Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Vrsta: Eseji i kritike
Jezik: Srpski

kao na slikama

odlično


vo Frangeš (Trst, 15. travnja 1920. – Zagreb, 29. prosinca 2003.) kroatist, slavist i talijanist, jedan od predstavnika zagrebačke stilističke škole, hrvatski književni povjesničar, akademik.

Životopis[uredi | uredi kôd]
Rodio se 15. travnja 1920. u Trstu. Maturirao je 1938. u Sarajevu. Romanistiku i kroatistiku diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1943. Od godine 1946. asistent je pri Katedri za talijanski jezik i književnost u Zagrebu. Habilitirao je 1954. U razdoblju 1953. – 1956. lektor je hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Firenci i profesor hrvatske kulturne povijesti. U Firenci ga zatječe smrt Antuna Barca. Na poziv matičnog Filozofskog fakulteta u Zagrebu preuzima Katedru za noviju hrvatsku književnost, na kojoj radi do umirovljenja (1985.).

Jedan je, u okviru Hrvatskoga filološkog društva od osnivača i suurednika časopisa »Umjetnost riječi« (1957.), koji je bio prepoznatljivo glasilo Zagrebačke stilističke škole. Od 1962. Frangeševo se ime nalazi u impressumu prvog broja časopisa «Forum», edicije koju je pokrenuo Akademijin Razred za književnost. U njemu će Frangeš objaviti brojne književnopovijesne studije, literarne portrete i metodološke rasprave o hrvatskoj i europskoj literaturi. Od 1970. pokretač je i urednik časopisa »Croatica«.

Prevodio je s talijanskoga i francuskoga: između ostalih Machiavellija, Manzonija, Vergu, De Sanctisa, Stendhala i dr. Predavao je na mnogim europskim sveučilištima kao gost profesor (Krakov, Varšava, Moskva, Sankt Peterburg, Bordeaux, Prag, Frankfurt a/M, Köln, München, Göttingen, Heidelberg, Rim, Napulj, Trst, Pisa, Milano, Padova, Uppsala, Stockholm, Göteborg).

Ivo Frangeš umro je u Zagrebu 29. prosinca 2003. godine. Sahranjen je na Mirogoju.

Članstva i suradnje[uredi | uredi kôd]
Od 1960. izvanredni, a od 1968. redoviti član JAZU (HAZU).
1983. dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti u Ljubljani.
2001. izabran za dopisnog člana Akademie der Wissenschaften zu Göttingen.
U razdoblju 1970. – 1972. predsjednik je Društva hrvatskih književnika i Saveza književnika Jugoslavije. Od 1970. bio je član Međunarodnoga slavističkog komiteta, kojemu je do smrti potpredsjednik. Bio je član Matice hrvatske, hrvatskog PEN-a i SEC-a (Europskog društva za kulturu).

Ivo Frangeš jedan je od organizatora, VIII. međunarodnog slavističkog kongresa u Zagrebu, 1978. Bio je član uredništva i suradnik znanstvenih projekata: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb; Opera omnia - Sabrana djela Marka Marulića, Split; Stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb; Hrvatska i Europa (HAZU). Bio je predsjednik i urednik manifestacije Knjiga Mediterana, Split, te organizator i voditelj prvog talijansko-hrvatskog simpozija Venezia - mito e antimito (Fondazione Cini - HAZU, 1997.).

Izabrana djela[uredi | uredi kôd]
Objavio je brojne knjige i rasprave. Najvažnije su knjige:

Stilističke studije, 1959.
Studije i eseji, 1967.
Talijanske teme, 1967.
Matoš, Vidrić, Krleža, 1974.
Realizam (Povijest hrvatske književnosti, knj. 4), 1976.
Antun Barac, 1978.
Izabrana djela (PSHK, knj. 149), 1980.
Povijest hrvatske književnosti, 1987.
Suvremenost baštine, 1992.
Geschichte der kroatischen Literatur, 1995.[1]
Hrvatska novela (s Viktorom Žmegačem), 1998.
August Šenoa: Karanfil sa pjesnikova groba – Nagelj s pesnikovega groba (s Jožetom Pogačnikom)
HAZU-SAZU, Zagreb-Ljubljana, 1997.
Ivan Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića (s Milanom Mogušem), HAZU, Zagreb, 2001.
Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]
1970.: Republička nagrada »Božidar Adžija« za znanstveni rad
1974.: Herderovu nagradu, Beč
1993.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
1993.: Humboldtova znanstvena nagrada, Bonn
1995.: Medalja Antun Barac, Prvi kongres hrvatskih slavista u samostalnoj Hrvatskoj (Pula, 1995.)
1996.: Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića
1996.: Vjesnik mu dodjeljuje Goranovu nagradu za knjigu Geschichte der kroatischen Literatur
1999.: Državna nagrada za cjelokupni znanstveni rad
Godine 2020. Frangešu u čast objavljen je zbornik Čarobnjak riječi.[2]