ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Dismembered: How the Conservative Attack on the State Harms Us All

Polly Toynbee


Šta je država? I šta je to ikada učinjeno za vas? Više nego što misliš. Država nas smešta, obrazuje, zapošljava, štiti na ulici i u svetu. To je država koju smo zajedno stvorili i deo našeg nacionalnog identiteta. Međutim, poslednjih godina došlo je do sistematskog i prikrivenog napada na državu koji nas je sve okrenuo protiv nje – Vlada je iscrpila finansijska sredstva i resurse, a preko medija je izvršila ideološki napad na javni sektor. Tojnbi i Voker su putovali po Velikoj Britaniji prikupljajući glasove ljudi koji čine medicinske sestre i pacijente, nastavnike i roditelje, policajce i civile. Ova knjiga je vaša prilika da čujete njihovu stranu priče. Priča koju pričaju je priča o rasparčavanju širom naše nacije, rasparčanoj NHS, smanjenoj policiji, podeljenim školama i ranjivoj vojsci. U Dismemberedu postaje jasno da je ovaj napad na državu napad na svakoga od nas, jer naš mir i produktivnost kao zemlje zavise od jake države. RASTAVLJENO ogoljava namerno razbijanje javnog sektora i njegove posledice. Naše blagostanje i prosperitet nakon Bregzita su sada u pitanju.




Mary Louisa `Polly` Toynbee (/ˈtɔɪnbi/; rođena 27. prosinca 1946.) [1] [neuspjela provjera] britanska je novinarka i spisateljica. Od 1998. kolumnistica je novina The Guardian.

Ona je socijaldemokratkinja i bila je kandidatkinja Socijaldemokratske stranke na općim izborima 1983. godine. Sada uglavnom podržava Laburističku stranku, iako je bila kritična prema njezinom ljevičarskom vođi, Jeremyju Corbynu.[2]

Toynbee je prethodno radio kao urednik društvenih pitanja za BBC i također za novine The Independent. Ona je potpredsjednica Humanists UK, a prije toga je bila predsjednica između 2007. i 2012. [3] Također je proglašena kolumnistom godine na dodjeli British Press Awards 2007. godine. Postala je pokroviteljica organizacije za pravo na smrt My Death My Decision 2021. [4]

Pozadina
Toynbee je rođena u Yaffordu na otoku Wight [5], kao druga kći književnog kritičara Philipa Toynbeeja od njegove prve supruge Anne Barbare Denise (1920.-2004.), kćeri potpukovnika Georgea Powella iz grenadirske garde. 6][7]

Njezin djed bio je povjesničar Arnold J. Toynbee, baka joj je bila Rosalind Murray, a njezin prapraunuk filantrop i povjesničar ekonomije Arnold Toynbee, po kojem je Toynbee Hall u East Endu Londona dobio ime. Njezini su se roditelji razveli kad je Toynbee imala četiri godine i ona se s majkom preselila u London, koja se udala za filozofa Richarda Wollheima. [6][8][9]

Toynbee je pohađala Badminton School, privatnu školu za djevojke u Bristolu, ostavivši, zbog toga što je bila previše buntovna da bi radila, s 4 O-razine, što ona opisuje kao `loše`. Zatim je pohađala Holland Park School, državnu sveobuhvatnu školu u Londonu, [10] gdje je polagala nedostajuće O-razine, [10] položila jednu A-razinu, [11] i dobila stipendiju na Sveučilištu Oxford [10] za čitanje povijesti na koledžu St Anne.[potreban citat].

Imala je tinejdžersku aferu i zatrudnjela. Unatoč pritisku očeve obitelji, a nakon posjeta sestri studentici (majci malog Borisa Johnsona) u Oxfordu, odlučili su se rastati, a ona je uzela ilegalne tablete za poticanje pobačaja. Ostali su `na daljinu` prijatelji.[10]

Ispisala se sa sveučilišta nakon osamnaest mjeseci, zbog čega joj je žao, jer joj je učitelj rekao da hoće. Različito je to pripisivala aferi s oženjenom TV voditeljicom, objavljivanju svog prvog romana u prvom semestru na Oxfordu, pritisku stipendije i obiteljskim očekivanjima te vezi s Jeremyjem Sandfordom.[10]

Tijekom svoje godine odmora, 1966., radila je za Amnesty International u Rodeziji (koja je upravo jednostrano proglasila neovisnost) dok je vlada nije protjerala.[11] Svoj prvi roman, Leftovers, objavila je 1966. godine.[11] Nakon njezina protjerivanja iz Rodezije, Toynbee je otkrila postojanje `Harryjevih` pisama, koja su detaljno govorila o navodnom financiranju Amnesty Internationala u Rodeziji od strane britanske vlade.[12]

Nakon Oxforda našla je posao u tvornici i burger baru, nadajući se da će u slobodno vrijeme pisati. Kasnije je rekla: `Imala sam ludu ideju da bih mogla raditi rukama tijekom dana, a navečer doći kući i pisati romane i poeziju, i biti Tolstoj... Ali vrlo brzo sam otkrila zašto ljudi koji rade u tvornicama ne Obično nemaju energije pisati kad dođu kući.` [11] Otišla je u novinarstvo, radeći na dnevniku za The Observer, a svoje osam mjeseci iskustva pretvorila je u fizički rad (zajedno s `tajnim` angažmanima kao medicinska sestra i vojni regrut) u knjigu A Working Life (1970).