ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: REPRINT IZDANJA IZ 1980
Jezik: Srpski

Hrvati i Srbi dva stara različita naroda / Dominik Mandić. 2. izd.
Mandić, Dominik
Chicago [etc.] : ZIRAL, 1980

Mandićeva studija o povijesnom razvitku Hrvata i Srba, premda završava raspadom prve Jugoslavije, danas je, zbog sve snažnijega integracijskoga taljenja, možda i aktualnija nego u vrijeme svoga nastanka, a njezin sadržaj, opažanja, sinteze, zaključci i poruke, zasigurno su potrebni široj javnosti, koja bi u balkanskom i europskom vrtloženju trebala sačuvati državni i kulturni identitet hrvatskoga naroda. Zbog snažnih ideoloških Dominik Mandićpredrasuda, u vrijeme kad je tiskano domovinsko izdanje 1990., Mandićeva studija je prilično mlako primljena u tadašnjim stručnim krugovima, premda su se u nadirućoj srpskoj agresiji sve više kristalizirali kulturološki obrasci dvaju naroda, na koje je upozoravao Mandić.

Usporedna raščlamba
Usporednom raščlambom on prati razvoje Dva narodaUsporednom raščlambom on prati razvoje dvaju naroda od njihove povijesne pojave te zorno registrira prostorne, etnogenetske, jezične, religiozne, kulturološke i državnopravne procese, koji u povijesnom hodu oblikuju i njihove različite mentalitet i državnu svijestdvaju naroda od njihove povijesne pojave te zorno registrira prostorne, etnogenetske, jezične, religiozne, kulturološke i državnopravne procese, koji u povijesnom hodu oblikuju i njihove različite mentalitet i državnu svijest. Po svom podrijetlu Hrvati su iranski, a Srbi kavkaski narod. Selidbeni valovi različitih naroda potisnuli su jedne i druge na zapad, a hrvatsku cjelinu razdvojili te jednu skupinu s područja Dona odveli na područje gornje Visle oko Krakova, koja se nakon ustrojstva državne organizacije, u odnosu na donske Hrvate, prozvala Bijelom Hrvatskom. Nametnuvši državnu organizaciju tamošnjim slavenskim plemenima, Hrvati su, stopivši se s njima, poprimili slavenski jezik.

Seldibeni val je srpsko narodno ime s Kavkaza odnio na istočnu stranu srednje Labe, gdje su se utopili sa zapadnim Slavenima i dijelovima nordijskih naroda. Na poziv bizantskoga cara Heraklija jedan dio Hrvata u 7. stoljeću, kao vojnički narod dolazi u pomoć Bizantu te pobjedom nad Avarima zaposjeda područje nekadašnje rimske Dalmacije, Panonije i Ilirika. Desetljeće iza Hrvata na Balkan pristiže i skupina Srba, koje je Bizant naselio u Tesaliji, oko grada Srbišta. Nezadovoljni položajem jedan se dio Srba pokušava vratiti natrag, nu predomislivši se na pola puta, vrate se natrag pa ih Bizant ih naseli južno od Beograda, a stvarno u području rijeke Raše. Hrvati su na područjima koja su zaposjeli zatekli ostatke ilirskih plemena, rimske stanovnike primorskih gradova, jedan dio kajkavskih Slavena u jezikPanoniji, a u središnjim dijelovima slavenske ikavce pridošle s područja Ukrajine.

Tri hrvatska tipa
Organizacijom države i upravnom podjelom zemlje te međusobnim miješanjem ubrzo su se stopili sa zatečenim pučanstvom, stvorivši odlike zajedničkoga jezika, koji je i danas kao svojevrsna koine čakavštine, štokavštine i kajkavštine rasprostranjen u svim hrvatskim dijalektima. Iz toga su se stapanja razvila i tri hrvatska tipa – mediteranski, dinarski i posavski. Malobrojni pak srpski Baštinjene maneKao baštinjene mane Mandić im ističe nasrtaj na tuđe, prijevaru, podvalu i osobnu korist državnim dobrima, što je posebice došlo do izražaja tijekom jugoslavenske okupacije hrvatskih zemalja te u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatskudoseljenici na svojim su se područjima stopli sa slavenskim ekavskim doseljenicima iz Rusije te sa starinskim Tračanima, Makedoncima i manjim dijelom Grcima. Tijekom srednjega vijeka Srbi se nisu miješali s vlaškim pučanstvom, koje je također obitavalo na njihovu području. Premda su stanovništvu nametnuli svoje ime i državu, Srbi su se utopili u tamošnje Slavene te izgubili svoj zapadnoslavenski govor, a od većinskih ekavskih Slavena poprimili i njihove osobine.

Pokrštenje Hrvata je već njihovim dolaskom počelo prvim dodirima sa starosjediocima, a iz Rima im ubrzo pristižu i prvi misionari. Proces pokrštavanja Srba dovršavaju bizantski misionari. Hrvati se prema Bizantu odnose kao saveznički narod, a državno ustrojstvo zemlje uređuju na svojim saborima, što se, kao jedna od trajnih demokratskih osobina hrvatskoga naroda zadržala sve do današnjega dana. Kako bi se zaštitili od bugarskih napadaja, rana je Raška kratkotrajno priznavala vrhovništvo hrvatskih vladara, što je do 1918. jedino razdoblje da su Hrvati i Srbi živjeli u istoj državi. Hrvatska je do svoga osamostaljenja jedno vrijeme priznavala vlast Karla Velikoga, ali i trajno bila vezana sa zapadnom Crkvom. Srbija je sve do 12. st. priznavala bizantsko ili bugarsko vrhovništvo, a i svoju je crkvenu organizaciju podredila istočnoj Crkvi.

Bogata kultura
Hrvati su u ranom srednjem vijeku, zahvaljujući Katoličkoj crkvi, ali i državnoj organizaciji, razvili bogatu kulturu, Katolička crkvastvorivši podlogu za kasniji razvoj umjetničkih smjerova povezan s europskim zapadom. U prvih pet stoljeća svoje nazočnosti na Balkanu Srbi uopće nemaju spomena u vlastitim izvorima, a strani izvori posredno ili neposredno svjedoče kako su u borbama s Bugarima izgubili vladalačku dinastiju. Tek će dinastija Nemanjića u 12. st., kao istočni despoti, ustrojiti i, na vrhuncu svoje moći, prema jugu proširiti državu, a Nemanjin sin Sava osamostaliti srpsku crkvu. Razvoj kulture zaustavit će se na pisanju žića srpskih vladara i svetitelja. Mandić dokazuje kako srpska država, i kad se Dušan proglasio carem, osim kratkotrajnih osvajačkih naleta, nikad nije znatnije prelazila granicu na Drini.

Nakon izumrća narodne dinastije, Hrvati 1102. ulaze u personalnu uniju s Ugarskom, a 1527. za svoga kralja biraju Habsburgovca, kao što će i 1712. državnu samostalnost potvrditi Pragmatičnom sankcijom birajući habsburšku žensku lozu za svoju kraljicu. Porazima protiv Turaka raspast će se srpska država, a nakon pada Smedereva, nekadašnja Srbija će sljedeća tri i pol stoljeća biti samo dio osmanskoga imperija. Od pada Bosne 1463. pa do njezina zaposjednuća 1878. Hrvati su proti Turcima vodili stoljetne ratove, gubili i oslobađali teritorij, nu sve do uspostave Jugoslavije 1918. Hrvatska nikad nije prestala Vukovarpostojati kao državnopravna cjelina.

Srpske seobe
Srpske seobe pred turskim naletom išle su u smjeru od juga prema sjeveru te su od hrvatskih prostora zahvatile samo istočni Srijem. Kao svoje saveznike sultani su vlaško stanovništvo naseljavali na opustjela hrvatska područja, a kako su bili pravoslavne vjere, zajedno s pravoslavnim dijelom Hrvata, djelovanjem srpske crkve tijekom 19. i 20. st. uklopili su se u sastav srpske nacije. Vlaški etnos je vodio i srpske ustanke u 19. st. protiv Turaka pa su dinastije Obrenovići i Karađorđevići njihova podrijetla. Kao baštinjene mane Mandić im ističe nasrtaj na tuđe, prijevaru, podvalu i osobnu korist državnim dobrima, što je posebice došlo do izražaja tijekom jugoslavenske okupacije hrvatskih zemalja te u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku.

Primjerice današnja svjedočenja na procesima protiv hrvatskih časnika sastavni su dio srpskih podvala baštinjenih upravo iz vlaškoga političkog nasljeđa. Mandićeva je knjiga sinteza povijesnih iskustava, koji bi se mogli opetovati ako ludilo ponovno prevlada u hrvatskoj političkoj i kulturnoj eliti.
419 STR
Mate Kovačević