Cena: |
Stanje: | Polovan sa vidljivim znacima korišćenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Pouzećem Lično |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Mek povez, 95 strana, format 17cm, izdanje Bagdala Kruševac 1961.
Prosečno stanje, korica negde malo oštećena ili zaprljana, unutrašnjost solidna, nerasečeni tabaci, nikad nije ni čitana
Blez Sandrar (franc. Blaise Cendrars) (1887—1961), francuski i švajcarski književnik.
Uz „Legendu o Novogorodu“, i “Mogani Nameh“, napisanih još 1911. godine, dugo ostaje nepoznat čitalačkoj publici. Pojavljuje se tek 1922. godine i konačno otvara put njegovom stvaralaštvu. Poema „Uskrs u Njujorku“ objavljena 1912. godine, već nagovještava Sandrarov književni karakter. Sandrar se oslobađa svih nezgoda simbolizma otklanjajući se preko „Transibirske proze“ (1913.) ka savremenom modernizmu u djelima „Dubine današnjice“ i „Elastične poeme“.[2]
Frederik Žak Tampl kaže: „Može se sasvim logično zaključiti da bez izlišne svađe oko prioriteta „Uskrsa“ u odnosu na Apolinerove „Zone“, Blez Sandrar ne bi nikada objavio „Mogani Nameh“ u „Slobodnim listovima“ 1922. godine. Nema sumnje da je on to učinio da bi se zapazili u tome tekstu praizvori „Uskrsa“ i da se „de facto“ njemu treba da dodeli mesto koje mu s pravom pripada.[3]
Međutim, sudbina je imala svoju pravdu i odredila da on nikada ne nađe svoje pripadajuće mjesto. Zato je gotovo sve njegovo stvaralaštvo protkano izvjesnom količinom gorčine. Sandrar kao da nije bio rođen pod srećnom zvijezdom, nigdje nije mogao da pronađe svoje mjesto, pa ni među novim pjesnicima tog vremena, koji su takođe, bili u sukobu sa nastalim simbolizmom (Maks Žakob, Andre Salmon i Gijom Apoliner). Nije mu bilo mjesta ni u Dadi, ni sa nadrealistima. Bio je, mada najveći novator našeg vremena, definitivno osuđen da ostane usamljena izgnana zvijezda u svijetu sopstvene književne, ali i moralne imaginacije.
Pisac je umro 21. januara 1961. u Parizu, i sahranjen je u Batignoles groblju (Cimetière des Batignolles) u Parizu. 1994. godine su njegovi posmrtni ostaci preneseni na groblje u gradu Le Tremblai-sur-Mauldre (Le Tremblay-sur-Mauldre} gdje se nalazila i Sandrarova roditeljska kuća.