ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1979
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Autor: Miroslav Krleža
Naslov: Sabrana djela Miroslava Krleže; Jubilarno izdanje u povodu 65-te godišnjice autorova rada
Kolo: ZASTAVE 1–5
Godina: 1979
Izdavanje i proizvodnja: Sarajevo : Oslobođenje ; Zagreb : Mladost : Globus, 1979
Povez: tvrdi
Stanje: dobro očuvano, bez pisanja, podvlačenja, pečata, mirisa vlage...
MG104

Zastave su posljednji roman Miroslava Krleže. Prvi put je izdan u nastavcima u književnom časopisu Forum 1962, a konačan oblik izdanja u pet knjiga dobiva 1976. Roman prati nacionalna zbivanja u Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji u prvoj trećini 20. st. i usporedo s njima intimu Kamila Emeričkoga, predstavnika zagrebačke elite i centralne ličnosti Zastava. Kamilo je inteligent bogatog životnog kurikula koji određuju Balkanski ratovi, Prvi svjetski rat, raspad Austro-Ugarske Monarhije, rađanje komunističkog pokreta i projugoslavenskih ideja. Kamilo se stvaruje u odnosu prema ocu, prema prijatelju anarhistu Joakimu Žigmanu (Joji) i prema ženi (Ani, Jolandi, Genji), a u temelju je sazrijevanje njegove političke svijesti.
Struktura i karateristike romana
Zastave se može promatrati kao bildungsroman, „genetički roman“ (Lasić) o Kamilu Emeričkom. Djelo ima monološku formu i ponekad se označava kao „memoarsko“ (R. Vučković), ili „autobiografično” (M. Vaupotić) jer tematizira Krležinu generaciju. Vrijeme rekonstruira na temelju povijesnih i dnevničkih dokumenata, pa se u tom sloju može promatrati i kao novopovijesni roman. Kao i ciklus o Glembajevima, smješten je na zalazu klasnog svijeta Emeričkih. Dramska snaga romana proizlazi iz Krležine dijaloške forme i dijalektičke koncepcije svijeta, a manje je riječ o „skupu drama u romanesknoj formi“ (R. Vučković). Autor je u konačnoj trećoj (sarajevskoj) verziji Zastava dao definitivan kronologijski oblik romana. Forumova peta knjiga pri tome postaje treća.
Prva i druga knjiga u sve tri verzije prikazuju prvu fazu Kamilovog života od rođenja do Prvog svjetskog rata, odnosno odlaska u regrute. Pripovjedanje je smješteno u 1913., a kroz sjećanja se prikazuje i Kamilovo rođenje, bombaška afera (1904), odlazak u Peštu u Hungaricum (1906), rađanje ljubavi prema Ani, zaruke s Jolandom. Kasnijim objavljivanjem dvaju poglavlja („Te Deum za pobjedu kod Przemyśla“ i „Bitka kod Gródeka Jagiełłonskog“) pripovjedač donosi nova Kamilova iskustva: smrt Genje Tommaseo, iskušenje rata, teška ranjavanja u eksploziji municije i u bici kod Gródeka, čime završava Kamilovo neposredno ratno iskustvo. O ratnoj 1914. piše iz perspektive 1922, odnosno evocira prošlost. Time postiže veću relativizaciju, i veću distancu prema događajima.
Treća knjiga sarajevske verzije obuhvaća Kamilov život nakon ranjavanja i liječenja. On je ponovno u civilu „pod djedovskim krovom“. Prisjeća se različitih događaja (smrt majke, Jolande, Genje), sada u novim tumačenjima i viđenjima, u skladu s novim spoznajama i detaljima. Razmišlja o problemu čovjeka, odgoja, Kosova, jugoslavenstva. Sve je to uvod u ponovni susret s Jojom, koji zauzima polovicu knjige. Njihov susret je rekapitulacija i propitkivanje smisla i civilizacijske i ljudske i povijesne prakse koju oni žive, i koje su sudionici i kreatori. Tumači se kao svojevrsno svođenje bilance. Treću knjigu ispunjava relacija Kamilo – Joja, tj. politička svijest se kristalizira unutar dviju varijanti, Kamilove i Jojine. U četvrtoj knjizi najviše prostora posvećeno relaciji Kamilo – otac, iako ona zauzima najviše prostora i u cijelome romanu. Peta knjiga je posvećena relaciji Kamilo – Ana.

Odnosi i teme
Kamilo se kao lik realizira u svojoj intimnoj drami s jedne strane, i u društvenopovijesnom smislu s druge strane. Pripovjedač ga prati od vatrena nacionalizma i zanesenosti pijemontskom Srbijom u mladosti, do negiranja romantične nacionalne ideologije i mitologije, te neobične ljubavi prema pjesnikinji Ani Borongay. Krleža koristi autentičan materijal i stvarne likove kako bi oslikao pozadinu Kamilove motivacije i sazrijevanja. Razvoj njegove ličnosti teče od prvotnog oduševljenja nacionalističkom ideologijom, preko simpatiziranja sa Supilovim idejama i srpskom politikom, do osviještena socijalista.
Njegov otac je i očinski i politički zabrinut za sinove ekscese. Apologetika kosovskog mita se parodira kroz lik Mitre Mitrovića (riječ je o stvarnoj povijesnoj ličnosti Dimitriju Mitrinoviću). Kamilo ga odbacuje, svjestan prazne retorike koja u teškim ratnim okolnostima nije sposobna za odgovarajuće spoznaje. I lik F. Supila je veliko razočaranje te predstavlja i Krležin i Kamilov oproštaj od mladenačkih iluzija.
Kamilo bolno i melankolično razmišlja o smrti, vremenu, ljudskom biću. Iz te pozicije bilo kakav angažman izgleda besmislen. Tome se opire drugi pol Kamilove ličnosti: strast za angažmanom, revolucijom, promjenom. Kamilo u Jojinu povijesnu temporalnost unosi egzistencijalnu zebnju, a Joja u Kamilovu pukotinu bitka i prakse bića povijesni smisao i (r)evolucijsku progresiju. Obojica su u procijepu između nasilja i humanitasa. Svjesni su da se nasilje može dokinuti samo nasiljem, a humanitas se protiv toga buni.
Kamilov odnos prema ocu također je složen. Sin negira očev autoritet i njegovu političku ideologiju, a voli ga kao ljudsko biće. Cijeni očeve humane poteze i njegovo nastojanje da očuva integritet. Konačan prekid s ocem počinje kada Kamilo kod njega uočava rasap moralnoga integriteta, kada se otac hvali sukobom s kmetovima i političkim kameleonstvom. Kamilo će na kraju promijeniti i prezime. Uvidjevši da je Kamilo imao pravo, otac mu ostavlja pismo prije konačnoga puta u Mađarsku gdje umire.
U relaciji prema Ani ostvaruje se tema odsutnosti, tj. žudnje za odsutnošću. Kamilo kao da ne želi Anu bez ostatka te je pušta kako bi je posjedovao u mitu o ljubavi. Ana je emancipirana, fatalna, senzualna, bolećiva, krhka, ali i snažna, osamljena, nekonvencionalna i antimalograđanska, bez čvrstoga obiteljskog sidrišta. Ona i u tjelesnost i u duhovnost unosi erotizam. Ana za Kamila ostaje ono što je za Krležu umjetnost (Lasić).
Poglavlja
Konačan oblik izdanja u pet knjiga roman je dobio 1976, sa sljedećim rasporedom poglavlja:
Prva knjiga
Audijencija kod madžarskog ministra predsjednika
Joja u Glinu, Kamilo u Hungaricum
Smrt Presvetle
U sjeni majčina odra
Na povratku
Objed u čast gospodina Stevana Mihailovića Gruiča
Druga knjiga
Amadeo Trupac postaje narodni zastupnik
Večera kod starog Kamratha
U sjeni Jolandine smrti
„Nejunačkom vremenu u prkos“
Zbogom, mladosti
Zov carske trube
Salto mortale
Te Deum za pobjedu kod Przemysla
Bitka kod Grodeka Jagiellonskog
Treća knjiga
Četvrta knjiga
Srebrni pir u domu Jurjaveških
U mećavi
Morituri
Peta knjiga
Rendez-vous u hotelu Royal
Objed u Grand Hotelu
Ljubav na odru
Finale
Pokoj vječni daruj im, gospodine
Krleža o Zastavama
Politička tema romana otvara široku historijsku perspektivu na život hrvatskih, srpskih i madžarskih generacija, rođenih između šezdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. U periodu koji obuhvaća vremenski razmak između pogibije Obrenovića, banovanja grofa Khuena i balkanskih ratova, glavnim licima kompozicije, osim njihovih individualnih sudbina, vitla još i dramatski politički vihor, kao u oluji izgubljenim pticama.
U predvečerje austro-ugarskog sloma, u narkozi mnogobrojnih i raznovrsnih iluzija, obmana i nada, usred neprozirne koprene od dima požara i dinamita Prvog svjetskog rata, dva se pokoljenja probijaju u ovom romanu kroz magle i neizvjesnu stvarnost, da bi predratnu političku borbu produžila pod novim okolnostima, na terenu novonastalog SHS Kraljevstva, u sve kobnijem kontrastu nacionalne i socijalne diferencijacije. U poratnim prilikama moralnog i političkog rasula, roman postaje pozornicom dramatskih sudara između davno već preživjelih socijalnih predrasuda, mitomanija i socijalističkih pogleda na pitanje južnoslovjenskog narodnog i državnog ujedinjenja. Dvadesetak lica raznih poziva i podrijetla, aristokrata i paupera, političara, ministara, visokih birokrata u činu generala, pustolova, ratnih bogataša i sanjara, galerija madžarske, hrvatske i srbijanske inteligencije javlja se u prvom planu ovoga ljetopisa, u vremenu 1912–22, između Kumanova i Bregalnice, zagrebačkih i bosanskih atentata, sve do pojave lenjinizma, koji se u svijestima i savjestima romansiranih likova javlja kao idejni i moralistički kontrapunkt sprem svega što je u našoj zemlji, po zakonu historijske tromosti djelovalo negativno i razorno na razvoj narodnih i socijalnih odnosa“

Krleža, Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII 1893 – Zagreb, 29. XII 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda.
Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić.
Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946, sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala.
Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame „nordijske škole“, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom „ratne lirike“, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, „domobranskome ciklusu“, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922, konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, „jakobinskome ciklusu“, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922, Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji.
Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948, odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske.
U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo.
God. 1993–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu (Krležijana, I–III), a 2000. započeto je izdavanje njegovih sabranih djela.
MG4 (N)