Cena: |
Želi ovaj predmet: | 5 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: K39
Jezik: Srpski
U dobrom stanju!
Lino Veljak
BIOGRAFIJA
Rođen 1950. u Rijeci, diplomirao (1973), magistrirao (1976: «Filozofijske osnove teorije odraza») i doktorirao (1982: «Filozofija prakse Antonija Gramscija») na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1974. do 1976. nastavnik filozofije i logike na Drugoj gimnaziji u Zagrebu, 1976. asistent u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu (od 1978. Odjel za povijest filozofije Centra za povijesne znanosti, gdje je 1978. stekao suradničko zvanje znanstvenog asistenta). U istom zvanju radi od 1979. na Katedri za teorijsku filozofiju Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1983. izabran u zvanje docenta, 1990. u zvanje izvanrednog profesora, a 2002. u zvanje redovitog profesora. Od 1992. predstojnik Katedre za ontologiju, a od 2013. i predstojnik Katedre za filozofsku antropologiju. Dužnost pročelnika Odsjeka privremeno obavljao 1982/83. Od 1992. do 1994. te od 2006. do 2010. bio pročelnik Odsjeka za filozofiju. Nakon toga obavlja dužnost zamjenika pročelnika. Voditelj poslijediplomskog studija filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 2005. do danas. Od 2009. do 2011. bio predsjednik Hrvatskoga filozofskog društva. Akad. godine 1990/91. boravio kao Humboldtov stipendist na Sveučilištu u Frankfurtu. Gostovao na većem broju domaćih i inozemnih sveučilišta, te izlaganjima sudjelovao na više desetaka međunarodnih i domaćih znanstvenih konferencija. Od 2001. dopunski je predavao filozofiju povijesti na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, a akad. godine 2005/06. i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Od 2009. do 2011. držao istovjetan kolegij na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru. Bio voditelj nekoliko znanstveno-istraživačkih projekata, član je raznih uredništava i savjeta filozofskih časopisa te Matičnog odbora za filozofiju i teologiju. Pod njegovim mentorstvom doktorat znanosti iz polja filozofije steklo više od deset znanstvenika.
Antonio Gramši (ital. Antonio Gramsci; Ales, 22. januar 1891 — Rim, 27. april 1937) je bio italijanski pisac, političar, marksista i društveni teoretičar. Bio je sin nižeg državnog službenika. U socijalističku partiju učlanio se 1913, a 1921. postao je generalni sekretar novoformirane Komunističke partije. Iako je bio poslanik Musolini ga je 1926. smestio u zatvor gde je ostao do kraja života. U zatvorskim beleškama (napisano između 1925 — 1935, objavljeno 1971) pokušao je da da protivtežu naglasku koji ortodoksni marksizam stavlja na naučni determinizam ističući značaj političke i ideološke borbe. Iako zastupnici evrokomunizma tvrde da je Gramši na njih izvršio uticaj on je čitavog života bio lenjinista i revolucionar.
Spomen ploča Antoninu Gramši u Moskvi
Gramši je bio jedan od osnivača i lidera Komunističke partije Italije, u svojim delima osobito se bavio pitanjima i analizom kulture i praktične politike. Gramši se i danas drži za jednog od vrhunskih izvornih marksističkih mislioca. Kulturna hegemonija je termin koji je on uveo i raščlanio, - pomoću nje se održava na vlasti kapitalistička država.
Antonio je rođen kao četvrti od sedam sinova nižeg gradskog službenika grada Gaete na Sardiniji, Frančeska Gramšija (koji je bio u daljnjoj liniji albanskog porekla iz mesta Gramš).[1] Stvari su po porodicu krenule nagore kad je otac Frančesko zatvoren zbog optužbe za prevaru 1898., - porodica je ostala bez sredstava za život i Antonio je morao napustiti školovanje i raditi kojekakve poslove sve dok mu otac nije pušten iz zatvora 1904. Još kao mali teško je povredio kičmu, - tako da je celi život patio zbog toga (nije rastao kako treba) a i imao je drugih problema sa unutrašnjim organima. No pored svih zdravstvenih problema Antonio je bio odličan učenik, - srednju školu je završio u Kaljariju. Nakon mature 1911. dobio je stipendiju za studije lingvistike na Torinskom univerzitetu kod Matea Bartolija. U to isto vreme tu je studirao i Palmiro Toljati njegov budući stranački prijatelj i kolega. Antonijo puno čita, i studira dela tada vodećih italijanskih filozofa i mislioca leve orijentacije; Antonio Labriole, Rodolfo Mondolfa, Giovannia Gentilea i osobito - Benedetta Crocea, koji je tada slovio za najcenjenijeg italijanskog mislioca. Svi oni bili su sledbenici i poštovaoci Hegel i trasirali su put hegelijanskog marksizma, kojeg je Labriola nazvao filozofija praxisa. Torino je tih godina bio grad rastuće italijanske industrijalizacije, u čije su se novoizgrađene fabrike poput Fijat i Lanče slivale gomile naglo osiromašenih seljaka koji su postajali gradski proleterijat. Gramši je obilazio skupove svojih sardinijskih zemljaka, kao i radničke skupove. Pred kraj 1913. učlanio se u Italijansku socijalističku partiju....