ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 281
Jezik: Engleski
Oblast: Šah
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Eng. Jezik!!

Retko !!!

Conel Hugh O`Donel Alexander CMG CBE (19. travnja 1909. - 15. veljače 1974.), poznat kao Hugh Alexander i C. H. O`D. Alexander, bio je britanski kriptoanalitičar, šahist i šahovski pisac rođen u Irskoj. Radio je na njemačkom stroju Enigma u Bletchley Parku tijekom Drugog svjetskog rata, a kasnije je 25 godina bio šef odjela za kriptoanalizu u GCHQ. Dvaput je bio britanski šahovski prvak i stekao titulu međunarodnog majstora.

Hugh Alexander rođen je u anglo-irskoj obitelji 19. travnja 1909. u Corku, Irska, kao najstarije dijete Conela Williama Long Alexandera, profesora inženjerstva na University College, Cork (UCC), i Hilde Barbare Bennett.[1] Njegov otac je umro 1920. (tijekom Irskog rata za neovisnost), a obitelj se preselila u Birmingham, Engleska, gdje je pohađao školu kralja Edwarda.[1] Alexander je 1928. godine dobio stipendiju za studij matematike na King`s Collegeu u Cambridgeu, a prvi je diplomirao 1931. godine. Predstavljao je Cambridge u šahu.

Od 1932. Alexander je predavao matematiku u Winchesteru i oženio se s Enid Constance Crichton Neate (1900.–1982.) 22. prosinca 1934..[1] Njihov stariji sin bio je Sir Michael O`Donel Bjarne Alexander (1936–2002), diplomat. Drugi sin Alexanderovih bio je Patrick Macgillicuddy Alexander (20. ožujka 1940. – 21. rujna 2005.), pjesnik koji se nastanio u Australiji 1960. Godine 1938. Hugh Alexander je napustio nastavu i postao voditelj istraživanja u John Lewis Partnership.[1]

Drugi svjetski rat započeo je dok se Alexander natjecao na 8. šahovskoj olimpijadi u Buenos Airesu u Argentini, što je njega i ostatak engleskog tima potaknulo da napuste natjecanje i vrate se u UK.

Bletchley Park i GCHQ
U veljači 1940. Alexander je stigao u Bletchley Park, britanski centar za razbijanje šifri tijekom Drugog svjetskog rata. Pridružio se Hutu 6, odjelu zaduženom za razbijanje Enigma poruka njemačke vojske i zrakoplovstva. Godine 1941. Aleksandar je prešao u kolibu 8, odgovarajuću kolibu koja radi na Naval Enigmi. Postao je zamjenik šefa Huta 8 pod Alanom Turingom. Alexander je bio više uključen u svakodnevne operacije kolibe od Turinga, i, dok je Turing bio u posjetu Sjedinjenim Državama, Alexander je formalno postao šef kolibe 8 oko studenog 1942. Među ostalim starijim kolegama bili su Stuart Milner-Barry, Gordon Welchman i Harry Golombek. U listopadu 1944. Alexander je premješten na rad na japanskom kodu JN-25.

Sredinom 1946. Alexander se pridružio GCHQ-u (pod kontrolom Ministarstva vanjskih poslova), koji je bio poslijeratna organizacija nasljednica Vladine škole za šifriranje i šifriranje (GC&CS) u Bletchley Parku. Do 1949. bio je unaprijeđen u šefa `Sekcije H` (kriptanaliza), mjesto koje je zadržao do umirovljenja 1971. godine.

Peter Wright iz MI5, u svojoj bestseler knjizi iz 1987. Spycatcher: The Candid Autobiography of a Senior Intelligence Officer, pisao je o Alexanderovoj pomoći MI5 u tekućem projektu Venona, kao io drugoj važnoj međusobnoj suradnji između dviju organizacija, koja je prekinula prethodnu prepreke napretku. `Svaka pomoć je sa zahvalnošću primljena u ovom odjelu`, rekao je Alexander Wrightu, što je od tada i dokazalo slučaj. Wright je također hvalio Alexanderov profesionalizam i smatrao da su iznimni mentalni zahtjevi njegove kriptoanalitičke karijere i šahovskog hobija vjerojatno pridonijeli Alexanderovoj ranoj smrti u 64. godini, unatoč njegovom zdravom načinu života.


Alexander je predstavljao Sveučilište Cambridge u šahovskim utakmicama Varsityja 1929., 1930., 1931. i 1932. (Studirao je na King`s Collegeu, Cambridge). Dvaput je bio pobjednik britanskog šahovskog prvenstva, 1938. i 1956. Alexander je šest puta predstavljao Englesku na šahovskoj olimpijadi, 1933., 1935., 1937., 1939., 1954. i 1958. Na Olimpijadi u Argentini Alexander Aires 1939. u Buu morao je napustiti dio događaja, zajedno s ostatkom engleskog tima, zbog objave Drugog svjetskog rata, budući da je bio potreban kod kuće zbog dužnosti razbijanja šifri. Također je bio kapetan Engleske koji nije igrao od 1964. do 1970. Alexander je dobio titulu međunarodnog majstora 1950. i titulu međunarodnog majstora za dopisni šah 1970. Osvojio je Hastingsa 1946/47 s rezultatom 7½/9, bod ispred Saviellyja Tartakowera.[2][3] Alexanderov najbolji rezultat na turniru možda je bio prvi izjednačen (s Davidom Bronsteinom) u Hastingsu 1953/54, gdje je ostao neporažen i pobijedio sovjetske velemajstore Davida Bronsteina i Alexandera Tolusha u pojedinačnim utakmicama. Alexanderove mogućnosti da se pojavi u inozemstvu bile su ograničene jer mu nije bilo dopušteno igrati šah u sovjetskom bloku zbog njegovog tajnog rada u kriptografiji. Bio je i šahovski kolumnist The Sunday Timesa 1960-ih i 1970-ih.

Mnogi poznavaoci šaha vjeruju da je Alexander imao velemajstorski potencijal, da je mogao dalje razviti svoje šahovske sposobnosti.[5] Mnogi vrhunski igrači dostižu vrhunac u svojim kasnim dvadesetim i ranim tridesetima, ali za Alexandera se taj dio poklopio s Drugim svjetskim ratom, kada su bile nedostupne prilike za natjecanje na visokoj razini. Nakon toga, njegove profesionalne odgovornosti kao višeg kriptoanalitičara ograničile su njegove vrhunske nastupe. Pobijedio je Mihaila Botvinika u jednoj utakmici timske radijske utakmice protiv Sovjetskog Saveza 1946. godine, u vrijeme kada je Botvinnik bio vjerojatno najbolji igrač svijeta. Alexander je dao važan teorijski doprinos nizozemskoj obrani i obrani Petroffa...


Šah (od pers. شاه [šâh, shah] — kralj) sportska je igra na ploči (tabli) za dva igrača.



Ne postoje pouzdani podaci o njegovom postanku. Najverovatnije je da se pojavio pre više od 2.000 godina.[1] Prilikom arheoloških iskopavanja u Uzbekistanu nađene su dve figurice od slonovače koje pripadaju periodu vladavine cara Huviške (II vek). Stručnjaci smatraju da su to šahovske figurice. U V veku nastala je u Indiji posebna vrsta vojne igre na drvenoj ploči - „čaturanga“, što znači četverodeoni. Čaturanga je kao daleki predak današnjeg šaha bila igra koja je odražavala sastav i poredak tadašnje indijske vojske, koju su sačinjavala 4 roda: pešadija, konjica, slonovi i borna kola, a u sredini su se nalazili radža (kralj) i njegov savetnik mantrin (današnja kraljica ili dama). Kretanje figura određivalo se bacanjem kocke.

Igru su u VI veku prihvatili Persijanci (čatrang), a od njih u VII veku Arapi su osvajanjem Irana preuzeli i tokom naredna dva veka bila je veoma popularna u arapskim zemljama.[2] Održavani su mečevi između najboljih igrača, proučena su moguća otvaranja (tabije) i sastavljeni su prvi problemi otvaranja (mansube). Halif Harun al Rašid je poslao krajem VIII veka francuskom vladaru Karlu Velikom na poklon šah od slonove kosti.

U IX veku Arapi su je pod imenom „šatrandž“ preneli u Španiju, Šatrandž predstavlja viši oblik čaturange. Ishod borbe više ne određuje slučaj (bacanje kockice), već logika i snalažljivost igrača. Igra postiže veliku popularnost i širi se po evropskim zemljama sve do Islanda. Francuski kralj Luj IX je 1254. godine izdao specijalni edikt koji je zabranjivao igranje šaha. U Evropi je šah usavršen uvođenjem rokade i povećanjem dejstva kraljice i lovca (kod Arapa je kraljica mogla ići samo po jedno polje ukoso, a lovac je mogao da skače ukoso na svako treće polje: pošto je teško bilo izvesti mat, postojala su dva načina da se pobedi - usamljivanjem protivničkog kralja i patom, koji se računao kao pobeda za patiranu stranu). Sa reformom su ukinuta ova dva načina pobede [3].

Usavršavanjem od drevne čaturange igra je poprimala današnji oblik. Nastala je u XV veku kada se 1497. godine pojavilo prvo štampano delo o šahu koje je napisao španski šahist Lusena. Njegovo delo su nastavili u XVI i XVII veku Španac Rui Lopez i Italijani Polerio i Greko, sve dok u XVIII veku francuski šahovski majstor Filidor delom Analiza šahovske igre (franc. Analyse des Échecs) nije postavio temelje savremenoj šahovskoj teoriji....

O sahu