ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2012.
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Knjiga `Allah, sloboda i ljubav` je knjiga o islamu, njegovim suštinskim vrijednostima i o rigidnim interpretacijama tih vrijednosti koje veliki broj muslimana čine taocima dogmatskog mišljenja. Knjiga nam daje odgovor na niz zanimljivih pitanja koja se sama nameću kada je predmet analize islamski svijet i njegova interakcija unutar globalnih kretanja.



Ta pitanja možemo formulisati na sljedeći način:

- Kako je moguće da kultura koja je vijekovima od svog nastanka figurirala kao afirmator slobode mišljenja, postane kultura koju se percipira kao najvećeg globalnog cenzora?

- Kako je moguće da religija koja je bila spas za žene u vremenu njenog nastanka, postane sinonim za njihovu potlačenost?

- Kako je moguće da, parafrazirat ću Skendera Kulenovića, od knjige protiv fetiša pojedini njeni sljedbenici prave fetiš?

- Kako je moguće da neki sljedbenici vjere koja je bila inspiracija za neka od najvećih djela umjetnosti i filozofije, budu rušitelji istog takvog nasljeđa poniklog u drugim kulturama?

Takva pitanja sežu u daleku prošlost, ali 11. septembar 2001. je datum otkad ova i slična pitanja niti jednog dana ne padaju s vrhova globalnog javnog interesa. Ako se za trenutak i dogodi da islam nije među top temama svjetske crne hronike, desi se događaj koji ga tu vrati: javne egzekucije, ubistva zbog slobodnog izražavanja, samoubilački napadi, cenzura i zatvaranje slobodnomislećih ljudi u islamskom svijetu, rušenje spomenika koji spadaju u svjetsko kulturno nasljeđe, ozbiljno narušavanje ljudskih prava pogotovo kada su u pitanju žene i seksualne manjine...

Temeljni odgovor koji u knjizi možemo naći jest zapostavljanje tradicije idžtihada, nezavisnog mišljenja u islamu. Prema autoricinim uvidima dešava se to u 12. vijeku s kolonizacijom Španije, kada pod krinkom jedinstva muslimani ustvari dobijaju uniformizaciju i vertikalno uspostavljenu hijerarhiju upravljanja unutar islamskih zajednica. Od tada islam, faktički, kada je čovječanstvo u pitanju, ne doprinosi razvoju ideja, slobode, interkulturnog i interreligijskog dijaloga, općenito govoreći ne doprinosi progresu.

Irshad Manji poziva na reformu i na neposluh onim autoritetima koji od islama prave zatvor i koji se postavljaju kao da imaju monopol nad istinom. Ona muslimane poziva na individualan pristup vjeri i životu načelno i izvlačenju idžtihada iz elitizma političkih i akademskih teoloških krugova.

Ona govori o muslimanima općenito, ali na neki način ih i kategorizira. Najzanimljivija kategorija su svakako muslimanski reformatori u koju spada i sama autorica. Najzanimljiviji su jer su upravo oni ti od čijeg uspjeha u najvećoj mjeri ovisi odnos muslimana prema drugima i drugih prema muslimanima i islamskom svijetu, a znamo da ponekad ti odnosi uslovljavaju svjetska kretanja. Reformatori u islamu su na neki način lakmus test za zdrav razum, na osnovu njih možemo vidjeti koliko ga i gdje ima. Tako autorica na jednom mjestu kaže: „Muslimanski reformatori su dugo bili meta islamskih supremacista, ali sada njihovi najglasniji suparnici - napadači islama (...) – napadaju reformatore kao što sam ja, jednostavno zato što su ostali muslimani.“ Autorica također lucidno primjećuje da današnji reformatori, unutar nekih drugih zajednica, kakva je, recimo, afroamerička, nailaze na probleme, ali ne doživljavaju prijetnje smrću, ne zabranjuju im knjige i sl.

Reformatori su dobar pokazatelj kakav odnos muslimani imaju i sami prema sebi. Može se reći da je to infantilan odnos. Islamske vođe su izgleda uspjele u temelje islamskog identiteta usaditi to, jednu krajnje infantilnu ovisnost o pripadnosti zajednici gdje i oni najotvoreniji umovi ne smiju da jasno iskažu svoj stav niti o jednom pitanju ako se on imalo kosi sa zvaničnim stavom zajednice. Nije tu samo prisutan strah od radikalnih muslimana. Nerijetko se dešava da muslimani u sredinama gdje radikali nemaju uticaj ne smiju izreći svoj stav ako drugačije misle od muslimanskog mainsterama zbog straha od toga šta će ko reći. Najčešće je u pitanju strah da ne izazovu ljutnju porodice. Infantilizam, nedoraslost savremenom dobu i njegovim zahtjevima, može se vezati i za muslimane koji su radikalni, koji prijete i ubijaju ljude koji se odluče da reformiraju islam, jer oni tim činovima najčešće utvrđuju svoju pripadnost zajednici. Kako autorica kaže: „Kada optužiš druge, možeš nositi svoj bes kao bedž plemenske verodostojnosti.“

Cijela knjiga ilustrativno pokazuje samo jedno - kako identitet narušava integritet, te se može smatrati pozivom na oslobađanje od politika identiteta.

Knjiga ima dijalošku strukturu, sastavljena je gotovo u cijelosti od autoricinih rasprava kako s njenim oponentima tako i s ljudima koji misle slično kao ona. Rasprave su uvijek žučne, često provokativne, te to knjizi daje dinamičnost i povećava njenu zanimljivost. Od onih je knjiga koje se čitaju u jednom dahu.

Knjiga je provokativna ne samo zbog provokativnih dijaloga, već prije svega zato što joj je konačni cilj potpuna reforma dominantnog islamskog pogleda na svijet. Dovoljno je spomenuti da se autorica otvoreno izjašnjava kao lezbijka i da pravo na različite manifestacije seksualnosti smatra mogućim i spojivim s islamskom etikom pa da vidimo kolika je dubina te reforme. Međutim, knjizi nije cilj da provocira, već da pokaže da je moguće biti musliman a nesputan dogmom.

Ipak, najveća njena vrijednost je što u potpunosti odgovara naslovu. Ovo je jedna od rijetkih knjiga, a možda i jedina, koja nakon svih užasa koja se namjenski koriste da čovječanstvu ogade islam uspješno povezuje pojmove slobode i ljubavi s Allahom. Ona u potpunosti demantira one koji decenijama uz Allaha vežu pojmove kakvi su ropstvo i mržnja. Međutim, veliko je pitanje kada će i da li će to islamski svijet shvatiti i prihvatiti.

Amer Tikveša


Sarajevo 2012. Mek povez sa klapnama, 284 strane.
Knjiga je odlično očuvana.