenske katedrale s prizorima Novog i Starog zavjeta, izveo je po uzoru na renesansne majstore.
Oblikovao je sitnu plastiku i veće kompozicije u gotovo svim klasičnim materijalima: mramoru, bronci, drvu, sadri, terakoti, slonovoj kosti. Središte njegove kiparske preokupacije je ljudski lik kojeg realizira realistički, lirski i intimistički. Brončani portreti su mu realistični, dok intimistički oblikuje djela rezana u bjelokosti i drvu. Izdvajaju se njegovi lirski ženski aktovi klesani u mramoru. Antunčev osobni izričaj upečatljiv je na ciklusu komornih figura zlarinskih žena pri svakodnevnom radu. Oblikovane su u bronci i terakoti, a nastaju od 1937. do 1941. godine.
Umijeće rukovanja materijalima i oblicima uočljivo je na tridesetak realiziranih medalja i plaketa.
Umro je u Zagrebu, 15. siječnja 1970. godine.