| Cena: |
| Stanje: | Polovan bez oštećenja |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
| Grad: |
Čurug, Žabalj |
Godina izdanja: 1982
Autor: Domaći
ISBN: Knjiga se bavi načinom na koji sudci i državna tijela otkrivaju istinu u kaznenom postupku.
Jezik: Srpski
Neposredni i posredni dokazi u krivičnom postupku,Krapac P024/2026
Pravo
Autor: Krapac, Davor
izdanje nik Informator Zagreb 1982.g
Povez broš,latinica, 156 strana,format 24 cm težina 320.grama
stanje vrlo očuvana-nema ispisivanja,pečat prethodnog vlasnika
Znanstvena knjiga i doktorska disertacija uglednog hrvatskog pravnog stručnjaka i profesora Davora Krapca, objavljena 1982. Monografija predstavlja jedno od temeljnih djela koje se detaljno bavi teorijom dokaza i načinima utvrđivanja činjenica na sudu.
Knjiga se bavi načinom na koji sudci i državna tijela otkrivaju istinu u kaznenom postupku. Profesor Krapac je u njoj istraživao kako se važne činjenice utvrđuju pomoću dvije glavne vrste dokaza: neposrednih i posrednih. Njegovo se istraživanje posebno temeljilo na stvarnim kaznenim postupcima koji su se vodili pred tadašnjim okružnim sudovima. Krapac u teoriji kaznenog procesnog prava detaljno objašnjava razliku između ove dvije skupine dokaza. Neposredni dokazi su dokazi koji izravno govore o glavnoj činjenici koja se utvrđuje na sudu (npr. je li optuženi počinio kazneno djelo). Primjer neposrednog dokaza je svjedok koji je osobno vidio trenutak počinjenja djela ili priznanje samog optuženika. Posredni dokazi (indicije) ne govore izravno o samom djelu, već o nekim drugim činjenicama. Iz tih drugih činjenica sudac logičkim zaključivanjem tek mora izvući zaključak o krivnji. Primjer su otisci prstiju na mjestu događaja ili posjedovanje ukradenih stvari. Sami za sebe oni ne dokazuju krivnju, ali u lancu s drugim dokazima stvaraju potpunu sliku. Prije nego što je ova knjiga objavljena, u pravnoj teoriji se smatralo da je pitanje dokaza uglavnom praktična stvar, a ne velika znanstvena tema. Profesor Krapac je pokazao suprotno. Dokazao je da uspješno vođenje sudskog postupka i donošenje pravedne presude ovise o dubokom razumijevanju i pravilnom povezivanju neposrednih i posrednih dokaza. Knjiga otvorila put njegovim kasnijim velikim djelima i udžbenicima iz kaznenog procesnog prava koji se i danas koriste na pravnim fakultetima.
Krapac je u svom radu detaljno analizirao kako sudije i državni organi utvrđuju pravno relevantne činjenice (istinu) u krivičnom postupku, bazirajući svoje zaključke na obimnom istraživanju stvarnih predmeta pred tadašnjim okružnim sudovima.
Profesor Krapac u teoriji krivičnog procesnog prava povlači jasnu granicu između ove dve grupe dokaza, a kriterijum podele jeste način na koji državno telo utvrđuje činjenice u postupku:
1. Neposredni dokazi
Neposredni (direktni) dokazi su oni koji izravno govore o glavnoj činjenici (factum probandum) koja se utvrđuje na sudu – najčešće o tome da li je optuženi počinio krivično delo i pod kojim okolnostima.
Kod neposrednih dokaza nema potrebe za logičkim posredovanjem ili izvođenjem zaključaka o postojanju neke druge činjenice da bi se utvrdila glavna stvar.
• Primeri: Priznanje samog optuženog, iskaz svedoka očevica koji je lično video trenutak izvršenja krivičnog dela ili snimak nadzorne kamere na kojem se jasno vidi radnja izvršenja.
2. Posredni dokazi (Indicije)
Posredni dokazi (indirektni ili indicijalni dokazi) ne govore direktno o glavnoj činjenici, već o nekoj sporednoj, usputnoj činjenici (factum probans). Tek naknadnim logičkim povezivanjem te sporedne činjenice sa drugim okolnostima, sud može izvesti zaključak o postojanju glavne činjenice (krivice ili nevinosti).
• Primeri: Pronalaženje otisaka prstiju optuženog na mestu zločina (dokazuje da je on bio tamo, ali ne nužno i da je pucao), motiv za izvršenje dela, posedovanje predmeta koji potiču iz krivičnog dela ili iskaz svedoka koji je video optuženog kako beži sa mesta događaja neposredno nakon što je čuo pucanj.
Ključni doprinos Krapčevog istraživanja
U svojoj monografiji, dr Krapac se posebno bavio problematikom dokazne vrednosti posrednih dokaza (indiciatnog lanca). Njegovi najvažniji zaključci u pogledu ove podele obuhvataju:
• Povezivanje indicija u zatvoreni krug: Krapac naglašava da jedan posredni dokaz sam za sebe gotovo nikada nije dovoljan za osudu. Međutim, ako se prikupi više posrednih dokaza koji su međusobno usklađeni, oni moraju formirati zatvoreni krug indicija. Taj krug mora biti toliko čvrst da potpuno isključuje svaku drugu logičku mogućnost (alternativno objašnjenje događaja) osim one da je optuženi kriv.
• Jednaka dokazna vrednost u praksi: Iako laici često smatraju da su neposredni dokazi „jači“, Krapčeva analiza sudske prakse pokazala je da sistematski ocenjeni posredni dokazi mogu imati podjednaku, pa čak i veću dokaznu snagu od neposrednih (npr. lažni iskaz svedoka očevica nasuprot neoborivim forenzičkim indicijama).
• Slobodna ocena dokaza: Rad dr Krapca je postavio temelje za savremeno razumevanje načela slobodne ocene dokaza, ukazujući na to da sud ne sme mehanički vrednovati dokaze prema njihovoj vrsti, već isključivo prema njihovoj logičkoj i životnoj uverljivosti.