Godina izdanja: 2025.
Format - 14x21 cm
Povez - Tvrd
Pismo - Ćirilica
Izdavač: Svet knjige
Autor: Đorđe Ćulafić
EAN: 9788673969657
„Zbir­ka pri­po­ve­da­ka Pra­sko­zor­je otva­ra se pri­čom Za­blu­de­la lju­bav, ko­ja evo­ci­ra one naj­sna­žni­je, go­ru­će im­pul­se iz ži­vo­ta stu­den­ta Da­ni­la i nje­go­vu go­to­vo op­se­siv­nu ob­u­ze­tost pre­ma vo­lje­nom bi­ću. U dru­gom de­lu iste pri­če, ko­ja se ja­vlja kao te­mat­ski i si­tu­a­ci­o­ni rez, Ću­la­fić pro­ble­ma­ti­zu­je sta­tus svog ju­na­ka i, gle ču­da, njegovo ne­u­me­re­no pu­še­nje i ra­zor­no dej­stvo ni­ko­ti­na na nje­go­vo zdra­vlje, ali, da bi pri­ču uči­nio za­go­net­ni­jom, autor iz­be­ga­va ne­ka ši­ra ob­ja­šnje­nja oko uzro­ka ta­kve ni­ko­tin­ske ve­ze, u ovom slu­ča­ju, rav­ne lju­bav­noj.Dru­ga pri­ča, Dve ru­že, u ko­joj, re­če­ni­ca glav­ne me­di­cin­ske se­stre pri­li­kom nje­nog ula­ska u so­bu sa pa­ci­jen­ti­ma gla­si: &lsquoNo­ćas će ne­ko od vas bi­ti tran­splan­ti­ran&rsquo, ne sa­mo što je kaf­ki­jan­ski stra­šna sa­ma po se­bi zbog ne­iz­ve­snog is­ho­da ope­ra­tiv­nog za­hva­ta, već je u svo­joj su­šti­ni svo­je­vr­stan na­boj broj­nih etič­kih pi­ta­nja ve­za­nih za tran­splan­ta­ci­ju or­ga­na. Tu se otva­ra i pro­bl nji­ho­vog do­ni­ra­nja.I ta­ko re­dom. Od pri­po­vet­ke Ve­šti­ce na Vo­ždov­cu, Ne­bi­nar­ni pas, Srp­ski ži­go­lo (pri­ča sa pu­no de­ta­lja iz ži­vo­ta jed­nog uja­ka, srp­skog Don Žu­a­na), pri­ča Na­go­ve­štaj, za­tim Osen­če­na pe­sma, do pret­po­sled­nje pri­če Pra­sko­zor­je, po ko­joj zbir­ka no­si na­slov, od­no­sno do po­sled­nje Ni­šta no­vo.&lsquoŠta ću ako lju­di ne do­đu&rsquo, pi­ta se ga­zda Sto­jan, na po­čet­ku pri­po­vet­ke Pra­sko­zor­je, či­ji je du­van sa­zreo za bra­nje, dok če­ka do­la­zak nad­ni­ča­ra, što kom­ši­ja, što lju­di iz okol­nih se­la. Oni su do­šli zo­rom, Sr­bi i Mu­sli­ma­ni iz pod­ma­je­vič­kih se­la i kad po­pi­ju ka­fu kre­nu­će ta­mo gde se na­zi­ru po­lja du­va­na i gde se &lsquo&hellipca­kle ka­pi ro­se ko­je se sli­va­ju niz du­ge li­sto­ve, i čvr­sto dr­že, iz­du­žu­ju­ći se na po­vi­nu­tim vr­ho­vi­ma, dok ne pad­nu i ne­sta­nu u isu­še­noj, is­pu­ca­loj ze­mlji&rsquo.Ako sm, a što ne bih smeo, da na kra­ju ovog tek­sta, u vla­sti­toj us­hi­će­no­sti nad pri­po­vet­ka­ma Đor­đa Ću­la­fi­ća, nje­mu sa­mom do­de­lim ti­tu­lu na­šeg knji­žev­nog Fe­li­ni­ja, či­ji će se film Pra­sko­zor­je, vr­te­ti du­go i du­go, sve dok ne pre­đe u ar­hi­vu, gde se ču­va­ju dra­go­ce­ni pri­zo­ri, se­kven­ce i epi­zo­de, ljud­ske du­hov­no­sti, a sve u ime onih ko­ji ne pri­sta­ju na za­bo­rav da ne bi i oni pri­pa­li za­bo­ra­vu, ko su i šta su bi­li.Ću­la­fić je na­pi­sao ve­o­ma vred­nu knji­gu sve­do­če­nja, svo­je­vr­sni naš Amar­ko­rd, ko­ja se raz­ro­ga­če­nim oči­ma či­ta i ot­kri­va je­dan svet ko­ji je pro­šao ili pro­la­zi, ali se u sva­kom slu­ča­ju sta­pa sa ovim na­šim tre­nut­nim.&rdquo (iz recenzije Duška Novakovića)