Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Rekreacija Pre Pakla Saša Skalušević Skala

DVOGLAVI PJESNIK
(Saša Skalušević Skala: Rekreacija pre pakla, Presing Mladenovac, 2020.)

Svoj pjesnički temperament i čistoću izraza, Saša Skalušević ponajviše duguje ukorijenjenosti u svoj vinorodni zavičaj, u izgubljeni raj koji ga je nadahnuo da razmišlja i o paklu. Kontinuitet tradicije, kult(ura) vina i eternalna priroda koja mu je; koristeći sve postojeće, znane i neznane elemente na malom prostoru njegove Negotinske krajine; otkrila samu svoju bit, načinili su Skalu fanatičnim poetom. Predani, strastveni enofil kroza sve, ne samo vinom potaknute perceptivne cikluse, u svojoj se trećoj zbirci pjesama “kontemplativno rekreira” prije neminovnog pakla. Međutim, to nije prava okrepa: Skalušević oplakuje dekadenciju svijeta, bježi u iluziju mita, sumrak civilizacije doživljava kao osobnu tragediju koja mu, poput groznog mamurluka, nameće osjećaj krivice. Rekuperirajući se reminiscencijama, liječeći se asocijacijama, napaćeni pjesnik u ovih svojih četrdeset pjesama, uspijeva stići tek do rezignacije, kao svojevrsne utjehe.

“zemlja je sve toplija / susedi sve hladniji”, konstatira u pjesmi “Statistika zla”.

Zbirku je podijelio u pet dijelova: Pad bez reči, Hodanje unazad, Topli zec, Zmajeva stolica i Mojsijeva ogledala.

Prvi dio čini samo jedna pjesma. Stene su duga, aktualna metafora o ljudskoj beznačajnosti, da bi nam na kraju, jednom efektnom poantom, autor pokazao da nismo gospodari (ni) vlastitog života.

“hranitelji državnog aparata

dozvolili su nam to tako lako

ili su nam podmetnuli nogu”

Tematika i motivi Skalinih pjesama vrlo su raznovrsni, veoma često stihovi pletu kontrapunkt, pjesnik se simultano “održava” na nekoliko nivoa. Argumentacija mu je neuobičajena, originalna, a simbolika upućuje na bogato životno iskustvo. Poetika Saše Skaluševića gradi se na sukobu vlastite volje i volje svijeta, koju doživljava kao prisilu i neugodu. Čak nas i jutarnja kava može uznemiriti umjesto da nas razbudi, borba s mravima u stanu može nam pokazati koliko smo se otuđili od prirode, a ugodnu vožnju biciklima udvoje kroz divan krajolik, odjednom može pokvariti jedan neobičan prizor, priviđenje, zla slutnja ili niotkud doletjela prisilna misao. Pjesnik nas podsjeća na zlo u nama, na podvojenost ljudske prirode, na život u neprestanoj kontradikciji, pa je takva i struktura njegovih pjesama – kontradiktorna. Čak i kad piše o općepoznatim stvarima, o klimatskim promjenama, o nakaznosti modernog svijeta, o užasu svakodnevice doživljenom već pri ulasku u novi dan, o napuštenim, opustjelim selima, o migrantima, Skala to čini na svoj osoben, jedinstven način. Nerijetko nas pripušta u svoju intimu, govori o “paklenim mukama” u procesu stvaranja, o sukobu s lažnim elitama, priprema se i za srednje godine i starost, prisjeća se bezbrižne mladosti, ali bez lamentiranja i nostalgije, jer sve je postizao i dobivao bez pravog izazova, tako lako “kao što se kida prezrela smokva / sa grma koji ti se nađe na putu.”

U pjesmi Odgovor Skalušević razmišlja o smislu pisanja poezije u današnje vrijeme, ali zna da ne može odustati jer ima autentičnu, neutaživu potrebu za stvaranjem. Nema kod njega gorčine ni kad primjećuje brutalnost gradskih ljudi, njihovu dezorijentiranost i povodljivost, ali poeta ne skriva svoju tugu ni tjeskobu: noći su prepune košmara, nesanicu se vrlo često doživljava kao spas. Piše o pogrešnim izborima, lošim navikama, o promašenim životima, ali uspijeva nas navesti na pomisao da je, možda, svaki izbor i svaki život takav.

“češeš neobrijana i sve maljavija

kako stariš jaja

niz podbuli trbuh

koji je već progutao cisternu vina

fabriku piva

klizi hladan znoj”

Skalušević je, van svake sumnje, eklektik, “dvoglavi pjesnik”, da upotrebim sintagmu iz njegove pjesme. Svjestan dugovječnosti umjetnosti, a kratkotrajnosti jednog ljudskog života, snagom invencije traži “učešće u vječnosti”: ponekad antičke, mitološke i biblijske likove lakoćom integrira u svoju koncepciju života, u vlastiti doživljaj i definiciju stvarnosti, a najčešće i bez njih, eksplicitnošću izraza, kompilirajući najbolje plodove instinkta i empirije, uspješno gradi poetski dignitet.

L. 1. KUT. 53