pregleda
The Blue Fairy Book - Andrew Lang, Retko !!!
| Cena: |
| Želi ovaj predmet: | 3 |
| Stanje: | Polovan bez oštećenja |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
| Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.
Pozitivne: 14569
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 232
Jezik: Engleski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Rikna malo ostecena sve ostalo uredno!
Jako lepe ilustracije
Andrew Lang FBA (31. ožujka 1844. - 20. srpnja 1912.) bio je škotski pjesnik, romanopisac, književni kritičar i suradnik na području antropologije. Najpoznatiji je kao sakupljač narodnih i bajki. Predavanja Andrewa Langa na Sveučilištu St Andrews nazvana su po njemu.
Lang je rođen 1844. u Selkirku na škotskim granicama. Bio je najstariji od osmero djece rođene od Johna Langa, gradskog službenika Selkirka, i njegove supruge Jane Plenderleath Sellar, koja je bila kći Patricka Sellara, faktora prvog vojvode od Sutherlanda. Dana 17. travnja 1875. oženio se Leonorom Blanche Alleyne, najmlađom kćeri C. T. Alleynea iz Cliftona i Barbadosa. Bila je (ili je trebala biti) na različite načine priznata kao autorica, suradnica ili prevoditeljica Langovih knjiga o bojama/Rainbow Fairy Books koje je uređivao.[1]
Školovao se u gimnaziji Selkirk, školi Loretto i Akademiji u Edinburghu, kao i na Sveučilištu St Andrews i Balliol Collegeu u Oxfordu, gdje je 1868. pohađao prvi razred završnih klasičnih škola, postajući stipendist, a potom i počasni kolega s Merton Collegea.[2] Ubrzo je stekao reputaciju jednog od najsposobnijih i najsvestranijih pisaca tog vremena kao novinar, pjesnik, kritičar i povjesničar.[3] Bio je član Reda Bijele ruže, neojakobitskog društva koje je privuklo mnoge pisce i umjetnike 1890-ih i 1900-ih.[4] Godine 1906. izabran je za FBA.[5]
Umro je od angine pektoris 20. srpnja 1912. u hotelu Tor-na-Coille u Banchoryju, Banchory, preživjela je njegova supruga. Pokopan je u sklopu katedrale u St Andrewsu, gdje se može posjetiti spomenik u jugoistočnom kutu dijela iz 19. stoljeća.
Stipendija
Folklor i antropologija
`Rumpelstiltskin`, Henryja Justicea Forda iz Langovih bajki
Lang je danas uglavnom poznat po svojim publikacijama o folkloru, mitologiji i religiji. Interes za folklor bio je od ranog doba; čitao je Johna Fergusona McLennana prije dolaska u Oxford, a potom je bio pod utjecajem E. B. Tylora.[6]
Najranije od njegovih publikacija je Običaj i mit (1884.). U Myth, Ritual and Religion (1887.) objasnio je `iracionalne` elemente mitologije kao preživljenja iz primitivnijih oblika. Langovo stvaranje religije bilo je pod jakim utjecajem ideje o `plemenitim divljacima` iz 18. stoljeća: u njoj je održavao postojanje visokih duhovnih ideja među takozvanim `divljim` rasama, povlačeći paralele sa suvremenim zanimanjem za okultne fenomene u Engleskoj. .[3] Njegova Plava knjiga bajki (1889.) bila je lijepo proizvedeno i ilustrirano izdanje bajki koje je postalo klasik. Slijedile su mnoge druge zbirke bajki, koje su zajedno poznate pod imenom Andrew Lang`s Fairy Books. U predgovoru Knjige o vilama jorgovana pripisuje svojoj supruzi prevođenje i transkripciju većine priča u zbirkama.[7] Lang je ispitao podrijetlo totemizma u Društvenom podrijetlu (1903.).
Psihičko istraživanje
Lang je bio jedan od utemeljitelja `psihičkih istraživanja`, a njegovi drugi spisi o antropologiji uključuju Knjigu snova i duhova (1897.), Magiju i religiju (1901.) i Tajnu totema (1905.).[3] Bio je predsjednik Društva za psihološka istraživanja 1911. godine.[8]
Lang je opširno citirao europski spiritualizam devetnaestog i dvadesetog stoljeća kako bi osporio ideju svog učitelja Tylora da su vjera u duhove i animizam inherentno iracionalni. Lang je koristio Tylorov rad i vlastito psihičko istraživanje u nastojanju da postavi antropološku kritiku materijalizma.[9] Andrew Lang žestoko je raspravljao sa svojim kolegom iz Folklornog društva Edwardom Cloddom o `Psiho-folkloru`, cjelini discipline koja je imala za cilj povezati folklor s psihičkim istraživanjima.[10]
Klasična stipendija
Vidi također: engleski prijevodi Homera § Lang
Surađivao je sa S. H. Butcherom u proznom prijevodu (1879.) Homerove Odiseje te s E. Myersom i Walterom Leafom u proznoj verziji (1883.) Ilijade, obojica još uvijek poznati po svom arhaičnom, ali privlačnom stilu. Bio je homerski učenjak konzervativnih pogleda.[3] Ostala djela uključuju Homer i proučavanje grčkog jezika u Essays in Little (1891), Homer i ep (1893); prozni prijevod Homerskih himni (1899.), s književnim i mitološkim esejima u kojima povlači paralele između grčkih mitova i drugih mitologija; Homer i njegovo doba (1906.); i `Homer i antropologija` (1908).[11]
povjesničarka
Andrew Lang na poslu
Langove spise o škotskoj povijesti karakteriziraju znanstvena briga za detalje, pikantan književni stil i dar za razmrsavanje kompliciranih pitanja. Misterij Marije Stuart (1901.) bio je razmatranje svježeg svjetla koje su Lennoxovi rukopisi u Sveučilišnoj knjižnici u Cambridgeu bacili na Mariju, kraljicu Škotske, odobravajući je i kritizirajući njezine tužitelje.[3]
Napisao je i monografije Portreti i dragulji Marije Stuart (1906.) i James VI i misterij Gowrie (1902.). Pomalo nepovoljno stajalište o Johnu Knoxu izneseno u svojoj knjizi John Knox and the Reformation (1905.) izazvalo je znatne kontroverze. Dao je nove informacije o kontinentalnoj karijeri mladog pretendenta u Pickleu špijunu (1897.), prikazu Alestaira Ruadha MacDonnella, kojeg je identificirao s Pickleom, ozloglašenim hannoverskim špijunom. Slijedili su The Companions of Pickle (1898.) i amonografija o princu Charlesu Edwardu (1900). 1900. započeo je Povijest Škotske od rimske okupacije (1900.). Sobarova tragedija (1903.), koja je dobila naslov iz eseja o Dumasovom čovjeku u željeznoj maski, prikuplja dvanaest radova o povijesnim misterijama, a Redovnik iz Fife (1896.) je izmišljena pripovijest za koju se tvrdi da ju je napisao mladi Škot u Francuska 1429.–1431..[3]
Ostali spisi
Langova najranija publikacija bila je svezak metričkih eksperimenata, The Ballads and Lyrics of Old France (1872.), a nakon toga su u intervalima slijedili drugi svesci finih stihova, Ballades in Blue China (1880., prošireno izdanje, 1888.), Ballads and Verses Vain (1884), odabrao g. Austin Dobson; Rhymes à la Mode (1884), Trava s Parnasa (1888), Ban i Arrière Ban (1894), New Collected Rhymes (1905).[3] Njegova zbirka iz 1890., Stari prijatelji: Eseji u epistolarnoj parodiji, sadrži slova koja kombiniraju likove iz različitih izvora, u onome što je danas poznato kao crossover, uključujući i ono temeljeno na Northanger Abbey Jane Austen i Jane Eyre Charlotte Brontë - rani primjer objavljene izvedenice djelo temeljeno na Austen.[12]
Lang je bio aktivan kao novinar na razne načine, počevši od blistavih `lidera` za Daily News do raznih članaka za Morning Post, a dugi niz godina bio je i književni urednik Longman`s Magazina; niti jedan kritičar nije bio traženiji, bilo za povremene članke i uvode u nova izdanja ili kao urednik finih pretisaka.[3]
Uredio je Pjesme i pjesme Roberta Burnsa (1896.), a bio je odgovoran za Život i pisma (1897.) JG Lockharta i Život, pisma i dnevnici (1890.) Sir Stafforda Northcotea, 1. grofa od Iddesleigha. Lang je raspravljao o književnim temama s istim humorom i kiselinom koja je obilježila njegovu kritiku kolega folklorista, u knjigama Books and Bookmen (1886), Pisma mrtvim autorima (1886), Pisma o književnosti (1889) itd.
Grace Dalles Clarke je američka umjetnica, ilustratorica dječjih knjiga i urednica dječjih knjiga čija je aktivna karijera nastala tijekom druge polovice 20. stoljeća.
Clarke je rođena u Cheswicku u Pennsylvaniji, kći Johna i Lucy (Valicenti) Dalles. Pohađala je javne škole u Cheswicku i Aspinwallu Pennsylvania i diplomirala u srednjoj školi Aspinwall. Nakon toga je upisala program likovnih umjetnosti na Carnegie Institute of Technology, gdje je diplomirala likovne umjetnosti.
.
Njezina karijera ilustratorice započela je narudžbom za dizajn čestitki za britansku tvrtku; ilustracije su poslane i tiskane u Engleskoj, ali su prodane u SAD-u. Također je kreirala ilustracije za časopis `Highlights`. U to vrijeme, oni u izdavačkoj industriji koji su se divili njezinu radu savjetovali su je da, ako želi doći bilo gdje u svijetu umjetnosti, mora biti u New Yorku. Ova odluka ubrzo je dovela do angažmana u Western Publishing Company i njezinoj Golden Books, jer je Clarke stvarao ilustracije za dječje knjige, baš u vrijeme odrastanja bebi boomera. Mnogi od njih, kao i sljedeće generacije, odrastali su uz Clarkeovo živopisno i veselo umjetničko djelo, kao dio svog ranog čitalačkog iskustva.
.
U knjigama kao što je `Zlatna slikovnica pjesama (prikazana gore, korice ruže s sjenicama i djecom), Clarke je često koristila članove obitelji i prijatelje kao modele za svoje likove. Njezini roditelji, braća i sestre i rodni grad svi su dio šarma Ako netko pažljivo pogleda željezničku stanicu prikazanu na jednoj od stranica, ime `Cheswick` pojavljuje se na znaku stanice. Njeno poimanje `Heidi` podsjeća na samu Clarke u toj dobi.
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`
Predmet: 69354465
