ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
The wisdom of the Hindu mystics
Upanišade (sanskrit: उपनिषद् upaniṣad - istina, vrlina) su hinduistički spisi koji čine srž učenja vedante. To su drevni sanskritski tekstovi koji sadrže neke od centralnih filozofskih koncepata i ideja hinduizma, deo kojih je zajednički sa religioznim tradicijama kao što su budizam i džainizam.[1][2][3] Ove rasprave su deo veda kojima se nastoji da se sadržina filozofski obrazloži.
Najstarije Upanišade potiču iz predbudističkog, a mlađe iz hrišćanskog doba. Upanišade su između 700. i 500. p. n. e. satstavljali šumski asketi kao završne delove Veda. Poznate su i kao šruti, odnosno tekstovi „za slušanje“ i skoro sva njihova učenja u dijaloškoj su formi. Značenje reči upanišada je „sedeći dole pored“ gurua koji prenosi svoja učenja. Zapisano je više od stotinu kompilacija ovih dijaloga, mada je samo njih trinaest prihvaćeno za smriti, odnosno svete spise. Upanišade raspravljaju o odnosu pojedinca i svemira, o prirodi univerzalne duše, o značenju života i prirodi života posle smrti.
Upanišade su prvi tekstovi poštovani među Indijcima koji označavaju ideju da jedno nepromenjivo sopstvo prelazi iz jednog tela u drugo, i to u zavisnosti od postupaka. Tako dobri postupci donose dobre plodove, a loši rezultiraju budućom reinkarnacijom.[4]
Upanišadsko razdoblje
Upanišadsko razdoblje (800-450. p. n. e.) jedna ja od najvećih era stvaralačkog mišljenja u istoriji hinduizma. Bilo je obeleženo povećanim zanimanjem za pitanje ljudskog postojanja. Upanišadske askete su bili filozovi, učitelji i vidovnjaci. Živeli su po šumskim skolništima. Dane su provodili u proučavanjima, posmatranjima i pretresanju zbunjujućih pitanja o kosmosu. Ovi pustinjaci su privlačili mlade dihove koji su se nadali da će se uključiti u njihove rasprave i tako dostići prosvetljenje.
Tradicija upanišada srodna je sa drugim asketskim tradicijama koje su se razvile u isto vreme ili kasnije. One su poznate kao šramana i karakteriše ih ideologija povlačenja iz sveta i praktikovanja asketizma. U tekstovima nastalim od 800. do 400. godine pre naše ere mnogo je tragova ovakvih verovanja i učenja po kojima je život patnja, a oslobađanje dolazi jedino kroz prekidanje veza sa svetom. Najvažnije od ovih tradicija, koje su se održale i kasnije razvile, jesu budizam i đainizam.[4]
Rukopisi
Dva najstarija (oko 700.-500. p. n. e.) i najznačajnija upanišadska rukopisa su ’’Brihadaranjaka Upanišada” i ’’Čandogja Upanišada”. U ovoj drugoj pitanje je tako postavljeno kako bi odgovor mogao pokazati ondos između žrtvene vatre na oltaru, vatre sunca i tapas tapasa (vatre razumevanja). Pitanje se odnosi na stvaralačke moći svemira. Formulisano je ovako: Kakva je priroda Jednog koje je uzrok svekolikog postojanja? Odgovor raspravlja o kreativnim moćma tapasa, žrtvovanja i vrhovne istine, brahmana.
Verovanja
Proučavaoci Upanišada verovali su da je važan ne zamo čin žrtvovanja, već pre njegov duh. Verovali su da meditacijom ili posmatranjem mogu spoznati svoj odnos prema bogovima i poreklo ove božanske povezanosti. Takođe su želeli da saznaju šta su zapravo i u kakvom su odnosu sa Apsolutnom Realnošću, odnosno brahmanom.
Verovalo se da kod posvećenog učenika ovakva duhovna posmatranja i traženja uzrokuju tapas (žar znanja). Ostavljajući po strani sve ostalo, on to u stvari „žrtvuje“. Tako su napuštali, odnosno „žrtvovali“ ovozemaljske stvari i time ih prinosili na oltar sopstvenoga srca. Ovakva samožrtvovanja obavljana su istovremeno sa vatrenim žrtvovanjima vedskih sveštenika.
Upanišadske askete su žrtvovale svoje jastvo, disciplinovali telo i čeznuli za prosvetljenjem. Verovali su da se time pokazuje snaga za prevazilaženje zemaljskih stvari i razmatranje važnih pitanja o stvarnosti. Tako je stvoreno mišljenje da pojedinac, iza porvšnog jastva, poseduje suštinsko ili stvarno jastvo. Pitanje je dakle, bilo, kakvo je to suštinsko jastvo i kako se može dosegnuti. Na ovo pitanje, važno i za moderni hinduizam, delimično je dat odgovor novom idejom o Apsolutnom.
U Upanišadama su svi brojni bogovi vedske tradicije svedeni na jednog, brahmana. Verovalo se da je on vrhovna suština svemira. Ova suština se nalazi u svemiru, u različitim oblicima pojavnog sveta i u duši pojedinca.
Glavna tema upanišadskih mislilaca bila je ideja da je duša pojedinca, atman, odvojni deo brahmana, univerzalne duše. Od upanišadske ere se verovalo da atman, ili duša pojedinca, jeste brahman, univerzalna duša. Izdvojana ja kao atman, ali se po dostizanju mokše, spasenja, ponovo ujedinjuje sa brahmanom. Konačno, reč brahman odnosila se na univerzalnu suštinu u kojoj su sadržane sve vrste moći. Ideja atmana-brahmana ponovljena je u čuvenoj rečenici Čandogja Upanišade „tat tvam asi“, bukvalno, „ti si to“. To znači da ne postoji razlika između pojedinačnog i opšteg.
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`