Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 296
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Na koncu o onima koji su situaciju shvatili na prvi pogled. Pre svih Kjerkegor i Niče. Zatim, malena družina: Fažo, Mereškovski, Panvic, Evola, Berđajev, Valeri, Ortega, Jaspers. Ni po redosledu nisu kompletni. Ono što su videli bilo je sledeće: masa koja se do tada nalazila dole probila se u više društvene slojeve. Ovaj put, ne kao ranije u doba seobe naroda, varvarin nije napao razvijenog i uzvišenog čoveka izdaleka i spolja, nego odozdo i iznutra. Nesvesno se nalazi u samom čoveku, ono je izbilo i u samom društvu se nalazi masa koja se probila. To je nova seoba naroda, vertikalna provala varvarstva.
Antihrist je apersonalna neminovnost koja gazi. Anonimni užas, kao što je, na primer, birokratija ili tehnokratija, ili mora, užasan fakat pred kojim se nalazimo bez odbrane, ne zato što je nezavisan od nas nego što to nepostojanje mi ostvarujemo i mi pravimo i mi održavamo i mi se privijamo uz njega. Nijednog trenutka nije pravi. Jedino je božije pravo. The divine is only real. Antihrist je fikcija bez tela i bez duše i bez duha − Šeststo šezdeset i šest. To je ono što postoji sada i danas. Živimo u toj neistini. To je poslednje razdoblje Apokalipse, pojava bezličnog terora, svi drhte, pa ipak je tu i fakat je i svi to rade. Ništa, pa ipak je fakat. Niko to ne može pretvoriti u ličnost. Pa ipak je tu.
(Bela Hamvaš)
Bela Hamvaš (mađ. Hamvas Béla, Eperješ (danas u Slovačkoj), 23. marta 1897. – Budimpešta, 7. novembra 1968) bio je mađarski pisac i esejista. Hamvašova dela su uglavnom objavljena nakon njegove smrti i svi rukopisi još nisu dostupni.
Odrastao je u Bratislavi kao dete protestantskog sveštenika. Otac mu se bavio pisanjem i predavanjem mađarske i nemačke književnosti.[1] Godine 1915. Bela upisuje kadetsku školu, i ubrzo upoznaje strahote Prvog svetskog rata na ukrajinskom i italijanskom frontu – dva puta biva ranjen, doživljava nervni slom i odbija da primi odlikovanje.
Posle rata porodica se seli u Budimpeštu gde Hamvaš od 1919. do 1923. studira nemački i mađarski. Isprva se izdržava novinarstvom radeći kao esejista i prevodilac. Radove objavljuje u periodici, a 1927. se zapošljava kao bibliotekar, gde ga zatiče Drugi svetski rat. Poslom pisca izdržavao se samo za kratko - pre rata Hamvaša nisu prihvatali reakcionari i klerikalni krugovi, a posle rata komunisti. Tokom rata tri puta biva mobilisan, 1942. je na ruskom frontu. Prilikom opsade Budimpešte 1945. dezertira, a jedna granata uništava njegov stan i u njemu sve rukopise i knjige koje je sakupljao godinama. Tu je bio veliki broj knjiga iz raznih oblasti ljudskog znanja - filozofije, prirodnih i društvenih nauka, teorije umetnosti, psihologije, kao i projekat „Stotinu knjiga“ svetske književnosti. Osim tekstova objavljenih u periodici i knjige „Nevidljivo zbivanje“ objavljene 1943, jedini, slučajno sačuvani rukopis iz ovog prvog perioda Hamvaševog rada je kapitalna Scientia sacra.
Nakon rata, 1948. zajedno sa svojom ženom Katalinom Kemenj objavljuje knjigu Revolucija u umetnosti, apstrakcija i nadrealizam u Mađarskoj i ubrzo zbog svojih stavova koji se nisu uklapali u Lukačev model komunističkog kulturnog entuzijaste, gubi mesto bibliotekara dospevajući na crnu listu, čime mu je onemogućeno objavljivanje knjiga i dostojno zaposlenje.
Nakon ovog poniženja, Hamvaš u položaju koji ga je zadesio vidi prednost za usavršavanje i ne obazire se na spoljašnje događaje. Između 1951. i 1964. godine radio je kao nekvalifikovani radnik u hidroelektranama na Tisi, Inoti i Bokodu, u teškim uslovima. Radi je i kao magacioner, ekonom, zemljoradnik, pomoćni fizički radnik, a istovremeno danonoćno je radio na svojim spisima. Kad god je imao slobodno vreme, prevodio je sa sanskrita, hebrejskog i grčkog i pisao o kabali, zenu i sufizmu. Između 1959. i 1966. završio je „Patmos“, svoj poslednji veliki rad.
Njegov rad ostao je u rukopisima sve do njegove smrti. U novosadskom časopisu „Hid“ objavljena su dva njegova eseja, „Drveće“ i „Orfej“, a od 1976. i mađarski časopisi polako počinju da objavljuju Hamvaševe eseje, pa je 1987. u Pečuju objavljena zbirka njegovih eseja „Duh i egzistencija“.
Sa 67 godina je konačno dobio penziju. Bela Hamvaš je umro od hemoragijskog moždanog udara 1968. godine. Sahranjen je u Sentendreu.
Godine 1990. posthumno je dobio mađarsku nagradu Košut.
Značajna dela
Scientia sacra, duhovna baština drevnog čovečanstva (1988)[2]
Patam I-III (1992–93)
Karneval (1985)
U određenom pogledu (1991)
Naime (1991)