Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

DNEVNIK 1 - 5 - KOMPLET - Miroslav Krleža

AUTOR: Miroslav Krleža
NASLOV: Dnevnik 1-5
IZDAVAC: Oslobođenje ,Sarajevo
GODINA: 1981
POVEZ: tvrd

Autor: Miroslav Krleža
Naslov: Sabrana djela Miroslava Krleže; Jubilarno izdanje u povodu 65-te godišnjice autorova rada
Kolo: DNEVNIK 1–5
Godina: 1981
Izdavanje i proizvodnja: Sarajevo : Oslobođenje ; Zagreb : Mladost : Globus,
Povez: tvrdi
Autor: Miroslav Krleža
Naslov: Sabrana djela Miroslava Krleže; Jubilarno izdanje u povodu 65-te godišnjice autorova rada

446 + 459 + 488 + 354 + 553 strana
20x13 cm
Tvrd povez sa zlatotiskom

Stanje: VRLO dobro očuvano, bez pisanja, podvlačenja, pečata, mirisa vlage...

Životopis

Rođen u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi `Djetinjstvo u Agramu`), Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu.

Još od djetinjstva 1902-1903 je bio prijatelj sa Đurom Cvijićem.[1] Krleža od školskih dana pripada omladinskom revolucionarnom pokretu, kao jedan od intelektualnih vođa hrvatske ljevice.[1] Pripadao je krugu lijevih intelektualaca, kao Đuro Cvijić, August Cesarec, Kamilo Horvatin, Sima Miljuš.
Prvi svjetski rat

Neposredno uoči 1. svjetskoga rata, u doba Balkanskih ratova, Krleža pod utjecajem jugoslavenske ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljuje Brusilovljevu ofanzivu. Na bojištu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slaboga zdravstvenoga stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove.
Period Kraljevine

Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićeva ubojstva, pisao srpskom ekavicom, kao i niz drugih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini, Andrić..). Već je potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje u tridesetima, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama.
Đuro Cvijić, jedan od najboljih Krležinih prijatelja iz detinjstva, ubijen u Staljinovim čistkama.

Krleža postaje izrazito kritičan prema Staljinu u vreme velike čistke, kada je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, i pobio jugoslovenske komuniste, Krležine prijatelje koji su potražili utočište u komunističkoj obećanoj zemlji. Rodoljub Čolaković je zapisao Krležine stavove o staljinskim proce­sima 1936. godine, prilikom razgovora u Krležinom stanu:

Još ljetos, kad smo razgovarali o procesu u Moskvi, Krleža je oštro osuđivao Staljinovu politiku. Pogotovu je bio oštar te večeri govoreći o nečovječnosti i političkoj štetnosti pogubljenja istaknutih ljudi Boljševičke partije i bliskih Lenjinovih suradnika. Upitao me: ’Ajde reci bi li Lenjin tako postupao sa onima koji ise s njim ne slažu, jer valjda ne vjeruješ da ima zrna istine u onome što je Višinski lajao na procesu. Zašto ih Staljin nije prognao u Sibir i učinio ih neškodljivim, nego im skida glave za izmišljene krivice?’[2]
– Rodoljub Čolaković

Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju – od liberalno-imperijalnih sila, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do Staljinove diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je 2. svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađen s prijašnjim sudruzima iz KPJ.

Krleža je nosio bradu, koju je obrijao u rano proleće 1938.[3]

1939. je pokrenuo časopis Pečat koji je kratko trajao (1939–1940) ali će znatno utjecati na razvoj poratne književnosti tako u Hrvatskoj kako i općenito na južnoslavenskom prostoru.
Život u NDH

Ubrzo nakon proglašenja NDH Miroslav Krleža biva od gestapa uhapšen, ispitivan i zlostavljan dok će u samom zatvoru biti vređan od uhapšenih komunista koji ga optužuju da je trockist.[4]. Na kraju zahvaljujući utjecajnim prijateljima Krleža neće biti pogubljen nego pušten tako da će po riječima Stanka Lasića on postati trajni NDH talac.[4]. Tokom prvog mjeseca NDH biva uhapšena i Krležina žena Bela koja će također biti puštena iz zatvora. Tokom sledeće 4 godine on živi povučeno u strahu za svoj život pod direktnom zaštitom ustaškog ministra Đure Vranešića dok njegova žena postaje jedna od najvećih tadašnjih kazališnih zvijezda. Od početka 1942 godine pa sve do kraja postojanja NDH dijela Miroslave Krleže su zabranjena, a do jedinog njegovog spominjanja u medijima dolazi krajem godine kada se on našao na popisu izbranih hrvatskih pisaca čija dijela će fašistička Italija prevesti na svoj jezik [4].

Prema memoarskim izvorima, partizani su željeli Krležu za potpredsjednika AVNOJ-e.[5]

Nakon kapitulacije Italije Krleža biva priveden na sastanak s Pavelićem koji mu nudi razne najviše kulturne funkcije u državi što sve će on odbiti [4] i vratiti se u svoj de facto pritvor. Nakon propasti NDH i obnove Jugoslavije zahvaljujući svom utjecaju Krležinoj ženi Beli neće biti suđeno na `sudu časti`, ali on neće biti u stanju spasiti Đuru Vranječića koji je bio istovremeno NDH ministar i agent gestapa.[6]
Period SFRJ

Te 1945. godine u komunizam razočarani Krleža odmah ima prvi poratni susret s Titom koji mu kaže:`S tobom polemika neće biti, a partijski staž ti se priznaje od početka`. U tadašnjoj Jugoslaviji samo su ministri vanjskih poslova, policije i vojske i Krleža mogli doći Titu bez ikakve najave ili razloga kada god požele. Sve u svemu on je imao zamerke na novi jugoslovenski sistem, ali ga je bez obzira na to aktivno i iskreno podržavao.[6] Već 1946. godine Krleža je jedan od obnovitelja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti čiji postaje podpredsednik, ali njegova dela se ne objavljuju zbog protivljenja dela partije na čelu s Đilasom.
Odnos Ive Andrića i Miroslava Krleže bio je izrazito turbulentan, što se pogoršalo nakon što je Andriću uručena Nobelova nagrada. Iako su javno iskazivali poštovanje, Krleža se nerijetko kritički osvrtao na Andrića i njegov rad.

Sve se menja ubrzo nakon rezolucije informbiroa kada zbog svojih predratnih književnih svesci njegov ugled u komunističkoj partiji naglo raste. U klimi liberalizacije on pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, čiji postaje predsednika, već 1952. godine nakon ljubljanskog referata kojim žestoko osuđuje književni smjer socijalističkog realizma on postaje nedodirljiva književna veličina. Ono što je u jugoslovenskoj politici bio Tito to je u književnosti od tada Krleža [6]. Godine 1967. potpisuje `Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika` (vidi Hrvatski jezik), što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon hajke na `nacionalizam` izražen, navodno, u tom dokumentu. U doba Hrvatskoga proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija smanjivanje zatvorske kazne Tuđmanu). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višesveščanim monografijama njegova Eckermanna, Enesa Čengića.
Djela
Spomenik Miroslavu Krleži u Zagrebu
Poezija i proza

“Pjesme” I i II, (1918.)
“Pjesme” III, (1919.)
“Hrvatski bog Mars” (1922.; potpuna i konačna varijanta 1933.)
“Pjesme u tmini” (1937.)
“Novele” (1924.)
“Hiljadu i jedna smrt” (1932.)
“Povratak Filipa Latinovicza” (1932.)
“Novele” (1937.)
“Balade Petrice Kerempuha” (1936.)
“Na rubu pameti” (1938.)
“Banket u Blitvi” (1938.), (1939.), (1962.)
“Zastave” (1969.)

Drame

“Kraljevo” (1915.)
“Kristofor Kolumbo” (1917.)
“Michelangelo Buonarroti” (1918.)
“U logoru” (1920.)
`Adam i Eva` (1922.)
`Galicija` (1922.)
`Golgota` (1922.)
“Vučjak” (1924.)
`Gospoda Glembajevi` (1929.)
`U agoniji`, (1928.)
“Leda”, (1930.)
“Aretej”, (1959.)
`Deset krvavih godina`, (1937.)


(veliki beli ormar)