pregleda

Avdo Mujkić POSLEDNJI RAZGOVOR (ilustrovano)


Cena:
783 din
Želi ovaj predmet: 3
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: BEX
Pošta
DExpress
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

H.C.E (5803)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

99,84% pozitivnih ocena

Pozitivne: 9668

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

novo

retko u ponudi

srpsko nemačko izdanje




Avdo Mujkić, pjesnik i novinar
Svaki moj susret,razgovor sa Avdom bi počinjao i završavao riječima“Đe si, kako je imenjak(Avdo Sakić,otac Mihadov), pozdravi ga, idete li do Gavraše? Ova za mnoge ljude u Puračiću ,šuma ili njiva ima kultno značenje,tu su se nekada davno pravili teferiči, sijela, ljudi su tu dolazili da se druže u lijepom prirodnom ambijentu ali prije svega, ljudi su na Gavrašu dolazili zbog dobrih ljudi, domaćina gavraških.
Taman kad sam završio prvu rečenicu ovog prisjećanja na pjesnika Avdu na vratima Zavičajne sobe lukavačke biblioteke pojavio se Mujaga Ćosić kompozitor.

Mujaga Ćosić, kompozitor, a čuva zastavicu Ratnog festivala „Bosna slobodi pjeva“, Lukavac 1994. godine.
“Šta radiš!?“ upita me ovaj dugogodišnji prijatelj Avdin.Pišem malu priču o Avdi. Odmah je započeo svoje kazivanje. „Znaš li ti da sam ja pobijedio na takmičenju pjevača amatera u Puračiću ,februara 1968.godine.Avdo je bio konferansije, ali on je bio moj učitelj sviranja na fruli.Doduše ,to je bilo nekoliko godina ranije. Avdo je odlično svirao okarinu ali znaj da je lijepo znao zasvirti i na fruli.Te finalne večeri sam osvojio prvu nagradu,zaradio sam 15.000 tadašnjih jugoslovenskih dinara .Bile su to lijepe pare,sjedili smo te noći, do fajronta,malo i duže ,jer je konobar Velo Prelić bio dobre volje,uz skromnu pobjedničku napojnicu.Na ovom sijelu Avdo mi je srdačno čestitao na pobjedi uz malu ljudsku kritiku „Bravo Mujo ma neka si noćas nadmašio svog muzičkog učitelja-instrumentalistu, pjesnika sa Gavraše, svog jarana Avdu Mujkića.“ Nekoliko dana kasnije u dnevnom listu „Oslobođenje“ pročitao sam manji tekst Avde Mujkića o Festivalu „Februarsko takmičenje“ u Puračiću, na kojem sam osvojio prvu nagradu.Pazi, ba ,Mujaga Ćosić iz Modraca se našao u najvećim novinama Bosne i Hercegovine.To je za mene bila još veća nagrada od one festivalske. Avdo je tada pisao za „Oslobođenje“. Kasnijih godina pisao je on u našim lukavačkim novinama „Trinaesti septembar“, tuzlanskom „Frontu slobode“, jugoslovenskoj novini „Borba“. Kada sam bio trener u FK „Bratstvo“ iz Bistarca, Avdo mi dođe na treninge, na utakmice, piše nešto u svoju bilježnicu pa taj tekst poslije čitamo i u zagrebačkim „Sportskim novostima“. Hej, zagrebačke „Sportske“. Ma dolazio je on i donosio aparat za snimanje tona nekakav Uher.Kaže mi , haj sad pričaj o „Bratstvu“, o fudbalu, pričaj o igračima ,o upravi ,o Bistarčanima. Ja , mu ispričam ,onako kako sam umio najbolje a Avdo se nasmije,te me upozori „Sutra u 6 sati slušaj radio Sarajevo,slušaj jutarnji Dnevnik“.Poslušam ga dignem se na vrijeme,i pratim glas spikera Duška Despotova koji najavljuje moj fudbalski razgovor sa Avdom Mujkićem.Uh, to je za mene bilo nešto veliko.Ja, trener malog kluba dajem izjave za radio Sarajevo. Ko da sam,ja Miroslav Meho Brozović,Ante Biće Mladinić ili Miljan Miljanić.Tako je to bilo kada je Avdo Mujkić bio novinar.On je volio da piše o našim ljudima ,onim običnim,da piše o raji.On je bio i ostao velika raja.Zato želim da se malo odužim Avdi Mujkiću za njegova lijepa djela. Hoću da mu napravim jedno lijepo muzičko kolo,hoću da bude njegovo.Kolo će nositi ime „Gavraša“ ,zato što je Avdo Mujkić na Gavraši započeo svoje pjesnikovanje. Njegova prva zbirka pjesama –knjiga je „Gavraški motivi“.
Rođenjem u Puračiću,Avdo za svagda ostaje biti vezan za ovo magično mjesto.Direktno ili saradnjom sa komšijama davao je uvijek novi vjetar za napredovanje rodnog mjesta.Čaršija puračićka postala je stalna inspiracija ovog puračaka.Svi putevi ovog „svijeta“ započinjali bi i završavali u Puračiću.Tako je to vidio i doživljavao Avdo, pjesnik,čarobnjak sa Gavraše.
Novinar Avdo Mujkić u listu „Trinaesti septembar“ ostavio je lijepe priče o rodnom mjestu. Poslije tri i po decenije, poučno je pročitati tekstove: „Čaršija s fenjerima“ i „Čaršija bez fenjera“.

Trinaesti septembar 04.12.1986. godine.

Njegova kulturna i ljudska misija ogledala se prije svega da afirmiše ljude iz svog zavičaja.Naš komšija ,Jakub Mahmutović sasvim sigurno ne bi postao svjetski poznati kipar „naivac“ da u njegovoj umjetničkoj karijeri nije imao podršku ljudi kakav je bio Avdo Mujkić.Zajedno su gradili umjetničke staze.Nastajala su mnoga lijepa kiparska djela ovog umjetnika koja su uz angažman ,pjesnika i novinara iz komšiluka bila dostupna širokom krugu prijatelja likovne umjetnosti. Kako je Avdo predstavljao Jakuba Mahmutovića čitko se vidi u njegovoj priči „Posveta neobičnoj galeriji“ iz lista „Trinaesti septembar“ od četvrtka, 17. Avgusta 1989., te fotografiji i tekstu „Mahmutović u Banja Luci“.


Odlazili su Avdo i Jakub na mnoge poznate manifestacije ,naravno ,pjesničke i likovne u sve krajeve tadašnje socijalističke Jugoslavije.Krug prijatelja se širio.Sa njima je često na likovne susrete hodio i Ernest Piljić,poznati slikar iz Lukavca.Takvim djelovanjem ovaj umjetnički trojac ubijedio je tadašnju vlast,zatim Samoupravnu interesnu zajednicu kulture i informisanja Lukavac da započne organizaciju Lukavačkih likovnih susreta. Prvi lukavački likovni susreti održani su na Svatovcu, od 11. do 18. Septembra1982. godine. Bio je to veliki događaj u oblasti kulture toga vremena. Na ovim susretima sudjelovali su slijedeći umjetnici:Ajanović Ismet (Sarajevo), Arsovski Boro (Kumanovo), Babović Marija (Gračanica), Bijelčević Mitar (Zavidovići), Brajić Dušan (Sanski Most), Cerić Džafer (Sanski Most), Dišić Miodrag (Umka), Hrvić Goran (Lukavac), Ibrahimović Ozren (Tuzla), Kapo Asim (Banja Luka), Mahmutović Jakub (Puračić), Mirić Milivoj (Bečej), Mirić Milica (Bečej), Pećanac Vojo (Bihać), Piljić Ernest(Lukavac), Puljek Slavko (Valpovo) i Tijardović Mato (Osijek).

Zavičajna zbirka JU Javna biblioteka Lukavac u svojoj foto zbirci posjeduje fotografije na kojima su neki od učesnika Lukavačkih likovnih susreta u vremenu 1982.-1987. godine.

Ismet Ajanović, slikar, 1982. godine.

Goran Hrvić, slikar, 1985. godine.

Ernest Piljić, slikar, 1982. godine.

Mato Tijardović, kipar, 1984. godine.
Pokrovitelj ovih likovnih susreta bio je:SOUR KOKSNO-HEMIJSKI KOMBINAT „BORIS KIDRIČ“ LUKAVAC.Selektor susreta bio je Dragiša Trifković,vajar i publicista iz Tuzle,stručni saradnik je bio Ćazim Sarajlić,slikar iz Tuzle i dužnost predsjednika kolonije uspješno je obavio Đorđević Milorad ugledni nastavnik i direktor OŠ“Vjekoslav Tunjić“ Lukavac,(sadašnja OŠ „Lukavac Grad“).Susretima je rukovodio Organizacioni odbor u čijem sastavu su radili:Banjac Duško,Hrabar Josip,Hukić Ismet,Krkalić Šefik,Mešić Bećir,Muftić Edhem, Muharemović Bego,Mujkić Avdo, Pepeljak Raif,Piljić Eduard i umjetnici Jakub Mahmutović,Ernest Piljić,Goran Hrvić i Ozren Ibrahimović.
Podatke o Prvim Lukavačkim likovnim susretima mi je prenio prof. dr. Edhem Muftić. On je u to vrijeme obavljao dužnost sekretara SIZ-a kulture i informisanja Lukavac.

Avdo Mujkić, Edhem Muftić, Stevan Stević, Nenad Simić i Petar Pejić, fotografija iz vremena rane faze očuvanja čovjekovog okoliša.

„Avdina novina – Trinaesti septembar“

Evo i kratkog podsjećanja na tu dobru novinu.

Lukavacje nekada imao svoju novinu. Danas, nažalost, toga nema. Novina se zvala, ili tačnije, imala je svoje ime „Trinaesti septembar“. Zašto ovaj datum? Zato što je lukavački list „Trinaesti septembar“ ime dobio po datumu konačnog oslobođenja Lukavca u II Svjetskom ratu, a to je bila 13.septembra 1944. godine.

Udruženje građana, nevladina organizacija „Purča Bosanski“ Puračić, nastoji od zaborava sačuvati postojanje ove dobre novine. Želimo oživljavati uspomene jednog davnog vremena, u kojem se radilo i bitisalo. Želimo se vratiti u ta vremena da bi se bar jedan dio te stvarnosti otrgnuo od zaborava.
Pirča o listu „Trinaesti septembar“ započela je u proljeće 1964. godine, a pokrenuli su je članovi Opštinske konferencije SSRN-a u Lukavcu. Inicijatori za pokretanje opštinskog sedmičnika bili su Vuk Cerić, Slavko Radić i Hamzalija Omerović, aktivisti i članovi Predsjedništva OK SSRN Lukavac.
Veliku podršku imali su i od tadašnjeg sekretara Opštinskog Komiteta SK Lukavac, Nebojše Spasojevića. Za izradu Statuta, rješenja o osnivanju glasila i drugim pravnim pitanjima, veliku podršku dao je dr.Dušan Josipović, pravnik, koji je tada radio kao savjetnik sekretara SIV – a u Beogradu. Bila je ovo garnitura iz bogate galerije političkih ličnosti toga vremena, koju je predvodio Džemal Nuhić, tadašnji predsjednik opštine Lukavac, i najzaslužniji čovjek za pokretanje sedmičnika „Trinaesti septembar“.

Prvi broj lista iz štampe je izašao 13.septembra 1964. godine. List je izlazio svakog drugog četvrtka i predstavljao je sedmični pregled najvažnijih događanja između dva četvrtka.

Ova lukavačka novinska kuća izdala je više od 1130 primjeraka lista od 1964. do 1991. godine. Tokom 1991. godine, „Trinaesti septembar“ dobio je nasljednika u listu „Slobodna riječ“, koja je iz štampe izlazila nešto više od godinu dana, tačnije, do mjeseca maja 1992. godine. Bivši novinari „Slobodne riječi“ bili su inicijatori za pokretanje rada današnje RTV Lukavac.

Najveću zaslugu u pripremi i pokretanju lista imao je novinar Žarko Šušić, koji je do septembra mjeseca 1964. godine, bio lukavački novinar saradnik tuzlanskog „Fronta Slobode“ i sarajevskog „Oslobođenja“. Šušić je bio dugo godina novinar, glavni i odgovorni urednik lukavačkih novina. Prvi čovjek koji je primljen na rad u list poslije Žarka Šušića bio je Faruk Kruševljanin. Novinarska ekipa je postepeno pojačavana, pa su u narednim godinama u listu radila poznata novinarska pera: Mladen Stajić, Avdo Mujkić, Sead Mešić, Sakib Hodžić, Vojo Stjepanović, Dragiša Tošić, Miomir Trakilović, Nedeljko Višnjić, Velida Starčević, Jasna Salkić, Igor Gerbica, Samir Šestan, te brojnih saradnika, kao što su mr.Mirko Nikolić, dr.Azem Kožar, Stjepan Tunjić, Šimo Ešić, Hajrudin Selesković, Behaudin Trakić, Milenko Đukanović, Zijad Burgić, Ćazim Jašarević, dr.Edin Delić (novoizabrani načelnik općine Lukavac) i mnogi drugi saradnik.

Tu svakako treba pridodati imena lukavačkih novinskih fotoreportera: Rašida Osmića, Tomislava Matića, Ismeta Džaferovića, Mirzu Suljkanovića, Zvonka Skočibušića, Galiba Tinjića, Zebulona Pinkasa, Mladena Zarića, Ristu Ikonića, Jusufa Džambića i drugih.

List je bio prepoznatljiv i po svojoj redovnoj rubrici „Karikatura u slici i riječi“, koju su pripremali Zijad Sakić, Muhamed Ibraković i Zijad Karahmetović.

Sa dolaskom rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, kako izvana, tako i iznuta, došlo je do potpune devastacie novinskog i drugog kulturnog blaga. Malo se sačuvalo originalnih primjeraka novine, tačnije, u JU Javna biblioteka Lukavac čuvaju se ukoričeni primjerci lista za godine 1983, 1984, 1985, 1986, 1987, 1988, 1989. Sačuvao se veliki broj fotografij akoje su danas smještene u zavičajnoj zbirci lukavačke biblioteke. Ova izložba za glavni cilj ima podsjetiti stanovnike sa područja općine Lukavac o postojanju i veoma uspješnom radu i djelovanju novinske ustanove i lista „Trinaesti septembar“.

Podsjećanje na ovu novinu zabilježio sam oktobra mjeseca 2016. godine i smatram je bitnom u ovoj priči o novinaru Mujkiću.
U dijelu priče o Avdi Mujkiću prilažem određeni broj zanimljivih tekstova o ljudima, događajima, sportskim kolektivima i drugim zanimljivostima koje su zabilježili Avdo i njegove kolege iz lista „Trinaesti septembar“.

„Trinaesti septembar“ četvrtak, 10. mart, 1983. godine.


Kad bi Lukavac imao „Glavnu ulicu“, tekst novinara Miomira Trakilovića (1955.-2013.) iz Tuzle koji je u svojoj genezi nosio duboke korijene iz Puračića.



Avdo Mujkić bio je veliki zaljubljenik u sport. Naročito je cijenio sportske priredbe. Evo kratkog teksta o „Značajnim sportskim manifestacijama“.


Pripremajući se za ovo podsjećanje na našeg Avdu, kontaktirao sam i njegovu stariju kćerku, Eldinu Halimanović. Zamolio sam je da mi pošalje nekoliko fotografija, naravno, porodičnog karaktera, kako bismo Avdu Mujkića mogli doživjeti kao dijete, učenika, pjesnika, roditelja.

Avdo Mujkić u prvom redu (čuči), treći sa desne strane.

Majka Avde Mujkića.

Otac Avde Mujkića

Fotografije objavljujem načinom i tehnikom kako je to meni poslala Avdina kćerka, Eldina.
Knjiga je bila omiljeni i stalni saputnik Avde Mujkića. Svoje knjige poklanjao je prijateljima. U sljedećem tekstu Dragiše Tošića, vidi se kako Avdo obogaćuje knjižni fond biblioteke smještene u puračićkom Domu kulture. Ta biblioteka djelovala je kao odjeljenje narodne biblioteke Lukavac.


Harmoniku je zavolio još dok je kao dječak uživao u njenoj svirci koju je donosila narodna harmonikašica iz mahale Dugonjići, Safa Osmičević. Ova žena bila je harmonikašica od dvadesetih pa sve do šezdesetih godina XX vijeka u Puračiću. Posebno ju je bilo lijepo gledati kada svira kolo na Ljuštaku.

Ova dva kratka zapisa, o poklonjenim knjigama biblioteci u rodnom mjestu i komšinici harmonikašici. Za priču o Avdi poslao mi je dvije fotografije Edin Begić, lukavčanin na privremenom radu u inostranstvu. Edin radi u lijepom Dubaiju u UAE-a. Hvala mu na saradnji.

Članovi književnog kluba „Mostovi“ Lukavac, Salih Šabanović, Avdo Mujkić, Spomenka Bakaj, Idriz Hodžić i Hazim Sakić. Puračić 1965. godine.

Ove godine, tačnije 27. marta, bit će organizovan XXIX Pjesnički memorijal „Avdo Mujkić“. Poznato je da je Avdo Mujkić umro 31. marta 1991. Godine. Organizacija Avdine manifestacije u posljednjih nekoliko godina ne održava se na dan njegovog odlaska na drugi svijet. Ovo iz jednostavnog razloga što taj dan dolazi u vrijeme kad mnogi prijatelji ovog čovjeka imaju radne obaveze, te uglavnom organizator nastoji manifestaciju smjestiti u dane vikenda. Avdina sugrađanka, Spomenka Lolić-Govedarica, profesorica i pjesnikinja koja više od 30 godina živi u Puli, povodom smrti Avde Mujkića napisala je pjesmu „Od Avde do vječnosti“ ili „Tri verzije pjesnikove smrti“:
Umro je pjesnik,
Kažu: našli ga prekrivenog snijegom,
Pred očima vidjeh:
Na uglu Školske i Majevičkih brigada.
Kakav bi to krasan spomenik bio:
leži poezija, a po njoj snijeg, sunce,
ili – kiša pada.
Drugi, tiho pričaše: da ubio ga je neko.
Te, sniježne, martovske noći -
alkohol poeziju, nožem je sjek`o...
Ustvari; moj Pjesnik je pošao kući
i, kao i uvijek,
u silnoj želji, da se svima dade,
umjesto poezije -
kad je već, niko ne želje čuti
- dušu svoju prosipati stade.
Bilo mu usko i tijesno u samome njemu.
Htjede se raspući,
riješiti staru dilemu:
Kako, odavde do vječnosti???
i, gle, čuda...
Buzet – Istra:
05. aprila, 1991. godine.

Avdo Mujkić u blizini hotela "Central" u Lukavcu 1987. godine.
Avdo Mujkić i ja smo se često družili. Naročito je to bilo intenzivno u periodu od 1985. do Avdine smrti. On je bio pjesnik, novinar a iznad svega dobar čovjek. Volio je Puračić, Lukavac, fudbalske klubove Radnički i Mladost. Volio je svoju djecu i svu djecu ovoga svijeta. Svakako da je volio i poštovao suprugu Seniju, svoje koleginice i kolege, nastavnike, profesore, pjesnike. Volio je putovati. Putovanja su bila njegova velika ičkija, strast. Na tim putovanjima upoznavao je mnoge ljude. Posljednjih desetak godina svoga života na putovanja je odlazio sa željezničke stanice Lukavac Tvornica. Bilo bi to putovanje upriličeno onim kasnijim večernjim vozom što je oko 23:45 odlazio iz Lukavca u pravcu Doboja, Vinkovaca, Zagreba, Rijeke, Maribora ili pak Beograda, Niša, Skoplja, Struge, Kumanova, Podgorice ili Sarajeva i Mostara, ali kako bi često govorio uvijek se vraćao u Lukavac i Puračić. Poznata je njegova rečenica "Svuda stići, ali: u Puračiću – biti uvijek...". Atif Kujundžić napisao je svoje sjećanje na Avdu Mujkića u knjizi „Pjesnik u provinciji i provincija u pozadini“ (osvrt o životnom putu pjesnika Avde Mujkića, 1944-1991). Ova knjiga izašla je u izdanju NIK „Grafit“ Lukavac 1998. godine. Na strani 27 Atif je zapisao:“Avdo Mujkić je hodio svijetom, ali se u Puračiću, nikad – ništa nije dogodilo - bez Avde Mujkića: Puračićki vašari, pazarni dani, Klub ljubitelja umjetnosti, Februarsko takmičenje pjevača amatera, likovne kolonije, književne večeri, izložbe slika, skulptura i karikatura, sijela i posijela, svadbe, sahrane, dženaze, rođenja... Avdo je stizao na sve što se tiče Puračića. Po svemu, stizao je, e da bi dokazao Puračiću: ko je Avdo Mujkić. Osim toga, o Puračiću je pisao i javljao u „Oslobođenje“, Program Radio-Sarajeva, „Front slobode“, Program radio Tuzle, a posljednjih godina života, kao urednik i direktor lista „13. Septembar“ – po svojoj rodnoj čaršiji, njezinim ljudima i sportskim radnicima i događajima – posebno je vodio računa.“
Eto, ovo je bio kratki zapis o mom i našem drugu Avdi Mujkiću. Da li smo u proteklih 29 godina znali cijeniti lik i djelo Avde Mujkića, povrdit će vrijeme. Kao i svaki drugi čovjek i Avdo je imao brojne istomišljenike i sasvim sigurno veći broj neistomišljenika. Ali, kako je svojim stihovima poznati srpski pjesnik, Branko Miljković, napisao:“Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?“, tako je to i sa Avdom Mujkićem i sa mnogim drugim ljudima koji su otišli na vječiti počinak. Ustanove, pojedinci, kulturni radnici, novinari i umjetnici svakako da žele i hoće graditi i organizovati manifestacije zaslužnim pojedincima iz oblasti: borbe za slobodu naše domovine, kulture, sporta, humanog i svih drugih oblika društvenog rada, svakog čovjeka, a da li će vlast u Lukavcu, u Bosni i Hercegovini i općenito svaka vlast na svijetu znati prepoznati i cijeniti djela svojih velikih stvaralaca ostaje da se vidi. Vlast u Lukavcu je manifestaciju posvećenu Avdi Mujkiću do sada dobro prepoznavala. Nadam se da će tako biti i u budućim vremenima.

„Avdo Mujkić“ na drugačiji način, 31.03.2020. godine

Na svom Facebook profilu Eldina Halimanović, starija kćerka Avde Mujkića, je objavila pismo njene kćerke, Azre. Pismo sam pročitao pažljivo i zaključio da tu ima Avdinih književnih gena. U svom komentaru sam zabilježio sljedeće:
Lijepo.Avdo bi se ponosio. Danas između 11 i 12 sati posjetio sam mezarje na Ljuštaku.Snijeg je zabijelio na Avdinoj knjizi postavljenoj uz nišan.



Bio sam `zaštićen` maskom.Sa mnom su htjeli poći neki Avdini drugari, ali zbog korone oni će to učiniti svako na svoj način.Hodžica je bio malkice ljut i govorio je `Kakva Korona i kakvi bakrači!".

Hodžica je umjetnik ,volio je Avdu Mujkića ,pjesnika sa Gavraše. Dičnog Avdagu iz Puračića kako to voli kazati mr. Nijaz Alispahić, književnik iz Tuzle. Dobro. Da ne dužim plaho.Primite pozdrave iz Puračića od:Sujde Šefa,Mileta Jovanovića, Mustafe Hodžića, Macana Čobića, od Burduša Bahrije i nekih drugih koji se iskreno sjećaju našeg Avde. Memorijal 29. će se zvanično održati čim proleti ova šejtanska korona.Vama Avdinim Mujkićima jedno ZDRAVO iz Lukavca i dičnog Puračića. Čitat ćemo zajedno Momačko doba, Gavraške motive i druge Avdine pjesme i knjige.
Bajro Baćić danas nije bio na Ljuštaku zbog korone. On svake godine bude učesnik pjesničkog memorijala „Avdo Mujkić“. Kapija na njegovom ljetnikovcu danas je bila zatvorena.

Vraćajući se sa Ljuštaka uslikao sam i Čamdžića kuću.

Avdo Mujkić prvi je fotografiju ove kuće objavio u novinama. Na čaršiji nekih novosti nema. Gradi se spomenik borcima NOR-a 41.-45. i borcima odbrambeno-oslobodilačkog rata 92.-95. Mustafa Hodžić stade pred kameru i reče:“Slobodno me slikaj, ovo će biti prelijep spomenik. Znam da sličan ima u Livnu i evo bit će kod nas u Puračiću.“ Za Mujkiće koji žive u Sarajevu ipak ima jedna poslovna informacija: u pripremi je otvaranje novog frizerskog salona. Čaršija će biti uskoro bogatija za ovaj lijepi salon u samom centru Puračića. Uz ovaj mali zapis, evo i nekoliko fotografija da se prijatelji Avde Mujkića na dan njegove smrti 31. marta malo podsjete na Avdu i njegov Puračić. Prije 20-tak dana napravio sam jedno sjećanje na pjesnika i novinara Avdu Mujkića pa evo uz blagonaklonost brojnih poštovalaca lika i djela Avde Mujkića i ovo dajemo na raspolaganje prijateljima kulture.
Sa fotografijama prenosim i telefonski pozdrav dr. Rašida H. Hadžića iz Sarajeva koji pozdravlja sve prijatelje Avde Mujkića, između ostalog dr. Edhema Muftića i kako reče:“Čim se ovo malo smiri eto mene u Lukavac i u Puračić.“



Lukavac, 08. marta 2020. godine.
Mihad Sakić, profesor

Skuplje knjige možete platiti na rate.

International shipping
Paypal only
(Države Balkana: Uplata može i preko pošte ili Western Union-a)

1 euro = 117.5 din

For international buyers please see instructions below:
To buy an item: Click on the red button KUPI ODMAH
Količina: 1 / Isporuka: Pošta / Plaćanje: Tekući račun
To confirm the purchase click on the orange button: Potvrdi kupovinu (After that we will send our paypal details)
To message us for more information: Click on the blue button POŠALJI PORUKU
To see overview of all our items: Click on Svi predmeti člana

Ako je aktivirana opcija besplatna dostava, ona se odnosi samo na slanje kao preporučena tiskovina ili cc paket na teritoriji Srbije.

Poštarina za knjige je u proseku 133-200 dinara, u slučaju da izaberete opciju plaćanje pre slanja i slanje preko pošte. Postexpress i kurirske službe su skuplje ali imaju opciju plaćanja pouzećem. Ako nije stavljena opcija da je moguće slanje i nekom drugom kurirskom službom pored postexpressa, slobodno kupite knjigu pa nam u poruci napišite koja kurirska služba vam odgovara.

Ukoliko još uvek nemate bar 10 pozitivnih ocena, zbog nekoliko neprijatnih iskustava, molili bi vas da nam uplatite cenu kupljenog predmeta unapred.

Novi Sad lično preuzimanje ili svaki dan ili jednom nedeljno zavisno od lokacije prodatog predmeta.

Našu kompletnu ponudu možete videti preko linka
https://www.kupindo.com/Clan/H.C.E/SpisakPredmeta
Ukoliko tražite još neki naslov koji ne možete da nađete pošaljite nam poruku možda ga imamo u magacinu.
Pogledajte i našu ponudu na limundu https://www.limundo.com/Clan/H.C.E/SpisakAukcija
Slobodno pitajte šta vas zanima preko poruka. Preuzimanje moguce u Novom Sadu i Sremskoj Mitrovici uz prethodni dogovor. (Većina knjiga je u Sremskoj Mitrovici, manji broj u Novom Sadu, tako da se najavite nekoliko dana ranije u slucaju ličnog preuzimanja, da bi knjige bile donete, a ako Vam hitno treba neka knjiga za danas ili sutra, obavezno proverite prvo preko poruke da li je u magacinu da ne bi doslo do neprijatnosti). U krajnjem slučaju mogu biti poslate i poštom u Novi Sad i stižu za jedan dan.

U Novom Sadu lično preuzimanje na Grbavici na našoj adresi ili u okolini po dogovoru. Dostava na kućnu adresu u Novom Sadu putem kurira 350 dinara.
Slanje nakon uplate na račun u Erste banci (ukoliko ne želite da plaćate po preuzimanju). Poštarina za jednu knjigu, zavisno od njene težine, može biti od 133-200 din. Slanje vise knjiga u paketu težem od 2 kg 250-400 din. Za cene postexpressa ili drugih službi se možete informisati na njihovim sajtovima.
http://www.postexpress.rs/struktura/lat/cenovnik/cenovnik-unutrasnji-saobracaj.asp

INOSTRANSTVO: Šaljem po dogovoru, ili po vašim prijateljima/rodbini ili poštom. U Beč idem jednom godišnje pa ako se podudare termini knjige mogu doneti lično. Skuplje pakete mogu poslati i po nekom autobusu, molim vas ne tražite mi da šaljem autobusima knjige manje vrednosti jer mi odlazak na autobusku stanicu i čekanje prevoza pravi veći problem nego što bi koštala poštarina za slanje kao mali paket preko pošte.

Ukoliko kupujete više od jedne knjige javite se porukom možda Vam mogu dati određeni popust na neke naslove.

Sve knjige su detaljno uslikane, ako Vas još nešto interesuje slobodno pitajte porukom. Reklamacije primamo samo ukoliko nam prvo pošaljete knjigu nazad da vidim u čemu je problem pa nakon toga vraćamo novac. Jednom smo prevareni od strane člana koji nam je vratio potpuno drugu knjigu od one koju smo mu mi poslali, tako da više ne vraćamo novac pre nego što vidimo da li se radi o našoj knjizi.
Ukoliko Vam neka pošiljka ne stigne za dva ili tri dana, odmah nas kontaktirajte za broj pošiljke kako bi videli u čemu je problem. Ne čekajte da prođe više vremena, pogotovo ako ste iz inostranstva, jer nakon određenog vremena pošiljke se vraćaju pošiljaocu, tako da bi morali da platimo troškove povratka i ponovnog slanja. Potvrde o slanju čuvamo do 10 dana. U 99% slučajeva sve prolazi glatko, ali nikad se ne zna.

Ukoliko uvažimo vašu reklamaciju ne snosimo troškove poštarine, osim kada je očigledno naša greška u pitanju.

Predmet: 65247225
novo

retko u ponudi

srpsko nemačko izdanje




Avdo Mujkić, pjesnik i novinar
Svaki moj susret,razgovor sa Avdom bi počinjao i završavao riječima“Đe si, kako je imenjak(Avdo Sakić,otac Mihadov), pozdravi ga, idete li do Gavraše? Ova za mnoge ljude u Puračiću ,šuma ili njiva ima kultno značenje,tu su se nekada davno pravili teferiči, sijela, ljudi su tu dolazili da se druže u lijepom prirodnom ambijentu ali prije svega, ljudi su na Gavrašu dolazili zbog dobrih ljudi, domaćina gavraških.
Taman kad sam završio prvu rečenicu ovog prisjećanja na pjesnika Avdu na vratima Zavičajne sobe lukavačke biblioteke pojavio se Mujaga Ćosić kompozitor.

Mujaga Ćosić, kompozitor, a čuva zastavicu Ratnog festivala „Bosna slobodi pjeva“, Lukavac 1994. godine.
“Šta radiš!?“ upita me ovaj dugogodišnji prijatelj Avdin.Pišem malu priču o Avdi. Odmah je započeo svoje kazivanje. „Znaš li ti da sam ja pobijedio na takmičenju pjevača amatera u Puračiću ,februara 1968.godine.Avdo je bio konferansije, ali on je bio moj učitelj sviranja na fruli.Doduše ,to je bilo nekoliko godina ranije. Avdo je odlično svirao okarinu ali znaj da je lijepo znao zasvirti i na fruli.Te finalne večeri sam osvojio prvu nagradu,zaradio sam 15.000 tadašnjih jugoslovenskih dinara .Bile su to lijepe pare,sjedili smo te noći, do fajronta,malo i duže ,jer je konobar Velo Prelić bio dobre volje,uz skromnu pobjedničku napojnicu.Na ovom sijelu Avdo mi je srdačno čestitao na pobjedi uz malu ljudsku kritiku „Bravo Mujo ma neka si noćas nadmašio svog muzičkog učitelja-instrumentalistu, pjesnika sa Gavraše, svog jarana Avdu Mujkića.“ Nekoliko dana kasnije u dnevnom listu „Oslobođenje“ pročitao sam manji tekst Avde Mujkića o Festivalu „Februarsko takmičenje“ u Puračiću, na kojem sam osvojio prvu nagradu.Pazi, ba ,Mujaga Ćosić iz Modraca se našao u najvećim novinama Bosne i Hercegovine.To je za mene bila još veća nagrada od one festivalske. Avdo je tada pisao za „Oslobođenje“. Kasnijih godina pisao je on u našim lukavačkim novinama „Trinaesti septembar“, tuzlanskom „Frontu slobode“, jugoslovenskoj novini „Borba“. Kada sam bio trener u FK „Bratstvo“ iz Bistarca, Avdo mi dođe na treninge, na utakmice, piše nešto u svoju bilježnicu pa taj tekst poslije čitamo i u zagrebačkim „Sportskim novostima“. Hej, zagrebačke „Sportske“. Ma dolazio je on i donosio aparat za snimanje tona nekakav Uher.Kaže mi , haj sad pričaj o „Bratstvu“, o fudbalu, pričaj o igračima ,o upravi ,o Bistarčanima. Ja , mu ispričam ,onako kako sam umio najbolje a Avdo se nasmije,te me upozori „Sutra u 6 sati slušaj radio Sarajevo,slušaj jutarnji Dnevnik“.Poslušam ga dignem se na vrijeme,i pratim glas spikera Duška Despotova koji najavljuje moj fudbalski razgovor sa Avdom Mujkićem.Uh, to je za mene bilo nešto veliko.Ja, trener malog kluba dajem izjave za radio Sarajevo. Ko da sam,ja Miroslav Meho Brozović,Ante Biće Mladinić ili Miljan Miljanić.Tako je to bilo kada je Avdo Mujkić bio novinar.On je volio da piše o našim ljudima ,onim običnim,da piše o raji.On je bio i ostao velika raja.Zato želim da se malo odužim Avdi Mujkiću za njegova lijepa djela. Hoću da mu napravim jedno lijepo muzičko kolo,hoću da bude njegovo.Kolo će nositi ime „Gavraša“ ,zato što je Avdo Mujkić na Gavraši započeo svoje pjesnikovanje. Njegova prva zbirka pjesama –knjiga je „Gavraški motivi“.
Rođenjem u Puračiću,Avdo za svagda ostaje biti vezan za ovo magično mjesto.Direktno ili saradnjom sa komšijama davao je uvijek novi vjetar za napredovanje rodnog mjesta.Čaršija puračićka postala je stalna inspiracija ovog puračaka.Svi putevi ovog „svijeta“ započinjali bi i završavali u Puračiću.Tako je to vidio i doživljavao Avdo, pjesnik,čarobnjak sa Gavraše.
Novinar Avdo Mujkić u listu „Trinaesti septembar“ ostavio je lijepe priče o rodnom mjestu. Poslije tri i po decenije, poučno je pročitati tekstove: „Čaršija s fenjerima“ i „Čaršija bez fenjera“.

Trinaesti septembar 04.12.1986. godine.

Njegova kulturna i ljudska misija ogledala se prije svega da afirmiše ljude iz svog zavičaja.Naš komšija ,Jakub Mahmutović sasvim sigurno ne bi postao svjetski poznati kipar „naivac“ da u njegovoj umjetničkoj karijeri nije imao podršku ljudi kakav je bio Avdo Mujkić.Zajedno su gradili umjetničke staze.Nastajala su mnoga lijepa kiparska djela ovog umjetnika koja su uz angažman ,pjesnika i novinara iz komšiluka bila dostupna širokom krugu prijatelja likovne umjetnosti. Kako je Avdo predstavljao Jakuba Mahmutovića čitko se vidi u njegovoj priči „Posveta neobičnoj galeriji“ iz lista „Trinaesti septembar“ od četvrtka, 17. Avgusta 1989., te fotografiji i tekstu „Mahmutović u Banja Luci“.


Odlazili su Avdo i Jakub na mnoge poznate manifestacije ,naravno ,pjesničke i likovne u sve krajeve tadašnje socijalističke Jugoslavije.Krug prijatelja se širio.Sa njima je često na likovne susrete hodio i Ernest Piljić,poznati slikar iz Lukavca.Takvim djelovanjem ovaj umjetnički trojac ubijedio je tadašnju vlast,zatim Samoupravnu interesnu zajednicu kulture i informisanja Lukavac da započne organizaciju Lukavačkih likovnih susreta. Prvi lukavački likovni susreti održani su na Svatovcu, od 11. do 18. Septembra1982. godine. Bio je to veliki događaj u oblasti kulture toga vremena. Na ovim susretima sudjelovali su slijedeći umjetnici:Ajanović Ismet (Sarajevo), Arsovski Boro (Kumanovo), Babović Marija (Gračanica), Bijelčević Mitar (Zavidovići), Brajić Dušan (Sanski Most), Cerić Džafer (Sanski Most), Dišić Miodrag (Umka), Hrvić Goran (Lukavac), Ibrahimović Ozren (Tuzla), Kapo Asim (Banja Luka), Mahmutović Jakub (Puračić), Mirić Milivoj (Bečej), Mirić Milica (Bečej), Pećanac Vojo (Bihać), Piljić Ernest(Lukavac), Puljek Slavko (Valpovo) i Tijardović Mato (Osijek).

Zavičajna zbirka JU Javna biblioteka Lukavac u svojoj foto zbirci posjeduje fotografije na kojima su neki od učesnika Lukavačkih likovnih susreta u vremenu 1982.-1987. godine.

Ismet Ajanović, slikar, 1982. godine.

Goran Hrvić, slikar, 1985. godine.

Ernest Piljić, slikar, 1982. godine.

Mato Tijardović, kipar, 1984. godine.
Pokrovitelj ovih likovnih susreta bio je:SOUR KOKSNO-HEMIJSKI KOMBINAT „BORIS KIDRIČ“ LUKAVAC.Selektor susreta bio je Dragiša Trifković,vajar i publicista iz Tuzle,stručni saradnik je bio Ćazim Sarajlić,slikar iz Tuzle i dužnost predsjednika kolonije uspješno je obavio Đorđević Milorad ugledni nastavnik i direktor OŠ“Vjekoslav Tunjić“ Lukavac,(sadašnja OŠ „Lukavac Grad“).Susretima je rukovodio Organizacioni odbor u čijem sastavu su radili:Banjac Duško,Hrabar Josip,Hukić Ismet,Krkalić Šefik,Mešić Bećir,Muftić Edhem, Muharemović Bego,Mujkić Avdo, Pepeljak Raif,Piljić Eduard i umjetnici Jakub Mahmutović,Ernest Piljić,Goran Hrvić i Ozren Ibrahimović.
Podatke o Prvim Lukavačkim likovnim susretima mi je prenio prof. dr. Edhem Muftić. On je u to vrijeme obavljao dužnost sekretara SIZ-a kulture i informisanja Lukavac.

Avdo Mujkić, Edhem Muftić, Stevan Stević, Nenad Simić i Petar Pejić, fotografija iz vremena rane faze očuvanja čovjekovog okoliša.

„Avdina novina – Trinaesti septembar“

Evo i kratkog podsjećanja na tu dobru novinu.

Lukavacje nekada imao svoju novinu. Danas, nažalost, toga nema. Novina se zvala, ili tačnije, imala je svoje ime „Trinaesti septembar“. Zašto ovaj datum? Zato što je lukavački list „Trinaesti septembar“ ime dobio po datumu konačnog oslobođenja Lukavca u II Svjetskom ratu, a to je bila 13.septembra 1944. godine.

Udruženje građana, nevladina organizacija „Purča Bosanski“ Puračić, nastoji od zaborava sačuvati postojanje ove dobre novine. Želimo oživljavati uspomene jednog davnog vremena, u kojem se radilo i bitisalo. Želimo se vratiti u ta vremena da bi se bar jedan dio te stvarnosti otrgnuo od zaborava.
Pirča o listu „Trinaesti septembar“ započela je u proljeće 1964. godine, a pokrenuli su je članovi Opštinske konferencije SSRN-a u Lukavcu. Inicijatori za pokretanje opštinskog sedmičnika bili su Vuk Cerić, Slavko Radić i Hamzalija Omerović, aktivisti i članovi Predsjedništva OK SSRN Lukavac.
Veliku podršku imali su i od tadašnjeg sekretara Opštinskog Komiteta SK Lukavac, Nebojše Spasojevića. Za izradu Statuta, rješenja o osnivanju glasila i drugim pravnim pitanjima, veliku podršku dao je dr.Dušan Josipović, pravnik, koji je tada radio kao savjetnik sekretara SIV – a u Beogradu. Bila je ovo garnitura iz bogate galerije političkih ličnosti toga vremena, koju je predvodio Džemal Nuhić, tadašnji predsjednik opštine Lukavac, i najzaslužniji čovjek za pokretanje sedmičnika „Trinaesti septembar“.

Prvi broj lista iz štampe je izašao 13.septembra 1964. godine. List je izlazio svakog drugog četvrtka i predstavljao je sedmični pregled najvažnijih događanja između dva četvrtka.

Ova lukavačka novinska kuća izdala je više od 1130 primjeraka lista od 1964. do 1991. godine. Tokom 1991. godine, „Trinaesti septembar“ dobio je nasljednika u listu „Slobodna riječ“, koja je iz štampe izlazila nešto više od godinu dana, tačnije, do mjeseca maja 1992. godine. Bivši novinari „Slobodne riječi“ bili su inicijatori za pokretanje rada današnje RTV Lukavac.

Najveću zaslugu u pripremi i pokretanju lista imao je novinar Žarko Šušić, koji je do septembra mjeseca 1964. godine, bio lukavački novinar saradnik tuzlanskog „Fronta Slobode“ i sarajevskog „Oslobođenja“. Šušić je bio dugo godina novinar, glavni i odgovorni urednik lukavačkih novina. Prvi čovjek koji je primljen na rad u list poslije Žarka Šušića bio je Faruk Kruševljanin. Novinarska ekipa je postepeno pojačavana, pa su u narednim godinama u listu radila poznata novinarska pera: Mladen Stajić, Avdo Mujkić, Sead Mešić, Sakib Hodžić, Vojo Stjepanović, Dragiša Tošić, Miomir Trakilović, Nedeljko Višnjić, Velida Starčević, Jasna Salkić, Igor Gerbica, Samir Šestan, te brojnih saradnika, kao što su mr.Mirko Nikolić, dr.Azem Kožar, Stjepan Tunjić, Šimo Ešić, Hajrudin Selesković, Behaudin Trakić, Milenko Đukanović, Zijad Burgić, Ćazim Jašarević, dr.Edin Delić (novoizabrani načelnik općine Lukavac) i mnogi drugi saradnik.

Tu svakako treba pridodati imena lukavačkih novinskih fotoreportera: Rašida Osmića, Tomislava Matića, Ismeta Džaferovića, Mirzu Suljkanovića, Zvonka Skočibušića, Galiba Tinjića, Zebulona Pinkasa, Mladena Zarića, Ristu Ikonića, Jusufa Džambića i drugih.

List je bio prepoznatljiv i po svojoj redovnoj rubrici „Karikatura u slici i riječi“, koju su pripremali Zijad Sakić, Muhamed Ibraković i Zijad Karahmetović.

Sa dolaskom rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, kako izvana, tako i iznuta, došlo je do potpune devastacie novinskog i drugog kulturnog blaga. Malo se sačuvalo originalnih primjeraka novine, tačnije, u JU Javna biblioteka Lukavac čuvaju se ukoričeni primjerci lista za godine 1983, 1984, 1985, 1986, 1987, 1988, 1989. Sačuvao se veliki broj fotografij akoje su danas smještene u zavičajnoj zbirci lukavačke biblioteke. Ova izložba za glavni cilj ima podsjetiti stanovnike sa područja općine Lukavac o postojanju i veoma uspješnom radu i djelovanju novinske ustanove i lista „Trinaesti septembar“.

Podsjećanje na ovu novinu zabilježio sam oktobra mjeseca 2016. godine i smatram je bitnom u ovoj priči o novinaru Mujkiću.
U dijelu priče o Avdi Mujkiću prilažem određeni broj zanimljivih tekstova o ljudima, događajima, sportskim kolektivima i drugim zanimljivostima koje su zabilježili Avdo i njegove kolege iz lista „Trinaesti septembar“.

„Trinaesti septembar“ četvrtak, 10. mart, 1983. godine.


Kad bi Lukavac imao „Glavnu ulicu“, tekst novinara Miomira Trakilovića (1955.-2013.) iz Tuzle koji je u svojoj genezi nosio duboke korijene iz Puračića.



Avdo Mujkić bio je veliki zaljubljenik u sport. Naročito je cijenio sportske priredbe. Evo kratkog teksta o „Značajnim sportskim manifestacijama“.


Pripremajući se za ovo podsjećanje na našeg Avdu, kontaktirao sam i njegovu stariju kćerku, Eldinu Halimanović. Zamolio sam je da mi pošalje nekoliko fotografija, naravno, porodičnog karaktera, kako bismo Avdu Mujkića mogli doživjeti kao dijete, učenika, pjesnika, roditelja.

Avdo Mujkić u prvom redu (čuči), treći sa desne strane.

Majka Avde Mujkića.

Otac Avde Mujkića

Fotografije objavljujem načinom i tehnikom kako je to meni poslala Avdina kćerka, Eldina.
Knjiga je bila omiljeni i stalni saputnik Avde Mujkića. Svoje knjige poklanjao je prijateljima. U sljedećem tekstu Dragiše Tošića, vidi se kako Avdo obogaćuje knjižni fond biblioteke smještene u puračićkom Domu kulture. Ta biblioteka djelovala je kao odjeljenje narodne biblioteke Lukavac.


Harmoniku je zavolio još dok je kao dječak uživao u njenoj svirci koju je donosila narodna harmonikašica iz mahale Dugonjići, Safa Osmičević. Ova žena bila je harmonikašica od dvadesetih pa sve do šezdesetih godina XX vijeka u Puračiću. Posebno ju je bilo lijepo gledati kada svira kolo na Ljuštaku.

Ova dva kratka zapisa, o poklonjenim knjigama biblioteci u rodnom mjestu i komšinici harmonikašici. Za priču o Avdi poslao mi je dvije fotografije Edin Begić, lukavčanin na privremenom radu u inostranstvu. Edin radi u lijepom Dubaiju u UAE-a. Hvala mu na saradnji.

Članovi književnog kluba „Mostovi“ Lukavac, Salih Šabanović, Avdo Mujkić, Spomenka Bakaj, Idriz Hodžić i Hazim Sakić. Puračić 1965. godine.

Ove godine, tačnije 27. marta, bit će organizovan XXIX Pjesnički memorijal „Avdo Mujkić“. Poznato je da je Avdo Mujkić umro 31. marta 1991. Godine. Organizacija Avdine manifestacije u posljednjih nekoliko godina ne održava se na dan njegovog odlaska na drugi svijet. Ovo iz jednostavnog razloga što taj dan dolazi u vrijeme kad mnogi prijatelji ovog čovjeka imaju radne obaveze, te uglavnom organizator nastoji manifestaciju smjestiti u dane vikenda. Avdina sugrađanka, Spomenka Lolić-Govedarica, profesorica i pjesnikinja koja više od 30 godina živi u Puli, povodom smrti Avde Mujkića napisala je pjesmu „Od Avde do vječnosti“ ili „Tri verzije pjesnikove smrti“:
Umro je pjesnik,
Kažu: našli ga prekrivenog snijegom,
Pred očima vidjeh:
Na uglu Školske i Majevičkih brigada.
Kakav bi to krasan spomenik bio:
leži poezija, a po njoj snijeg, sunce,
ili – kiša pada.
Drugi, tiho pričaše: da ubio ga je neko.
Te, sniježne, martovske noći -
alkohol poeziju, nožem je sjek`o...
Ustvari; moj Pjesnik je pošao kući
i, kao i uvijek,
u silnoj želji, da se svima dade,
umjesto poezije -
kad je već, niko ne želje čuti
- dušu svoju prosipati stade.
Bilo mu usko i tijesno u samome njemu.
Htjede se raspući,
riješiti staru dilemu:
Kako, odavde do vječnosti???
i, gle, čuda...
Buzet – Istra:
05. aprila, 1991. godine.

Avdo Mujkić u blizini hotela "Central" u Lukavcu 1987. godine.
Avdo Mujkić i ja smo se često družili. Naročito je to bilo intenzivno u periodu od 1985. do Avdine smrti. On je bio pjesnik, novinar a iznad svega dobar čovjek. Volio je Puračić, Lukavac, fudbalske klubove Radnički i Mladost. Volio je svoju djecu i svu djecu ovoga svijeta. Svakako da je volio i poštovao suprugu Seniju, svoje koleginice i kolege, nastavnike, profesore, pjesnike. Volio je putovati. Putovanja su bila njegova velika ičkija, strast. Na tim putovanjima upoznavao je mnoge ljude. Posljednjih desetak godina svoga života na putovanja je odlazio sa željezničke stanice Lukavac Tvornica. Bilo bi to putovanje upriličeno onim kasnijim večernjim vozom što je oko 23:45 odlazio iz Lukavca u pravcu Doboja, Vinkovaca, Zagreba, Rijeke, Maribora ili pak Beograda, Niša, Skoplja, Struge, Kumanova, Podgorice ili Sarajeva i Mostara, ali kako bi često govorio uvijek se vraćao u Lukavac i Puračić. Poznata je njegova rečenica "Svuda stići, ali: u Puračiću – biti uvijek...". Atif Kujundžić napisao je svoje sjećanje na Avdu Mujkića u knjizi „Pjesnik u provinciji i provincija u pozadini“ (osvrt o životnom putu pjesnika Avde Mujkića, 1944-1991). Ova knjiga izašla je u izdanju NIK „Grafit“ Lukavac 1998. godine. Na strani 27 Atif je zapisao:“Avdo Mujkić je hodio svijetom, ali se u Puračiću, nikad – ništa nije dogodilo - bez Avde Mujkića: Puračićki vašari, pazarni dani, Klub ljubitelja umjetnosti, Februarsko takmičenje pjevača amatera, likovne kolonije, književne večeri, izložbe slika, skulptura i karikatura, sijela i posijela, svadbe, sahrane, dženaze, rođenja... Avdo je stizao na sve što se tiče Puračića. Po svemu, stizao je, e da bi dokazao Puračiću: ko je Avdo Mujkić. Osim toga, o Puračiću je pisao i javljao u „Oslobođenje“, Program Radio-Sarajeva, „Front slobode“, Program radio Tuzle, a posljednjih godina života, kao urednik i direktor lista „13. Septembar“ – po svojoj rodnoj čaršiji, njezinim ljudima i sportskim radnicima i događajima – posebno je vodio računa.“
Eto, ovo je bio kratki zapis o mom i našem drugu Avdi Mujkiću. Da li smo u proteklih 29 godina znali cijeniti lik i djelo Avde Mujkića, povrdit će vrijeme. Kao i svaki drugi čovjek i Avdo je imao brojne istomišljenike i sasvim sigurno veći broj neistomišljenika. Ali, kako je svojim stihovima poznati srpski pjesnik, Branko Miljković, napisao:“Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?“, tako je to i sa Avdom Mujkićem i sa mnogim drugim ljudima koji su otišli na vječiti počinak. Ustanove, pojedinci, kulturni radnici, novinari i umjetnici svakako da žele i hoće graditi i organizovati manifestacije zaslužnim pojedincima iz oblasti: borbe za slobodu naše domovine, kulture, sporta, humanog i svih drugih oblika društvenog rada, svakog čovjeka, a da li će vlast u Lukavcu, u Bosni i Hercegovini i općenito svaka vlast na svijetu znati prepoznati i cijeniti djela svojih velikih stvaralaca ostaje da se vidi. Vlast u Lukavcu je manifestaciju posvećenu Avdi Mujkiću do sada dobro prepoznavala. Nadam se da će tako biti i u budućim vremenima.

„Avdo Mujkić“ na drugačiji način, 31.03.2020. godine

Na svom Facebook profilu Eldina Halimanović, starija kćerka Avde Mujkića, je objavila pismo njene kćerke, Azre. Pismo sam pročitao pažljivo i zaključio da tu ima Avdinih književnih gena. U svom komentaru sam zabilježio sljedeće:
Lijepo.Avdo bi se ponosio. Danas između 11 i 12 sati posjetio sam mezarje na Ljuštaku.Snijeg je zabijelio na Avdinoj knjizi postavljenoj uz nišan.



Bio sam `zaštićen` maskom.Sa mnom su htjeli poći neki Avdini drugari, ali zbog korone oni će to učiniti svako na svoj način.Hodžica je bio malkice ljut i govorio je `Kakva Korona i kakvi bakrači!".

Hodžica je umjetnik ,volio je Avdu Mujkića ,pjesnika sa Gavraše. Dičnog Avdagu iz Puračića kako to voli kazati mr. Nijaz Alispahić, književnik iz Tuzle. Dobro. Da ne dužim plaho.Primite pozdrave iz Puračića od:Sujde Šefa,Mileta Jovanovića, Mustafe Hodžića, Macana Čobića, od Burduša Bahrije i nekih drugih koji se iskreno sjećaju našeg Avde. Memorijal 29. će se zvanično održati čim proleti ova šejtanska korona.Vama Avdinim Mujkićima jedno ZDRAVO iz Lukavca i dičnog Puračića. Čitat ćemo zajedno Momačko doba, Gavraške motive i druge Avdine pjesme i knjige.
Bajro Baćić danas nije bio na Ljuštaku zbog korone. On svake godine bude učesnik pjesničkog memorijala „Avdo Mujkić“. Kapija na njegovom ljetnikovcu danas je bila zatvorena.

Vraćajući se sa Ljuštaka uslikao sam i Čamdžića kuću.

Avdo Mujkić prvi je fotografiju ove kuće objavio u novinama. Na čaršiji nekih novosti nema. Gradi se spomenik borcima NOR-a 41.-45. i borcima odbrambeno-oslobodilačkog rata 92.-95. Mustafa Hodžić stade pred kameru i reče:“Slobodno me slikaj, ovo će biti prelijep spomenik. Znam da sličan ima u Livnu i evo bit će kod nas u Puračiću.“ Za Mujkiće koji žive u Sarajevu ipak ima jedna poslovna informacija: u pripremi je otvaranje novog frizerskog salona. Čaršija će biti uskoro bogatija za ovaj lijepi salon u samom centru Puračića. Uz ovaj mali zapis, evo i nekoliko fotografija da se prijatelji Avde Mujkića na dan njegove smrti 31. marta malo podsjete na Avdu i njegov Puračić. Prije 20-tak dana napravio sam jedno sjećanje na pjesnika i novinara Avdu Mujkića pa evo uz blagonaklonost brojnih poštovalaca lika i djela Avde Mujkića i ovo dajemo na raspolaganje prijateljima kulture.
Sa fotografijama prenosim i telefonski pozdrav dr. Rašida H. Hadžića iz Sarajeva koji pozdravlja sve prijatelje Avde Mujkića, između ostalog dr. Edhema Muftića i kako reče:“Čim se ovo malo smiri eto mene u Lukavac i u Puračić.“



Lukavac, 08. marta 2020. godine.
Mihad Sakić, profesor
65247225 Avdo Mujkić POSLEDNJI RAZGOVOR (ilustrovano)

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.