Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Naslov Yesterday / Namik Kabil
Godina 2021
Sarajevo, Buybook, 2021
125 str. ; 20 cm

Namik Kabil (rođen 1968) odličan je pisac kojemu bi trebalo zabraniti da daje naslove svojim knjigama. Počeo je pristojno, prvim romanom „Sam“, a onda su uslijedili „Amarcord“ i „Isijavanje“, da bi nam ovih dana ponudio „Yesterday“.
Nimalo ne sumnjam da on ima važne osobne razloge zbog kojih je posudio naslove Federica Fellinija, Stanleyja Kubricka i Paula McCartneyja, ali ni on ne bi smio nimalo sumnjati da nijednom njegovom čitatelju ti razlozi ne znače ama baš ništa. Svakome od nas te su riječi emocionalni okidači koji nas vraćaju u susret vlastitim gorkim sjećanjima (amari ricordi), privatnim ludovanjima i razmišljanjima o prolaznosti vremena.
Tko ih poželi iznova upotrijebiti, trebao bi znati da se ne bori samo s talentom Fellinija, Kubricka i McCartneyja, nego i s emocionalnom popudbinom vlastite publike.
Zanemarite li ovaj problem – a to je lako, dovoljno je da rasklopite svezak – Namika Kabila ćete zavoljeti. Sve njegove knjige, pa tako i „Yesterday“, svojevrsne su inventure što ih poduzimaju ljudi koje su okolnosti izvan njihova utjecaja razbacale u prostoru i stalno ih tjeraju da gledaju unatrag, prema nekadašnjim, prekinutim životima.
Kabilova biografija u jednom je ključnom svojstvu tipična bosanskohercegovačka. Obilježena je, naime, naprasnim diskontinuitetima i novim počecima. Rođenjem Tuzlak, on je bio Trebinjac, pa Sarajlija (predratni), jedno je vrijeme taksirao i pokušavao biti još koješta (među ostalim, i filmaš) u Los Angelesu, da bi se na koncu vratio u Sarajevo, gdje veze na dva razboja, kao sineast (najpoznatiji je po scenariju za film „Kod amidže Idriza“) i prozaik.
S takvom prtljagom iskustva ne treba čuditi što ga zaokupljaju teme odlazaka/povrataka, prošlosti koja se ne da pospremiti u ladicu i dopustiti ljudima da krenu dalje, krhkih identiteta i još krhkijeg pamćenja.
„Yesterday“ je rahla, višeglasna knjiga, zbirka ispovijedi nekolicine (pretežno) nekadašnjih Sarajlija koji grad i u ovome vremenu još uvijek mjere metrom iz mladosti. I to kod njih nije, barem ne presudno, pitanje nostalgije, koliko stvar gole nužde. Jer, kako veli jedan od likova, „naše prošlosti nisu postepeno potiskivane onim što nadolazi, već su prekidane nožem, sjekirom, bombom i prevratom, i možda je to jedan od razloga zašto se toliko vraćamo. Fale dijelovi života, potrgani iz privatnih arhiva nedostaju stvarni, opipljivi dokazi boljeg vremena.“
Većina njih sezonski su povratnici: „Ljeti se grad napuni, dijaspora se sjati i tad uloviš neke trenutke bliskosti za koje nisi vjerovao da su još uvijek mogući. Najviše su se promijenili oni koji su najudaljeniji i rijetko dolaze. Odaju ih glasovi i osmijesi koji ipak sporije stare, bljesne porcelanska navlaka, zaiskri pogled dok pokušavaju povezati rasute godine.
Onda se ide negdje sjesti, po mogućnosti na brdo, da se uz meso zabilježe ti susreti. Meso je ipak naša zakletva, nebitno je koliko je para na računu, glad je urezana dublje od slova na nadgrobnoj ploči.“
Unatoč činjenici što će mnogi s razlogom zaključiti kako je glavni lik ovoga romana samo Sarajevo, ovome čitatelju ipak se čini kako se prije i poslije svega radi o knjizi koja govori o starosti ili barem tužnom osvješćivanju činjenice da je zenit života prošao, da se krenulo nizbrdicom, a ubrzanje iz dana u dan biva sve veće. Kabilovi junaci (vršnjaci!) proživljavaju dvostruku muku: stare uspomene sve više blijede i sve su nesigurniji oko toga jesu li se stvari doista dogodile onako kako ih oni pamte, a sve je manje vremena da bi stvorili neke nove uspomene.
Zato je savršeno svejedno jeste li Sarajlija (odnosno, šire gledano, Bosanac) ili, recimo, Splićanin i Dalmatinac. Dovoljno je da ste prešli sličnu kilometražu i da vas muče slični strahovi – u ovoj ćete knjizi pronaći i svoju priču.
A da je Kabilov svijet ustvari naš, potvrdit će i neki drugi uvidi. Na jednome mjestu pisac iz usta svoga lika obrazlaže kako su komunalni nered i svakovrsne devastacije postali bosanska stvarnost u kojoj je vrlo lako nazreti i hrvatsku: „A znaš li zašto su naše ulice izbušene i prljave, rijeke zagađene, a planine i brda zatrpane smećem i mamutskim projektima?
Zato što mi prostor van naših kuća, gdje se kuhinjske pločice varikinom ribaju, a rese na ćilimu češljem ravnaju, uopšte ne doživljavamo kao svoj prostor. Ovo nije naša zemlja! Džaba nam navijački urlici i iscjepkani katastar, pokazujemo to svojim odnosom dok preskačemo blato i nijemo gledamo plastične kese koje se pored puta vijore kao zastave nacionalnog ponosa.“

Namik Kabil je filmski redatelj i pisac. Autor je nekoliko nagrađivanih scenarija, između ostalog, i za igrani film Kod amidže Idriza. Njegov dokumentarni film Informativni razgovori dobitnik je nagrade „Srce Sarajeva“ za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu 2007. godine, a poslije i drugih međunarodnih nagrada. Igrani film Čuvari noći, za koji je napisao scenarij i režirao ga, imao je 2008. godine svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu. Autor je romana Sam, Amarcord i Yesterday, kao i nekoliko drama. Živi u Sarajevu.