pregleda

Herman Libe / Lübbe - Religija posle prosvetiteljstva


Cena:
990 din
Želi ovaj predmet: 8
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (5808)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 10635

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: K50
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Nekoriscena!

Izdavač: Albatros Plus
Godina izdanja: 2012
Br. str.: 368
Povez: Tvrdi povez
Format: 22 cm
Pismo: latinica
ISBN: 978-86-6081-090-0

Ma koliko da je uticaj prosvetiteljstva doveo do gubitka autoriteta religijskih verovanja u postojećoj naučnoj slici sveta, ili pre svega do kulturalnog i društvenog razvlašćivanja religioznih institucija- nije se dogodila smrt religije kako je to racionalistički fundamentalizam prosvetiteljstva najavljivao. Rečju, ovde se religija nije pokazala kao iluzija, već teorija religije koja je posegla za ovako naivnom interpretacijom. Rasprava uglednog švajcarskog mislioca Hermana Libea predstavlja dragocen prilog kritičkog razumevanja tegobnog procesa sekularizacije u savremenom društvu, sa svim hipotekama koje za sobom nosi. Pisac ove izuzetno podsticajne studije pledira za afirmativno načelo slobode koje podrazumeva i slobodu ispoljavanja vere...


Herman Libe je jedan od najvećih i najplodnijih živih nemačkih mislilaca. Rođen je u Aurihu 1926 godine. Studirao je filozofiju, teologiju i sociologiju u Getingenu, Minsteru i Frajburgu, između ostalog, kod Joahima Ritera i Hajnriha Šulca. Kao asistent Gerharda Krigera u Frankfurtu na Majni posećuje seminare znamenitih predstavnika kritičke teorije društva – Maksa Horkhajmera i Teodora V. Adorna. Nakon uspešno odbranjenog habilitacionog rada pod naslovom Transcedentalna filozofija i problem istorije, Libe službuje kao profesor na univerzitetima u Erlangenu, Hamburgu, Kelnu i Minsteru. Neko vreme je proveo na univerzitetima u Bohumu i Bilefeldu Nakon odlaska u penziju izabran je za emeritus profesora na univerzitetu u Cirihu gde predaje filozofiju i političku teoriju.Herman Libe je u periodu od 1975-1978g. obavljao dužnost predsednika strukovnog Udruženja za filozofiju SR Nemačke. Nosilac je brojnih domaćih i inostranih priznanja. Prestižnu nagradu za esejistiku Ernst Robert Kurcius, dobio je 1990g. kao i državno priznanje Velikog krsta za zasluge SR Nemačke 1996g.


Hermann Lubbe (rođen 31. decembra 1926. u Aurihu) je nemački filozof. Bio je redovni profesor filozofije i političke teorije na Univerzitetu u Cirihu i predsednik Opšteg društva za filozofiju. Kroz svoj doprinos aktuelnim političkim debatama, bio je poznat i izvan profesionalnih krugova. Libe je jedna od Vitezove škole.

Studirao je od 1947. do 1951. godine filozofiju, teologiju i sociologiju u Gottingenu, Munsteru i Freiburgu u Breisgau, u. . Joachim Ritter i Heinrich Scholz. Pošto je doktorirao sa tezom o završetku problema u samom radu u Kantu, bio je pomoćnik Gerharda Krugera u Frankfurtu na Majni - prisustvovao je i seminarima Maka Horkheimera i Theodora V. Adorna - kao i asistenta univerziteta u Erlangenu i Kolnu. , Godine 1956. habilitovao je u Erlangenu pisanje o Transcendentalnoj filozofiji i problemu istorije, a zatim je predavao prvo kao predavač, kasnije kao profesor na univerzitetima Erlangen, Hamburg, Keln i Munster.

Od 1963. do 1969. bio je redovni profesor na tada novoosnovanom Ruharskom univerzitetu u Bohumu, od 1966. istovremeno i državni sekretar u Ministarstvu kulture Sjeverne Rajna-Vestfalije. Godine 1969. prešao je na mjesto državnog sekretara na premijeru i otišao kao redovni profesor socijalne filozofije na novoosnovanom Univerzitetu u Bielefeldu, gdje je ostao do 1973. Godine 1970. odustao je od državnog sekretara. Godine 1970. Hermann Lubbe je bio jedan od najbližih osnivača Lige slobode nauke: zajedno sa Hansom Maierom i Richardom Loventhalom formulisao je osnivačku žalbu.

Od 1971. do 1991. godine bio je redovni profesor, a od penzionisanja 1991. godine počasni profesor filozofije i političke teorije na Univerzitetu u Cirihu. Od maja 2004. godine je `viši saradnik` na Univerzitetu Duisburg-Essen, a od 1974. član PEN centra u Nemačkoj. [2]

Od 1975. do 1978. Lubbe je bio predsjednik Generalnog društva za filozofiju u Njemačkoj. Član je brojnih naučnih društava u Nemačkoj i inostranstvu i dobitnik je brojnih nagrada i nagrada. . Nagrada Ernst-Roberta Curtiusa za pisanje eseja i nagrada Hanns Martin Schleier za 1994. Godine 1996. dobio je Veliki križ za zasluge Savezne Republike Njemačke, a 2000. godine počasni doktorat protestantskog teološkog fakulteta Univerziteta u Minhenu.

Hermann Lubbe je oženjen od 1951. godine i ima četvoro djece. Ponekad živi u svojoj sekundarnoj rezidenciji u Havikbecku u blizini Munstera. Njegova ćerka Gertrude Lubbe-Volff bila je sudija u Saveznom ustavnom sudu od 2002. do 2014. godine, njegova kći Veima Lubbe profesor praktične filozofije na Univerzitetu u Regensburgu i njegova kći Anna Lubbe je profesor za procesno pravo i vansudsko rješavanje sukoba na Univerzitetu primijenjenih znanosti Fulda.

Kako je 2007. postalo poznato, Lubbe je bio član NSDAP-a iz 1944. godine, gdje se, prema vlastitim informacijama, ne može sjetiti da li je svojim potpisom aktivno potpisao ovo članstvo ili je postao član bez vlastitog znanja. Posle rata Lubbe je privremeno bio član SPD-a.

Hermann Lubbe je član naučnog savjetodavnog odbora Zeitschrift fur Politik.

fabrika
Libeov rad karakterizira veliki tematski i metodološki raspon, dosljedan napor na aktualnost i praktičnu relevantnost, povijesna konkretizacija filozofskih razmišljanja kao i često polemički angažiran, lingvistički stil. Rani radovi bave se konceptualnim i ideološkim temama (politička filozofija u Nemačkoj, 1963, sekularizacija, 1965) i autori kao što su Ernst Mach, Ludvig Vittgenstein, Edmund Husserl ili Vilhelm Schapp (Svesnost u pričama, 1972).

U raznim spisima Libe se prvenstveno posvećuje pitanjima političke filozofije, gdje on predstavlja izrazito liberalni stav u prosvjetiteljskoj tradiciji. Sa ove tačke gledišta, on je podvrgavao žestoku kritiku totalitarnim teorijama, posebno marksizmu, ali i tehnokratskim pristupima u nasleđivanju, na primer, Helmuta Schelskog. Za razliku od etičke etike totalitarnih `velikih ideologija`, Libe naglašava važnost zdravog razuma i konvencionalnog morala za razvoj političkog suda. [5] Za tehnokratsku koncepciju političke prakse koja svodi politiku na akciju planiranja koju diktiraju ograničenja, on se protivi odlukama o odlukama: za njega je to subjektivna odluka čija je kreacija u konačnici kontingentna i koja nije ni racionalna ni diskurzivna kao `istinita` ili `lažna` Može se dokazati, što je osnova političkog procesa; U demokratijama se ostvaruje većinskim odlukama, pri čemu u tom kontekstu i Libez koristi koncept civilne religije (Jean-Jackues Rousseau) postaje značajan.

Drugi fokus je na bavljenju konceptom istorije i istorijskog interesa (1977). Po konceptu istoricizma Karla R. Poppera, Libe kritikuje totalitarne modele istorijske filozofije i pokušaje rehabilitacije historiografije: Pošto su istorije uvijek složen konglomerat planiranih akcija i nenamjernih incidenata i nuspojava, njihov se tok ne može ni svoditi na opće zakone niti na njihove Predvidite osnovu, ali pred nepredvidivim mnogim kontingentnim elementima i disfunkcionalnim rezultatima samo retrospektivno. Interesovanje za priče, pak, zasniva se prvenstveno na njihovoj funkciji stvaranja identiteta kao `procesa individualizacije sistema`.

Prema Libeu, razvoj moderne, naučno-tehničke civilizacije karakteriše ubrzana dinamika promena, pri čemu sve više nedostaju poznati životni uslovi i tradicionalne orijentacije. [6] Dakle, kao kompenzacija za to, formiranje `istorijskog smisla`, čije manifestacije Lubbe nalazi posebno u humanističkim znanostima, ali iu fenomenima poput zaštite muzeja i spomenika. S druge strane, on u krajnjoj liniji tumači religijsku funkciju otpornu na prosvetljenje kao `suočavanje sa kontingentnošću`.

Lubbeove intervencije u aktuelnim političkim debatama u Saveznoj Republici Nemačkoj su u više navrata dovele do kontroverzi, posebno u njegovu polemičku konfrontaciju sa studentskim pokretom i vanparlamentarnom opozicijom šezdesetih i sedamdesetih godina. Libe je optužio drugo da ima štetan uticaj na savremenu školsku i univerzitetsku politiku i povezao ih sa poveznim terorizmom sedamdesetih godina.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.




Predmet: 53295733
Nekoriscena!

Izdavač: Albatros Plus
Godina izdanja: 2012
Br. str.: 368
Povez: Tvrdi povez
Format: 22 cm
Pismo: latinica
ISBN: 978-86-6081-090-0

Ma koliko da je uticaj prosvetiteljstva doveo do gubitka autoriteta religijskih verovanja u postojećoj naučnoj slici sveta, ili pre svega do kulturalnog i društvenog razvlašćivanja religioznih institucija- nije se dogodila smrt religije kako je to racionalistički fundamentalizam prosvetiteljstva najavljivao. Rečju, ovde se religija nije pokazala kao iluzija, već teorija religije koja je posegla za ovako naivnom interpretacijom. Rasprava uglednog švajcarskog mislioca Hermana Libea predstavlja dragocen prilog kritičkog razumevanja tegobnog procesa sekularizacije u savremenom društvu, sa svim hipotekama koje za sobom nosi. Pisac ove izuzetno podsticajne studije pledira za afirmativno načelo slobode koje podrazumeva i slobodu ispoljavanja vere...


Herman Libe je jedan od najvećih i najplodnijih živih nemačkih mislilaca. Rođen je u Aurihu 1926 godine. Studirao je filozofiju, teologiju i sociologiju u Getingenu, Minsteru i Frajburgu, između ostalog, kod Joahima Ritera i Hajnriha Šulca. Kao asistent Gerharda Krigera u Frankfurtu na Majni posećuje seminare znamenitih predstavnika kritičke teorije društva – Maksa Horkhajmera i Teodora V. Adorna. Nakon uspešno odbranjenog habilitacionog rada pod naslovom Transcedentalna filozofija i problem istorije, Libe službuje kao profesor na univerzitetima u Erlangenu, Hamburgu, Kelnu i Minsteru. Neko vreme je proveo na univerzitetima u Bohumu i Bilefeldu Nakon odlaska u penziju izabran je za emeritus profesora na univerzitetu u Cirihu gde predaje filozofiju i političku teoriju.Herman Libe je u periodu od 1975-1978g. obavljao dužnost predsednika strukovnog Udruženja za filozofiju SR Nemačke. Nosilac je brojnih domaćih i inostranih priznanja. Prestižnu nagradu za esejistiku Ernst Robert Kurcius, dobio je 1990g. kao i državno priznanje Velikog krsta za zasluge SR Nemačke 1996g.


Hermann Lubbe (rođen 31. decembra 1926. u Aurihu) je nemački filozof. Bio je redovni profesor filozofije i političke teorije na Univerzitetu u Cirihu i predsednik Opšteg društva za filozofiju. Kroz svoj doprinos aktuelnim političkim debatama, bio je poznat i izvan profesionalnih krugova. Libe je jedna od Vitezove škole.

Studirao je od 1947. do 1951. godine filozofiju, teologiju i sociologiju u Gottingenu, Munsteru i Freiburgu u Breisgau, u. . Joachim Ritter i Heinrich Scholz. Pošto je doktorirao sa tezom o završetku problema u samom radu u Kantu, bio je pomoćnik Gerharda Krugera u Frankfurtu na Majni - prisustvovao je i seminarima Maka Horkheimera i Theodora V. Adorna - kao i asistenta univerziteta u Erlangenu i Kolnu. , Godine 1956. habilitovao je u Erlangenu pisanje o Transcendentalnoj filozofiji i problemu istorije, a zatim je predavao prvo kao predavač, kasnije kao profesor na univerzitetima Erlangen, Hamburg, Keln i Munster.

Od 1963. do 1969. bio je redovni profesor na tada novoosnovanom Ruharskom univerzitetu u Bohumu, od 1966. istovremeno i državni sekretar u Ministarstvu kulture Sjeverne Rajna-Vestfalije. Godine 1969. prešao je na mjesto državnog sekretara na premijeru i otišao kao redovni profesor socijalne filozofije na novoosnovanom Univerzitetu u Bielefeldu, gdje je ostao do 1973. Godine 1970. odustao je od državnog sekretara. Godine 1970. Hermann Lubbe je bio jedan od najbližih osnivača Lige slobode nauke: zajedno sa Hansom Maierom i Richardom Loventhalom formulisao je osnivačku žalbu.

Od 1971. do 1991. godine bio je redovni profesor, a od penzionisanja 1991. godine počasni profesor filozofije i političke teorije na Univerzitetu u Cirihu. Od maja 2004. godine je `viši saradnik` na Univerzitetu Duisburg-Essen, a od 1974. član PEN centra u Nemačkoj. [2]

Od 1975. do 1978. Lubbe je bio predsjednik Generalnog društva za filozofiju u Njemačkoj. Član je brojnih naučnih društava u Nemačkoj i inostranstvu i dobitnik je brojnih nagrada i nagrada. . Nagrada Ernst-Roberta Curtiusa za pisanje eseja i nagrada Hanns Martin Schleier za 1994. Godine 1996. dobio je Veliki križ za zasluge Savezne Republike Njemačke, a 2000. godine počasni doktorat protestantskog teološkog fakulteta Univerziteta u Minhenu.

Hermann Lubbe je oženjen od 1951. godine i ima četvoro djece. Ponekad živi u svojoj sekundarnoj rezidenciji u Havikbecku u blizini Munstera. Njegova ćerka Gertrude Lubbe-Volff bila je sudija u Saveznom ustavnom sudu od 2002. do 2014. godine, njegova kći Veima Lubbe profesor praktične filozofije na Univerzitetu u Regensburgu i njegova kći Anna Lubbe je profesor za procesno pravo i vansudsko rješavanje sukoba na Univerzitetu primijenjenih znanosti Fulda.

Kako je 2007. postalo poznato, Lubbe je bio član NSDAP-a iz 1944. godine, gdje se, prema vlastitim informacijama, ne može sjetiti da li je svojim potpisom aktivno potpisao ovo članstvo ili je postao član bez vlastitog znanja. Posle rata Lubbe je privremeno bio član SPD-a.

Hermann Lubbe je član naučnog savjetodavnog odbora Zeitschrift fur Politik.

fabrika
Libeov rad karakterizira veliki tematski i metodološki raspon, dosljedan napor na aktualnost i praktičnu relevantnost, povijesna konkretizacija filozofskih razmišljanja kao i često polemički angažiran, lingvistički stil. Rani radovi bave se konceptualnim i ideološkim temama (politička filozofija u Nemačkoj, 1963, sekularizacija, 1965) i autori kao što su Ernst Mach, Ludvig Vittgenstein, Edmund Husserl ili Vilhelm Schapp (Svesnost u pričama, 1972).

U raznim spisima Libe se prvenstveno posvećuje pitanjima političke filozofije, gdje on predstavlja izrazito liberalni stav u prosvjetiteljskoj tradiciji. Sa ove tačke gledišta, on je podvrgavao žestoku kritiku totalitarnim teorijama, posebno marksizmu, ali i tehnokratskim pristupima u nasleđivanju, na primer, Helmuta Schelskog. Za razliku od etičke etike totalitarnih `velikih ideologija`, Libe naglašava važnost zdravog razuma i konvencionalnog morala za razvoj političkog suda. [5] Za tehnokratsku koncepciju političke prakse koja svodi politiku na akciju planiranja koju diktiraju ograničenja, on se protivi odlukama o odlukama: za njega je to subjektivna odluka čija je kreacija u konačnici kontingentna i koja nije ni racionalna ni diskurzivna kao `istinita` ili `lažna` Može se dokazati, što je osnova političkog procesa; U demokratijama se ostvaruje većinskim odlukama, pri čemu u tom kontekstu i Libez koristi koncept civilne religije (Jean-Jackues Rousseau) postaje značajan.

Drugi fokus je na bavljenju konceptom istorije i istorijskog interesa (1977). Po konceptu istoricizma Karla R. Poppera, Libe kritikuje totalitarne modele istorijske filozofije i pokušaje rehabilitacije historiografije: Pošto su istorije uvijek složen konglomerat planiranih akcija i nenamjernih incidenata i nuspojava, njihov se tok ne može ni svoditi na opće zakone niti na njihove Predvidite osnovu, ali pred nepredvidivim mnogim kontingentnim elementima i disfunkcionalnim rezultatima samo retrospektivno. Interesovanje za priče, pak, zasniva se prvenstveno na njihovoj funkciji stvaranja identiteta kao `procesa individualizacije sistema`.

Prema Libeu, razvoj moderne, naučno-tehničke civilizacije karakteriše ubrzana dinamika promena, pri čemu sve više nedostaju poznati životni uslovi i tradicionalne orijentacije. [6] Dakle, kao kompenzacija za to, formiranje `istorijskog smisla`, čije manifestacije Lubbe nalazi posebno u humanističkim znanostima, ali iu fenomenima poput zaštite muzeja i spomenika. S druge strane, on u krajnjoj liniji tumači religijsku funkciju otpornu na prosvetljenje kao `suočavanje sa kontingentnošću`.

Lubbeove intervencije u aktuelnim političkim debatama u Saveznoj Republici Nemačkoj su u više navrata dovele do kontroverzi, posebno u njegovu polemičku konfrontaciju sa studentskim pokretom i vanparlamentarnom opozicijom šezdesetih i sedamdesetih godina. Libe je optužio drugo da ima štetan uticaj na savremenu školsku i univerzitetsku politiku i povezao ih sa poveznim terorizmom sedamdesetih godina.
53295733 Herman Libe / Lübbe -  Religija posle prosvetiteljstva

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.