Godina izdanja: 1989
ISBN: 86-05-00392-8
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Ima pečat biblioteke, nedostaje najavni list, inače dobro očuvano unutra. Ilustracije Vladimir Džanko.

Autor - osoba Gardaš, Anto
Naslov Duh u močvari / Anto Gardaš ; [ilustrirao Vladimir Džanko]
Vrsta građe knjiga
Jezik hrvatski
Godina 1989
Izdanje 1. izd.
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Mladost, 1989 (Zagreb : „Ognjen Prica“)
Fizički opis 179 str. : ilustr. ; 21 cm
Drugi autori - osoba Džanko, Vladimir
Zbirka ǂBibliotekaǂ Vjeverica
(karton)
Napomene Tiraž 5.000.

Duh u močvari je roman Ante Gardaša čija se radnja odvija u Kopačevu i Kopačkom ritu.
Roman je prvi put objavljen 1989. godine. U njemu se autor predstavlja kao dobar poznavatelj i veliki ljubitelj prirode. Gardaš svoje junake Mirona i Melitu, poznate iz trilogije „Ljubičasti planet“, „Bakreni Petar“ i „Izum profesora Leopolda“, dovodi u Kopački rit usred zime. Otkriva golemo bogatstvo raznolikosti oblika, detalja i odnosa koji vladaju u tom prirodnom parku. Obogaćuje roman prirodoslovnim činjenicama upoznajući čitatelje s raznolikim pticama koje se tu gnijezde i zadržavaju, kao i s ostalim životinjama kojima je tu obitavalište.
Junaci pomažu lovcima prehranjivati životinje u oštroj zimi, a svojim dječjim nemirom i radoznalošću oni pokreću radnju. Fabula ima formulu kriminalističkog romana građenog po detekcijskoj metodi. Odrasli ne uspijevaju otkriti počinitelje bezakonja, ali djeca otkrivaju zlikovce, pribavljaju dokaze i razrješavaju misterij o duhovima.
U ovoj uzbudljivoj krimi-priči čitatelj otkriva ljepote rita, njegova jezera, bare, otoke, puteljke, biljni i životinjski svijet i ne može ne osjetiti njegovu posebnost. Tako uz krimi-priču s elementima pustolovnog romana imamo i priču o izazovnom odnosu čovjeka i prirode i opasnosti kada je prirodni poredak stvari ugrožen, što postaje velika kušnja za civilizacijski opstanak. Ovaj roman poziv je na čuvanje prirodnih ljepota i njenih stanovnika.
Fabula je dinamična, napeta, puna neizvjesnosti i iščekivanja. Gardaš je majstor u vođenju radnje, stvaranju zapleta i neočekivanih obrata te u spretnom rasplitanju. Glavne junake krase osobine upornosti, hrabrosti, prijateljstva i spremnosti za pomoć.
Pripovjednu strukturu romana karakterizira jednostavan, razgovijetan jezik s obiljem životnih dijaloga. Likovi su i razgovorno izdiferencirani: dječaci mnogo upotrebljavaju žargonske izraze, Melita voli umanjenice, a gospodin Jozsef Varga, Mađar podrijetlom, govori brkajući rodove i padeže.
Pored Mirona i Melite važniji junaci romana su još: Eukaliptus ili Liptus (pravo ime Varga Zoltán); Vučević, predsjednik Lovačkog društva; Bakalar ili Baki, mršavi dječak; Slanina, debeli dječak; Aranka, djevojčica; Lévay, krivolovac.
Prvo izdanje ovog romana objavila je zagrebačka „Mladost“ u Biblioteci Vjeverica i s ilustracijama Vladimira Džanka (naklada 5.000 primjeraka). Drugo izdanje (identično prvome) uslijedilo je 1990. godine. Treće izdanje objavilo je zagrebačko „Znanje“ u Biblioteci Stribor 1994. s ilustracijama Duška Gačića. To izdanje ponovljeno je 2000. godine. Peto izdanje objavila je zagrebačka „Alfa“ 2002. s ilustracijama Svebora Vidmara u biblioteci Knjiga za mladež (naklada 3000 primjeraka).
Prema romanu 2006. godine je snimljen i Duh u močvari (film), čiji redatelj je Branko Ištvančić.

Anto Gardaš (Agići kod Dervente, 21. svibnja 1938. – Osijek, 10. lipnja 2004), hrvatski književnik. Pisao je romane, bajke, priče, pjesme i igrokaze, a među njegovim pjesništvom se ističu samostalne zbirke haiku poezije.
Od 1947. godine, kad se s roditeljima doselio u Velimirovac kod Našica, živio je u Slavoniji, a od 1974. u Osijeku. Osnovnu školu završio u Velimirovcu, gimnaziju 1958. u Našicama, a diplomirao 1968. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je potom u Đurđenovcu, Koprivnici... Od 1973. bio je stalno zaposlen u osječkoj pošti (HPT), uglavnom kao voditelj pravne službe. Bio je i predsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskoga. Neke od njegovih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić.
Književni rad
Prvu pjesmu „Pod kestenom“ objavio je kao gimnazijalac 1958. godine u zagrebačkom srednjoškolskom časopisu Polet. Otada surađuje u mnogim književnim listovima, časopisima, novinama, radiju i televiziji. Pisao je poeziju i prozu za djecu i odrasle: pjesme, haiku-pjesme, romane, novele, pripovijetke, bajke, igrokaze, radioigre za djecu, kazališne predstave... Prvu pjesmu za djecu objavio je 1968. u osječkim novinama „Mala štampa“. Bio je neumorni čitatelj svojih uradaka pred djecom cijele Hrvatske, pisac najširih tematskih interesa, od zavičajnoga haikua, klasične realističke, ali i (znanstveno) fantastičarske proze.
Uz Jagodu Truhelku i Stjepana Tomaša Gardaš je najznačajniji osječki pisac za djecu i jedan od ponajbitnijih i najčitanijih suvremenih pisaca u Hrvatskoj, lektirski klasik literature namijenjene najmlađima i čitateljima tinejdžerskog uzrasta. Objavio je četrdesetak knjiga, uglavnom za mlađe čitaoce: romane, bajke, priče, pjesme i igrokaze. Također, objavio je pet samostalnih zbirki haiku-poezije.
Uz antologijska djela u žanru dječje književnosti, zavidne književne rezultate postigao je i u drugim žanrovima. Ističu se njegova zbirka kratkih proza „Postelja gospođe Jelene“ (1988), te haiku-radovi nagrađeni u Japanu. Prevođen je na brojne jezike i nagrađivan prestižnim književnim nagradama (npr. „Grigor Vitez“ za roman „Ljubičasti planet“ 1981. i „Josip i Ivan Kozarac“).
Roman Duh u močvari (1989) i Priče iz Kopačkog rita tematski su vezane za Kopački rit u Baranji.
Njemu u čast se zove književna nagrada za najbolji roman ili zbirku pripovijedaka za djecu i mladež objavljena na hrvatskom književnom jeziku, nagrada Anto Gardaš.
Djela
Samostalne knjige i djela objavljena u časopisima
„Pjesme“ (sa Savom Panjkovićem, 1965.)
„Na jednoj obali“, pjesme (1968.)
„Balada o kapetanovu povratku“ (1975.)
„Jež i zlatni potok“, priče i igrokazi (1978. – ponovljeno: 1985., 1986., 1987., 1989., 2002.)
„Tajna zelene pećine“, roman (1979. – 1996., 2003.)
„Ljubičasti planet“, roman (1981. – 1986., 1993., 1996., 2001., 2003.)
„Zaboravljena torba“, priče (1982.)
„Bakreni Petar“, roman (1984. – 1990., 1994., 2000., 2001.)
„Izum profesora Leopolda“, roman (1986. – 1995., 2000., 2001., 2003.)
„Uvijek netko nekog voli“, pjesme (1986.)
„Zvijezda u travi“, priče (1986.)
„Prvi suncokreti“, pjesme (1987.)
„Pigulica“, roman (1988.)
„Postelja gospođe Jelene“, kratke proze (1988.)
„Duh u močvari“, roman (1989. – 1990., 1994., 2000., 2002.)
„Bože moj, za koga, kome da pišem?“ (1992. – „Književna revija“)
„In memoriam : pjesnička riječ Milivoja Polića“ (1993. – „Književna revija“)
„Priče iz Kopačkog rita“, priče (1993. – 1999.)
„Prikaza“, ulomci iz neobjavljenog romana (1993. – „Književna revija“)
„Filip, dječak bez imena“, roman (1994. – 2000.)
„Grm divlje ruže“, haiku-poezija (1994.)
„Ivan Tulum putuje u nebo“, odlomak iz romana (1995. – „Književna revija“)
„Miron na tragu svetoga Grala“, roman (1995.)
„Prikaza“, roman (1995.)
„Čudo na kamenitom brijegu“ (1996. – „Književna revija“)
„Damjanovo jezero“, roman (1996. – 1998. prevod na slovački „Damianovo jezero“)
„Hej, bećari“ (1996.)
„Žuborenja“, haiku (1996.)
„Glas koji te vodi“ (1997. – „Književna revija“)
„Kuća od drvenih kocaka“ (1997.)
„Sto sunovrata“, haiku (1997.)
„Tragovi duginih boja“ (1997.)
„Plavokrila ptica“, pjesme i igrokazi za djecu (1998.)
„S dlanovima na očima“ (1998. – „Književna Rijeka“)
„Cvijet bez imena“ (1999. – „Književna Rijeka“)
„Bedemgrad ili kako su slavonski pobunjenici nadmudrili Turke“ (1999. – „Kolo“)
„Koliba u planini“ (1999.)
„Miron u škripcu“, roman (1999. – 2000., 2001., 2002.)
„Otvoreni put“ (1999.)
„Glas koji te vodi“ (2000.)
„Jeronimova sreća“ (2000. – „Književna revija“)
„Ledendvor“, kazališna predstava (2000.)
„Tri bajke“ (2000. – „Književna revija“)
„Krađa u galeriji ili Sve se urotilo protiv malog Terzića“ (2001. – 2003.)
„Čovjek s crvenim štapom“, početak tek završenog romana (2002. – „Književna revija“)
„Podmorski kralj“, roman (2002.)
„Tajna jednog videozapisa“, SF-roman (2002.)
„Zlatnici kraj puta“ (2002.)
„Bijela tišina“, haiku-poezija (2003.)
„Čovjek na cesti“ (2003. – „Osvit“)
„Dobro je imati brata“, pjesme (2003.)
„Igračke gospođe Nadine“, priče (2003.)
„Ljepši će postati svijet“, pjesme za djecu (2003.)
„Sjaj mjesečine“, haiku-poezija (2003.)
„Čovjek s crvenim štapom“ (2004.)
„Brončani kotlić“, kazališna predstava
„Obračun s vodenjakom“, roman (2006.)
Antologije i zbirke s drugim autorima
„Zvuci Panonije`72“ (1972.)
„Slavonija `73“, V. muzički festival (1973.)
„Pjesme vedre mladosti“ (1977.)
„Suze boli-za slobodu“, poezija (1992.)
„Žubor riječi“ (1992.)
„Priče o dobru, priče o zlu“ (1993.)
„Antologija hrvatske dječje poezije“ (1994.)
„3. samoborski haiku susreti“ (1995.)
„Poezija“ (1995.)
„Proza“ (1995.)
„4. samoborski haiku susreti“ (1996.)
„Antologija hrvatskoga haiku pjesništva“ (1996.)
„Primjeri iz dječje književnosti“ (1996.)
„5. samoborski haiku susreti“ (1997.)
„Pjesma mira“, pjesme (1997.)
„Pjesme vedre mladosti“ (1997.)
„Tragovi duginih boja“ (1997.)
„6. samoborski haiku susreti“ (1998.)
„Pjevančica“ (1998.)
„Sretne ulice“, osječka čitanka (1999.)
„9. samoborski haiku susreti“ (2000.)
„Haiku zbornik – Ludbreg, 2000“ (2000.)
„Sedam putova“, haiku (2000.)
„Haiku u Dalmaciji“ (2001.)
„Hrvatske bajke i basne“ (2001.)
„(Pjesništvo)“ (2002. – „Osvit“)
„Hrvatsko pjesništvo“ (2003. – „Osvit“)

DŽANKO, Vladimir, slikar (Mladeškovci kraj Glamoča, 20. III. 1932). Malu maturu položio u Livnu 1948, Državnu školu za slikarstvo i umjetne zanate završio u Sarajevu 1953 (B. Subotić). Neko vrijeme radio kao scenograf u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci te predavao u gimnaziji u Tuzli. Diplomirao na Akademiji primenjene umetnosti u Beogradu 1962 (V. Grdan — slikarstvo, M. Zlamalik — plakat, I. Tabaković — keramika). God. 1963. dolazi u Osijek, gdje je do 1967. scenograf u HNK, potom likovni pedagog, od 1978. voditelj kolegija za predškolski odgoj na Pedagoškom fakultetu i od 1992. ravnatelj Galerije likovnih umjetnosti. — Najčešće slika uljem, akvarelom i pastelom, radi crteže olovkom i perom. U početnoj je fazi pod znatnim utjecajem akademije, s izraženom linearnošću u oblikovanju slike. U Osijeku i u slavonskom podneblju taj utjecaj pomalo slabi. Iako rodom iz kamenita kraja, Dž. se suživljuje s nizinskim krajolikom te slika slavonski pejzaž (šume, polja, vode) na intimistički način, u lakoj rasvjeti na dalekim horizontima ili u oblačju. Prikazuje i kuće, osobito seljačka dvorišta. Kompoziciju gradi tonovima boje (pretežito tamnozelene, smeđe i sive), a potez mu je kista često brz, leteći, što slikama daje osobnu notu i draž trepetljivosti. Nasuprot idiličnu plenerizmu ranijih pejzaža, njegove ratne vedute Osijeka (akvareli iz 1991) imaju obilježja ekspresivnoga kolorizma: ratna je kataklizma predočena u srazu snažno crvenih i plavih tonova i difuznoj strukturi motiva. Bavi se i ilustriranjem književnih djela. Samostalno je izlagao u Osijeku (1963–64, 1966–67, 1969, 1976–77, 1980, 1982, 1986, 1988, 1991), Našicama (1969), Vinkovcima (1975), Göteborgu (1977, s I. Hermanom), Dubrovniku (1984), Đakovu (1987) i Nersingenu u Njemačkoj (1989). Sudjelovao na izložbama podružnice ULUH-a (HDLU-a) za Slavoniju (od 1966), na Bijenalu Slavonaca (od 1967), izložbama baranjske (od 1975) i iločke likovne kolonije (od 1977), izložbama Slavonski pejzaž XIX. i XX. stoljeća (Osijek 1976), Suvremeni osječki slikari i kipari (Osijek i Brantford u Kanadi 1977), Osječki ratni atelijer (Köln 1992) i dr. — God. 1970. dobio je Nagradu grada Osijeka za slikarstvo.
MG21 (N)