ISBN: Ostalo
Oblast: Arhitektura
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Claude-Nicolas Ledoux (francuski izgovor: [klod nikɔla lədu]; 21. ožujka 1736. – 18. studenog 1806.) bio je jedan od najranijih eksponenata francuske neoklasične arhitekture. Svoje poznavanje teorije arhitekture koristio je za projektiranje ne samo domaće arhitekture, već i urbanizma; kao posljedica njegovog vizionarskog plana za idealni grad Chaux, postao je poznat kao utopist.[1] Njegova najveća djela financirala je francuska monarhija i počela su se doživljavati kao simboli Ancien Régime, a ne utopije. Francuska revolucija omela je njegovu karijeru; velik dio njegova djela uništen je u devetnaestom stoljeću. Godine 1804. objavio je zbirku svojih nacrta pod naslovom L`Architecture considérée sous le rapport de l`art, des mœurs et de la législation (Arhitektura razmatrana u odnosu na umjetnost, moral i zakonodavstvo).[2] U ovoj je knjizi iskoristio priliku da revidira svoje ranije dizajne, učinivši ih rigoroznijim neoklasicističkim i suvremenijim. Ova revizija je iskrivila točnu procjenu njegove uloge u evoluciji neoklasične arhitekture.[3] Njegovo najambicioznije djelo bila je nedovršena Kraljevska solana u Arc-et-Senansu, idealističkom i vizionarskom gradu koji pokazuje mnoge primjere parlante arhitekture.[4] Suprotno tome, njegovi radovi i narudžbe također su uključivali svjetovniju i svakodnevnu arhitekturu, poput otprilike šezdeset razrađenih naplatnih vrata oko Pariza u zidu Opće porezne farme.

Biografija
Ledoux je rođen 1736. u Dormans-sur-Marne, kao sin skromnog trgovca iz Champagne. U ranoj mladosti njegova majka, Francoise Domino, i kuma, Francoise Piloy, poticale su ga da razvije svoje crtačke vještine. Kasnije je Opatija Sassenage financirala njegov studij u Parizu (1749. – 1753.) na Collège de Beauvais, gdje je pohađao tečaj klasike. Nakon što je napustio Collège, sa 17 godina, zaposlio se kao graver, ali četiri godine kasnije počeo je studirati arhitekturu pod mentorstvom Jacquesa-Françoisa Blondela, prema kojem je ostao poštovati cijeli život.

Zatim je trenirao kod Pierrea Contant d`Ivryja, a također je upoznao Jean-Michela Chevoteta. Ova dva eminentna pariška arhitekta projektirala su u suzdržanoj maniri francuskog rokokoa, poznatoj kao `stil Luja XV.`, i u fazi `Goût grec` (doslovno `grčki ukus`) ranog neoklasicizma. Međutim, pod vodstvom Contant d`Ivryja i Chevoteta, Ledoux je također upoznao klasičnu arhitekturu, posebno hramove u Paestumu, koji su, zajedno s Palladijevim djelima, imali veliki utjecaj na njega.

Dvojica vrhunskih arhitekata predstavila su Ledouxa svojoj imućnoj klijenteli. Jedan od Ledouxovih prvih pokrovitelja bio je barun Crozat de Thiers, neizmjerno bogat poznavatelj koji mu je naručio preuređenje dijela njegove raskošne gradske kuće na trgu Vendôme. Drugi klijent dobiven pod pokroviteljstvom svojih učitelja bio je predsjednik Hocquart de Montfermeil [5] i njegova sestra, Mme de Montesquiou.

Rani radovi (1762–1770)

Château de Mauperthuis, 1763. (srušen)
Godine 1762. mladi Ledoux dobio je nalog da preuredi Café Godeau u ulici Saint-Honoré. Rezultat je bio interijer od trompe-l`œila i ogledala. Pilastri oslikani na zidovima bili su isprepleteni naizmjeničnim stupovima i pločama oslikanim trofejima kacigama i oružjem, a sve je izvedeno u hrabrim detaljima. Godine 1969. ovaj je interijer premješten u Musée Carnavalet.

Sljedeće godine markiz de Montesquiou-Fézensac naručio je Ledouxa da redizajnira stari dvorac na vrhu brda na njegovom imanju u Mauperthuisu. Ledoux je obnovio dvorac i stvorio nove vrtove, pune fontana koje je opskrbljivao akvadukt. Osim toga u vrtovima i perivoju sagradio je oranžeriju, fazaneriju i velika depandansa od kojih je danas malo ostalo.

Godine 1764. projektirao je za predsjednika Hocquarta paladijansku kuću na Chaussée d`Antin koristeći kolosalni red. Ledoux je često koristio ovaj motiv koji je osuđivala stroga francuska tradicija, koja je prihvatila princip superponiranja klasičnih motiva stupova na svakom katu, uzdižući se od najjednostavnijih do najsloženijih: toskanskih, dorskih, jonskih, korintskih itd.


Hôtel d`Hallwyll, Pariz, 1766. Nadmorska visina pročelja na ulici Michel-le-Comte.
Dana 26. srpnja 1764., u crkvi Saint-Eustache u Parizu, Ledoux je oženio Marie Bureau, kćer dvorskog glazbenika. Prijatelj iz Champagnea, Joseph Marin Masson de Courcelles, pronašao mu je mjesto arhitekta za Odjel za vodoprivredu i šumarstvo. Ovdje je između 1764. i 1770. radio na obnovi i projektima crkava, mostova, bunara, fontana i škola.

Među još uvijek postojećim djelima iz ovog razdoblja su most Marac, most Prégibert u Rolampontu, crkve Fouvent-le-Haut, Roche-et-Raucourt, Rolampont, lađa i portal Cruzy-le-Châtel i quire Saint-Etienne d`Auxerre.

Godine 1766. Ledoux je počeo projektirati Hôtel d`Hallwyll (Le Marais, Pariz), zgradu koja je, prema riječima dijonskog arhitekta Jacquesa Celleriera, dobila široku pohvalu i privuklad novi pokrovitelji arhitektu.[6] Vlasnik Franz-Joseph d`Hallwyll (švicarski pukovnik) i njegova supruga, Marie-Thérèse Demidorge, bili su zabrinuti da osiguraju ekonomično izvršenje radova. Stoga je Ledoux morao ponovno upotrijebiti dijelove postojećih zgrada, bivšeg Hôtel de Bouligneux. Predvidio je dvije kolonade u dorskom redu koje vode do nimfeja ukrašenog urnama u podnožju vrta. Međutim, ograničenja mjesta to su onemogućila, pa je Ledoux pribjegao trompe-l`œil slikanju kolonade na slijepom zidu susjednog samostana, čime je proširio perspektivu.

Priznanje dano relativno skromnom Hôtelu d`Hallwyll dovelo je 1767. do prestižnije narudžbe, Hôtel d`Uzès, u ulici Montmartre. I tamo je Ledoux sačuvao strukturu ranije zgrade. Danas se obloge iz salona, ​​rani primjer neoklasičnog stila, većinom izrezbarili Joseph Métivier i Jean-Baptist Boiston prema nacrtima Ledouxa, čuvaju u muzeju Carnavalet u Parizu.[7]


Paviljon Mme du Barry, Louveciennes, 1770.-1771
Ledoux je projektirao Château de Bénouville u Calvadosu (1768. – 1769.) za markiza de Livryja. Sa svojim jednostavnim, gotovo strogim pročeljem od četiri kata, razbijenim trijemom u stilu, Château de Bénouville, iako nije jedan od Ledouxovih najinventivnijih planova, poznat je po neobičnom postavljanju glavnog stubišta u središte vrtne fasade, položaj koji inače zauzima glavni salon.[8]

Ledoux je putovao u Englesku u godinama 1769-1771. Tamo se upoznao s paladijevskim stilom arhitekture. Palladio, utjecajni renesansni arhitekt, bio je poznat po svojim talijanskim vilama (npr. Villa Rotunda). Od ove točke Ledoux je često radio u paladijanskom stilu, obično koristeći kubični dizajn razbijen prostilnim trijemom koji je davao dojam važnosti čak i malim građevinama. U tom je žanru sagradio 1770. kuću za Marie Madeleine Guimard u Chaussée d`Antin; i nakon te narudžbe kuća Mlle Saint-Germain, u Rue Saint-Lazare, kuća Attilly u predgrađu Poissonnière, kuća za pjesnika Jeana Françoisa de Saint-Lamberta u Eaubonneu, a posebno Glazbeni paviljon izgrađen između 1770. i 1771. u Château de Louveciennes za kraljevu ljubavnicu Madame du Barry, čije će pokroviteljstvo i utjecaj biti od koristi Ledouxu u kasnijim godinama.