ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2021./22.
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Cena je za komplet.

Kritika čistoga uma
Kritika praktičkoga uma
Kritika moći suđenja

Autor: Immanuel Kant
Prevod: Viktor D. Sonnenfeld (Zonenfeld)
Pogovor: Goran Sunajko



Zagreb 2021. / 2022. Mek povez, 520 + 183 + 326 strana.
Knjige su nekorišćene (nove).
Ods1

U jednome rodu svoga saznanja ljudski um ima čudnu sudbinu: što ga uznemiruju pitanja o koja ne može da se ogluši, jer mu ih postavlja sama priroda uma, ali koja on ipak ne može da reši, jer ona premašaju svaku moć ljudskoga uma.
Imanuel Kant rođen je 1724. godine i pripada začetnicima moderne filozofije.
U filozofiji sa njime počinje novi period – Nemačka klasična filozofija (ili Nemački klasični idealizam). Kantova najpoznatija dela su tri kritike: Kritika čistoga uma, Kritika praktičnog uma i Kritika moći suđenja. Ovim trima kritikama pripadaju i tri osnovna, jednostavna pitanja filozofije:

Šta mogu da znam?
Šta treba da činim?





O knjizi KRITIKA ČISTOGA UMA
Kako se meni čini, za čitaoca bi moglo biti dovoljno privlačno da svoj trud sjedini s trudom piščevim, ako namjerava jedno veliko i važno djelo posve i trajno dovršiti prema predloženome nacrtu. Metafizika je, dakle, prema pojmovima koje ćemo ovdje dati o njoj, jedina od svih znanosti koja sebi smije obećavati takvo dovršenje, i to za kratko vrijeme, a potrebno je za to samo malo, ali ujedinjenoga truda. (…) Jer ona nije ništa drugo nego sustavno sređen inventar svih naših posjeda pomoću čistoga uma. Ovdje nam ništa ne može izmaknuti, jer ono što um proizvede posve iz samoga sebe ne može se sakriti, nego to sam um dovodi na svjetlo, čim se samo otkrilo zajedničko načelo toga. Potpuno jedinstvo ove vrste spoznaja, i to spoznaja iz samih čistih pojmova, a da ništa od iskustva ili samo i od posebnoga zora, koji bi imao voditi do određenog iskustva, nimalo ne može utjecati na nju, da je proširi ili poveća, čini tu bezuvjetnu potpunost ne samo mogućom, nego i nužnom. Tecum habita et moris, quam sit tibi curta supellex. (Obazri se u svome vlastitom domu, pa ćeš vidjeti, kako je jednostavan tvoj inventar.)
– Immanuel Kant

Kritika čistoga uma tako je, poput nekih kaznenih djela, ono koje ne zastarijeva jer ljudski crimen izražen zahtjevima razuma i uma za prekoračenjem granica vlastite spoznaje nikad nije zastario. Stoga je zadaća Kritike iznova i neprestano buditi svijest o pomirenju svijeta i mišljenja, iskustva i razuma, uma i njegovih ideja s razumom i njegovim kategorijama – riječju, u pomirenju “uma sa samim sobom”.
– Goran Sunajko




O knjizi KRITIKA PRAKTIČKOGA UMA
Teorijska upotreba uma bavila se predmetima same moći spoznavanja, a kritika toga uma u pogledu te upotrebe odnosila se zapravo samo na čistu moć spoznavanja, jer je ona pobuđivala sumnju. Kasnije se i potvrdila ta sumnja da se ona moć spoznavanja lako gubi preko svojih granica, među nedostižive predmete ili čak međusobno protivurječno pojmove. S praktičkom upotrebom uma stoji već drukčije. U njoj se um bavi odredbenim razlozima volje. (…) Ako mi odsada možemo pronalaziti razloge da bismo dokazali kako to svojstvo uistinu pripada ljudskoj volji (a tako i volji svih umnih bića), onda se time dokazuje ne samo to da čisti um može biti praktički, nego da je samo on, a ne empirijsko-ograničeni um, na neuvjetovan način praktički.

Osnovni zakon čistoga praktičkog uma: Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može da važi kao princip općega zakonodavstva.
— Immanuel Kant

Kantova Kritika praktičkog uma jedno je od najznačajnijih djela praktičke filozofije i ujedno jedno od kapitalnih djela filozofije morala. U njemu je Kant kao predmet filozofskoga interesa utemeljio teorijske načine i obrasce kao mogućnosti djelovanja, čime je zadužio čitavu filozofijsku tradiciju.
– Lino Veljak, iz recenzije

Načela čistoga uma Kant nastoji odrediti prema samoj praksi, odnosno djelovanju. Bez načela koje je ondje formulirao, poput autonomije volje i moralnog zakona nije moguće zamisliti modernu filozofiju morala i politike.
– Željko Pavić, iz recenzije

Etika svoja načela, navodi Kant, gradi u pojmovima, odnosno u umu zamišlja idealnoga moralnog pojedinca koji, međutim, po sebi u takvom idealitetu na Zemlji ne stanuje. Zbog toga dolazi do proturječja između bitka – onoga kakav čovjek doista jest (njegove prirode) – i trebanja – spekulativnog ideala koji on treba doseći (njegove slobode), pa će zadaća Kritike praktičkoga uma, Schopenhauerovim riječima „najvažnije knjige koja je u Europi napisana“, biti regulativne ideje čistoga uma učiniti zbiljskima i imanentnima.
— Goran Sunajko, iz pogovora



O knjizi KRITIKA MOĆI SUĐENJA
Da bismo razlikovali, da li je što lijepo ili ne, naša se predodžba ne odnosi s pomoću razuma na objekt u svrhu spoznaje, nego s pomoću uobrazilje (možda povezane s razumom) na subjekt i osjećaj njegove ugode ili neugode. Sud ukusa nije dakle sud spoznaje, dakle ne logički, nego estetički, pod kojim se razumije onaj sud, čiji odredbeni razlog može da bude samo subjektivan. (...) Ovdje se predodžba posve odnosi na subjekt, i to na njegov životni osjećaj, pod imenom osjećaja ugode ili neugode. (...) Dane predodžbe u nekome sudu mogu biti empirijske (dakle estetičke); ali sud, koji se s pomoću njih izriče, jest logički, ako se one predodžbe samo u sudu odnose na objekt. Obratno pak, ako bi dane predodžbe bile čak racionalne, ali ako bi se u nekome sudu odnosile samo na subjekt (njegov osjećaj), onda je on utoliko uvijek estetičan.
- Immanuel Kant

Zasigurno jedno od najznačajnijih djela ne samo estetičkoga razdoblja, već i cjelokupne povijesti filozofijskoga razumijevanja estetičkoga načina spoznavanja. Ujedno predstavlja i sistematiziran pristup temeljnim estetičkim kategorijama koje i dalje važe u svakom relevantnom razmatranju odnosa filozofije i umjetnosti.
- Nadežda Čačinovič, iz recenzije

Fundamentalno estetičko djelo u kojem je Kant postavio i usustavio temeljne estetičke kategorije i time zadužio kasnije relevantne pristupe estetici i filozofiji umjetnosti. Djelo je stoga nezaobilazno u studiju filozofije i drugih znanosti usmjerenih pitanjima umjetnosti i kulture.
- Goran Gretić, iz recenzije

Estetika izvorno nije nauk o lijepome, kako se to u kulturnom shvaćanju uvriježilo, nego je ona znanost o osjetilnoj spoznaji, koja time, osim lijepoga, omogućuje razmatranje i drugih estetičkih kategorija, čime postaje jasno zbog čega je studija usmjerena razmatranju mogućnosti osjetilne spoznaje kao navlastitomu filozofijskomu problemu.
- Goran Sunajko, iz predgovora



Preduvjet shvaćanju Kritike moći suđenja, temeljne Kantove estetičke rasprave, počiva u svijesti da estetika izvorno nije nauk o lijepome, kako se to u kulturnom shvaćanju uvriježilo, nego je ona znanost o osjetilnoj spoznaji (αἴσθησις), koja time, osim lijepoga, omogućuje razmatranje i drugih estetičkih kategorija, čime postaje jasno zbog čega je studija usmjerena razmatranju mogućnosti osjetilne spoznaje kao navlastitomu filozofijskomu problemu. Lijepo svakako jest estetički pojam i, složit će se mnogi, najvažniji, no estetika nipošto nije i ne može biti reducirana na pojam lijepoga ili s njime izjednačena, jednostavno zato što lijep predmet i njegova predodžba nisu isto („lijepo je ono što se sviđa u samome prosuđivanju“, argumentirat će Kant). A estetika za zadaću ima ispitati mogućnost suda ukusa koji nije usmjeren predmetu nego njegovoj predodžbi, što pred moć suđenja stavlja osobit i novovrstan napor.

...

U cjelini je Kantove transcendentalne filozofije moć suđenja ona spoznajno-sudbena moć koju je iznašao nakon uma i razuma kako bi dao odgovore na ona mjesta koja nisu bila posve pokrivena temeljnim spoznajnim moćima. Moć suđenja, koja se dijeli na estetičku i teleologijsku imala je također, sukladno transcendentalnomu sustavu, zahtjev za dijalektičkom pozicijom a priori. Kantovo odlučno iznalaženje suda ukusa koji bi mogao biti sintetički sud a priori omogućio je estetici zaseban i autonoman položaj u obitelji filozofijskih disciplina te drukčiji status u odnosu na ostale pristupe spoznaji umjetnosti. Trećom je kritikom pruski filozof analizirao i odredio bitne kategorije estetičkoga načina spoznavanja koji počiva na subjektivnom sudu ukusa spremnom važiti objektivno iako nije vođen ni interesom, ni pojmom, a ni svrhom, nego subjektivnim sudom koji, budući da polazi od zajedničkoga osjetila (sensus communis) danoga svakomu slobodnom čovjeku, može zahtijevati opće prihvaćanje i iznuditi suglasnost. Ovom studijom Kant nije imao namjeru razmatrati umjetnička djela, već mogućnosti njihova spoznavanja koje ne počivaju u samim (umjetničkim) predmetima, nego u njihovoj predodžbi, pa se estetika kao filozofijska disciplina ne bavi lijepim predmetima, već lijepom predodžbom lijepih predmeta, čime se, ne prelazeći ni ovoga puta granice (estetičke) spoznaje o kojoj pita, zadržava na Kantovu uvriježenu pristupu filozofijskoj spoznaji.