ISBN: Ostalo
Godina izdanja: .
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

odlično stanje


IZABRANA DELA I OPŠTI IMOVINSKI ZAKONIK ZA CRNU GORU

Klasici jugoslovenskog prava - Predgovor prof. de Jelena Danilović, Slika autora, Latinica, Šiven povez, Omot ODLIČAN PRIMERAK 510 str.


izabrana dela valtazara bogišića

Valtazar Bogišić (Baltazar, Baldo; Cavtat, 20. decembar 1834.[1] — Rijeka, 24. april 1908) je bio srpski[2] istoričar prava, ministar pravde Crne Gore, profesor, pravnik. Bio je aktivni radnik Ujedinjene omladine srpske i član Srbokatoličkog pokreta u Dubrovniku.[3] Valtazar Bogišić stvorio je izreku „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“[4]

Njegov djed doselio se u Cavtat iz Konavala, gdje se porodica Bogišića bavila privredom i trgovinom. Osnovno obrazovanje je stekao u svom rodnom mjestu, posebno u privatnoj školi pomorskog kapetana A. Kazijarija. Nakon što je završio gradivo niže gimnazije, otac Vlaho nije udovoljio želji sina da ode na dalje školovanje van Cavtata, već ga je zaposlio u svom gospodarstvu i omogućavao mu koliko su prilike dozvoljavale, da proširi svoje znanje. U vezi sa trgovačkim poslovima već kao mlad je putovao po Dalmaciji i van nje, te upoznavao zemlju i ljude.

Poslije očeve smrti (1856) Bogišić ostvaruje svoju težnju za učenjem pa je otišao u Mletke, gdje je 1859. godine položio maturu. Poslije toga se upisao na Pravni fakultet u Beču, ali je slušao pored toga filozofiju, filologiju i istoriju. Godine 1862. doktorirao je filozofiju u Gisenu. Zatim je 1863. godine postavljen je za činovnika u dvorskoj biblioteci u Beču. Poslije položenih ispita promovisan je u Beču 1864. godine za doktora prava.[5]

Godine 1868. postavljen je za školskog nadzornika u banatsko-sremskoj Vojnoj krajini, sa sjedištem prvo u Temišvaru, a kasnije u Petrovaradinu. Primio je 1869. godine poziv univerziteta u Kijevu i Odesi za profesora slovenskih prava. Novorosijski univerzitet u Odesi odlikovao ga je počasnom diplomom doktora honoris causa za javno pravo. Bogišić se odlučio da primi poziv toga univerziteta, otišao je u Odesu i 1870. godine održao svoje pristupno predavanje. U Odesi je nastavio rad oko sakupljanja narodnih običaja, pa je putovao po Kavkazu da se upozna s običajima tamošnjeg naroda, jer je verovao da se oni podudaraju sa običajima Južnih Slovena. 1872. pozvao ga je knez Nikola, da izradi Imovinski zakonik za Crnu Goru. Bogišić se tome pozivu odazvao, jer je to bila i želja cara Aleksandra II. 1874. otišao je iz Odese u Pariz, da izradi nacrt zakona, koji je 25. marta 1888. godine proglašen kao građanski zakonik za knjaževinu Crnu Goru sa zakonskom snagom od 1. jula 1888. godine. Rad na tome zakoniku obustavio je na kratko vrijeme, kad je bio, za vrijeme rusko-turskog rata, pridodan ruskoj civilnoj kancelariji, radi sastava projekta za sudsku organizaciju u Bugarskoj. 1877. vratio se na svoj posao u Pariz. Poslije završenog posla na zakoniku otišao je 1888. godine u Rusiju da sredi svoj službeni odnos, a kad mu je odobrena penzija, napustio je profesuru u Odesi. Godine 1893. ponudio mu je knjaz Nikola mjesto ministra pravde kako bi vršio nadzor nad sprovođenjem novog zakonika u praksi i da predloži potrebne izmjene. Bogišić je prihvatio ponudu, izradio neke popravke u zakoniku, i drugo izdanje zakonika proglašeno je kao zakon 14. januara 1898. Bogišić je bio ministar do 22. novembra 1899. godine, kad se vratio opet u Pariz, gdje je ostao, kao privatni naučnik, do pred samu smrt, koja ga je zadesila na Rijeci, kad je polazio za Cavtat.

Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 23. januara 1888.

Naučni rad
Po svom naučnom uvjerenju Bogišić je bio pristalica Savinjijeve istorijske škole, i na njega je naročitog uticaja imao G. Puchta sa svojim djelom Das Gewohnheitsrecht (1828). U njegovu i naučnom i zakonodavnom radu vodila je Bogišića stalno misao da je narodno pravo ono dobro pravo, da valja sakupljati i ispitivati narodne pravne običaje i na njima onda zasnovati cio zakonodavni rad. Toj je ideji posvetio Bogišić cio svoj život, i pokazao je praktički, osnovom crnogorskog Imovinskog Zakonika, koliko je njegova pretpostavka tačna. Još kao činovnik dvorske biblioteke upozorio je Bogišić u raspravi O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnijeh običaja kod Slovena (Pravni običaji u Slovena, Književnik, 3, 1866, i posebno), koliku važnost daju drugi narodi svojim pravnim običajima, a kako je malo kod nas u tom pravcu urađeno, i pored toga što imamo toliko materijala. Tu Bogišić najviše govori o porodičnom pravu. Bogišić je napisao Naputak za opisivanje pravnijeh običaja, koji u narodu žive (Književnik, 3), sastavljen iz niza pitanja, na koja bi kod sakupljanja narodnih pravnih običaja trebalo odgovoriti. Taj upitnik bio je osnov za rad oko Zbornika sadašnjih pravnih običaja kod Južnih Slovena, koji je Bogišić u izdanjima Jugoslovenske Akademije objavio 1874. U tom Zborniku Bogišić je saopštio odgovore na dana pitanja iz raznih južnoslovenskih krajeva. Tu je sakupljen izvrstan materijal za narodno pravo južnoslovensko, tako da je taj rad Bogišića naišao na odličan prijem u širim i u naučnim krugovima. Naročito je Bogišića zanimalo porodično pravo, na koje se odnosi rasprava: Glavnije crte obiteljskog prava u starom Dubrovniku (Rad 5, 1868). U svom pristupnom predavanju, koje je držao u Odesi 1870, a koje je objavljeno (Zarja, 1870 i posebno) pod naslovom: O naučnoj razrabotkje istoriji slavjanskago prava, izjavljuje da je pristalica istorijske Savignujeve škole o postanku i životu prava, i upozorava, kako je potrebno, da zakonodavac poznaje narodne običaje, narodni život, uvjerenje i potrebe. Prema mišljenju Bogišića, istorijska škola svoj zadatak nije izvršila, jer nije ispravnim načinom ispitivala i obrađivala predmet. Bogišić preporučuje komparativan metod, osnovan na unutarnjoj vezi pravnih instituta i normi. Pravne narodne običaje treba sakupljati, sravnjivati ih s običajima drugih naroda, i onda ih upotrijebiti.


Iako je glavna pažnja Bogišića bila posvećena običajnom pravu, on nije zanemario ni pisano pravo, i objavio je u izdanjima Jugoslovenske Akademije: Pisani zakoni na Slovenskom Jugu (1872), gdje saopštava, u obliku bibliografskog nacrta, izabrane zakonodavne i pravne spomenike iz tog područja, objašnjavajući ih prigodnim napomenama. 1877. štampao je svoju raspravu Stanak (Glasnik, 44; njemački prevod u Archiv f. slav. Philologie, 2), gdje je prikazao taj važni institut međunarodnih odnosa. Kasnije je objavio važnu raspravu: De la forme dite Inokosna de la famille rurale chez les Serbes et les Croates (Revue de Droit international et de législation comparée, 1884), u kojoj je iznio svoje mišljenje o zadruzi, dokazujući, da nije opravdano gledati u zadruzi i u seoskoj inokosnoj porodici dvije vrste porodične organizacije, već da je to isti identični tip seljačke porodice.

Pravni život starog Dubrovnika uvijek je zanimao Bogišića, te je 1894. u Nouvelle Revue historique de droit français et étranger opisao pravne knjige dubrovačke. 1904. izdao je, zajedno s K. Jirečekom: Liber statutorum civitatis Ragusii compositus a. 1272. (Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium, 9). Mnogo se je bavio našom pravnom terminologijom, te je o tome više puta pisao.

Posebno mjesto u radu Bogišić zauzima njegov projekt za Imovinski Zakonik. Bogišić je u svome poslu uzimao u obzir u prvom redu naše narodne običaje, ali je takođe brižljivo proučavao i građansko zakonodavstvo drugih naroda. Cilj, koji je bio postavljen, da se „glavna pažnja skrene na narodne pojmove o pravdi, na običaje, predanja i na žive potrebe srpskog naroda“ (Ukaz knjaza Nikole od 25/3 1888), Bogišić je svojim radom potpuno postigao. Zakonik obuhvata samo imovinsko pravo u užem smislu, bez porodičnog i nasljednog prava, jer se ti dijelovi prava nalaze još u prethodnom, razvojnom stadijumu. Zakonik je u cjelini sinteza nastojanja, da se pravni narodni običaji dovedu u sklad s modernim potrebama, te je sve udešeno prema praktičnim svrhama, koje odgovaraju posebnim prilikama zemlje. Radi novih puteva i pogleda, kojima je Bogišić u tom svom radu pošao, obratio je cijeli kulturni svijet veliku pažnju toj novoj kodifikaciji i njenom autoru.

Bogišićev doprinos je veliki i u oblasti folkloristike. On je objavio zbirku starijih zapisa narodne poezije -- bugarštica i desteračkih pesama koje su sačuvane u različitim rukopisima a poreklom su od raznih sakupljača iz prve polovine 18. veka iz Dubrovnika (Đuro Matei, Jozo Betondić), Boka kotorske, Perasta: Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, skupio i na svijet izdao Valtazar Bogišić. Knjiga prva. S raspravom o „bugaršticama“ i s rječnikom. II Odeljenje Glasnika Srpskog učenog društva. Knjiga X. Biograd. Štampano u Državnoj štampariji, 1878.

Bogišić se i svojim životom i svojim djelima znatno izdigao iznad svoje kulturne sredine, i osigurao je sebi mjesto ne samo u slovenskom, nego i u stranom naučnom svijetu. On je, istina, prihvatio i zastupao u cijelom svom radu ideju, koja je tada imala veliku privlačnu snagu i koja je nalazila obilne hrane na Slovenskom Jugu, ideju o valjanosti narodnog prava, ali je istina i to, da je on tu ideju propagirao s onim širokim i i sugestivnim gestom, koji je češće urođen ljudima njegova kulturnog kruga. Bogišić se odlikovao dubokim i pronicavim umom, velikom erudicijom i obrazovanošću i naučnom akribijom.

Bosanska vila je pisala o njemu. [6] A dr Lujo Bakotić pravni stručnjak, rodom iz Senja, sastavio je 1940. godine `Spomenicu Valtazara Bogišića` sa bibliografijom radova, svog zemljaka Dalmatinca.[7]




tags: crna gora istorija crne gore crnogorsko pravo srpsko srpska istorija istorija srpskog naroda srba srbije ...