ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2016
Jezik: Srpski
Autor: Strani

ТРОЈСТВО - Аурелије Аугустин
Trojstvo / Sveti Augustin ; preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac. -

Dokumenti Banja Luka 2016
670 str

Augustin Blaženi - vjerovanja, filozofija i ideje. Kratko biografija sv. Augustina
Augustin (Aurelije)
Aurelije Avgustin (lat. Aurelius Augustinus, Blaženi Avgustin, Sv. Avgustin) (13. novembar 354, Tagast, Numidija - 28. avgust 430, Hipon, blizu Kartage). Osnivač hrišćanske filozofije istorije.

Jedan od crkvenih otaca, osnivač augustinizma. Osnivač hrišćanske filozofije istorije.

Augustinov kršćanski neoplatonizam dominirao je zapadnoevropskom filozofijom i katoličkom teologijom sve do trinaestog stoljeća, kada ga je zamijenio kršćanski aristotelizam Alberta Magnusa i Tome Akvinskog. Neki od podataka o Augustinu sežu do njegovih autobiografskih `Ispovijesti` (`Confessiones`). Njegov najpoznatiji teološki i filozofski rad- `O gradu Božijem.`

Kroz maniheizam, skepticizam i neoplatonizam došao je do kršćanstva, čije je učenje o padu u grijeh i oproštenju ostavilo snažan utisak na njega. Posebno, on brani (protiv Pelagija) doktrinu predodređenja: osoba je unaprijed određena od Boga za blagoslov ili prokletstvo. Ljudska istorija, koju Avgustin iznosi u svojoj knjizi `O gradu Božjem`, `prva svetska istorija`, po njegovom shvatanju je borba dva neprijateljska carstva - carstva pristalica svega zemaljskog, neprijatelja Božjih, odnosno sekularni svijet (civitas terrena ili diaboli) i kraljevstvo Božje (civitas dei). Istovremeno, on identificira Carstvo Božje, u skladu sa svojim zemaljski oblik postojanje, sa rimskom crkvom. Augustin uči o samopouzdanju ljudske svijesti (osnova sigurnosti je Bog) i spoznajnoj moći ljubavi. Tokom stvaranja svijeta, Bog je u materijalni svijet položio u embrion forme svih stvari, iz kojih se one potom samostalno razvijaju.

Njegov spomen Katolička crkva slavi 28. avgusta, Ruska pravoslavna crkva 15. juna po starom stilu.

Blaženi Augustine



Avgustin (Aurelije) - jedan od najpoznatijih i najuticajnijih otaca hrišćanske crkve, rođen je 13. novembra 354. godine u afričkoj provinciji Numidiji, u mestu Tagaste (danas Souq-Ahras u Alžiru). Svoje početno obrazovanje duguje svojoj majci, kršćanki Svetoj Moniki, inteligentnoj, plemenitoj i pobožnoj ženi, čiji je utjecaj na sina, međutim, neutralizirao otac paganin. Augustin je u mladosti bio najsvjetovnije raspoložen i, živeći u Madavri i Kartagi radi proučavanja klasičnih autora, predao se vrtlogu užitaka. Žeđ za nečim višim probudila se u njemu tek nakon čitanja Ciceronovog Hortenzija. Bacio se na filozofiju, pridružio se manihejskoj sekti, kojoj je ostao vjeran oko 10 godina, ali ne nalazeći nigdje zadovoljstva, umalo nije pao u očaj; i tek upoznavanje s platonskom i neoplatonskom filozofijom, koja mu je postala dostupna preko latinskog prijevoda, nakratko je dala hranu njegovom umu.

Godine 383. otišao je iz Afrike u Rim, a 384. - u Milano, da bi ovde delovao kao učitelj elokvencije. Ovdje se, zahvaljujući lokalnom biskupu Ambroziju, bolje upoznao s kršćanstvom, a ta okolnost, u vezi s čitanjem poslanica apostola Pavla, radikalno je promijenila njegov način razmišljanja i života. Katolička crkva je ovom događaju posvetila čak i poseban praznik (3. maj).

Na Uskrs 387. godine, Avgustin je, zajedno sa svojim sinom, kršten rukom Ambrozija. Nakon toga se vratio u Afriku, prethodno prodavši svu svoju imovinu i gotovo je u potpunosti podijelio siromašnima. Proveo je neko vrijeme u strogoj povučenosti kao poglavar duhovne zajednice 391. godine, stupivši u duhovni čin sa činom prezvitera, bavio se djelatnošću propovjednika, a 395. godine je posvećen za biskupa u Hiponu.

Avgustinov uticaj na sudbine i dogmatsku stranu hrišćanskog učenja gotovo je bez premca. On je odredio duh i smjer ne samo afričke, već i cijele zapadne crkve za nekoliko stoljeća unaprijed.

Njegova kontroverza protiv arijanaca, priscilijanaca, a posebno protiv donatista i drugih jeretičkih sekti, zorno dokazuje koliki je njegov značaj.

Pronicljivost i dubina njegovog uma, nesalomiva snaga vjere i žar fantazije najbolje se ogledaju u njegovim brojnim spisima, koji su imali nevjerovatan uticaj i odredili antropološku stranu učenja u protestantizmu (Luther i Calvin). Još važnije od razvoja doktrine sv. Trojstva, njegove studije o odnosu čovjeka prema božanskoj milosti. On smatra suštinu hrišćanskog učenja, odnosno sposobnost čoveka da uoči Božiju milost, a ta osnovna odredba se ogleda i u njegovom razumevanju drugih dogmi vere. Njegova zabrinutost za organizaciju monaštva izražena je u osnivanju mnogih manastira, međutim, oni su ubrzo uništeni od strane vandala.

Avgustinovo učenje o odnosu između ljudske slobodne volje, božanske milosti i predodređenja prilično je heterogeno i nije sistemsko.

O biću

Bog je stvorio materiju i obdario je raznim oblicima, svojstvima i svrhama, stvarajući tako sve što postoji u našem svijetu. Dela Božja su dobra, i stoga je sve što postoji, upravo zato što postoji, dobro.

Zlo nije supstancija-materija, već nedostatak, njegovo propadanje, porok i šteta, nepostojanje.

Bog je izvor bića, čista forma, najviša ljepota, izvor dobrote. Svijet postoji zahvaljujući neprekidnom stvaranju Boga, koji regenerira sve što u svijetu umre. Ne može postojati jedan svijet i više svjetova.

Materija se karakteriše oblikom, mjerom, brojem i redoslijedom. U svjetskom poretku svaka stvar ima svoje mjesto.

Bog, svijet i čovjek

Problem Boga i njegovog odnosa prema svijetu pojavljuje se kod Augustina kao središnji. Bog je, prema Augustinu, natprirodan. Svijet, priroda i čovjek, kao rezultat Božjeg stvaranja, zavise od svog Stvoritelja. Ako je neoplatonizam smatrao Boga (Apsoluta) kao bezlično biće, kao jedinstvo svega što postoji, onda je Augustin tumačio Boga kao osobu koja je stvorila sve što postoji. I namjerno je pravio razlike između tumačenja Boga od sudbine i sreće.

Bog je bestjelesan, što znači da je božanski princip beskonačan i sveprisutan. Stvorivši svijet, pobrinuo se da u svijetu zavlada red i da se sve na svijetu pokorava zakonima prirode.

Čovjek je duša koju je Bog udahnuo u njega. Tijelo (meso) je prezrivo i grešno. Samo ljudi imaju dušu, životinje nemaju.

Čovjeka je Bog stvorio kao slobodno biće, ali je, pavši u grijeh, sam izabrao zlo i otišao protiv volje Božije. Tako nastaje zlo, tako čovjek postaje neslobodan. Čovjek nije slobodan i nevoljan ni u čemu, on je potpuno ovisan o Bogu.

Od trenutka pada ljudi su predodređeni za zlo i čine ga čak i kada nastoje da čine dobro.

Glavni cilj čovjeka je spasenje pred posljednjim sudom, iskupljenje grješnosti ljudskog roda, bespogovorna poslušnost crkvi.

Oh grace

Sila koja umnogome određuje spasenje čovjeka i njegovu težnju ka Bogu je božanska milost. Milost je posebna božanska energija koja djeluje u odnosu na osobu i proizvodi promjene u njegovoj prirodi. Bez milosti, spasenje je nemoguće. Slobodna odluka volje je samo sposobnost da se nečemu teži, ali čovjek može ostvariti svoje težnje za boljim samo uz pomoć milosti.
L.1.VES.