Cena: |
Želi ovaj predmet: | 12 |
Stanje: | Nekorišćen |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Lično |
Grad: |
Sombor, Sombor |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Minima moralia-Theodor W.Adorno
Anarhistička biblioteka
Naslov: Minima moralia
Podnaslov: Refleksije iz oštećenog života
Autor: Theodor Adorno
Datum: 1951.
Tema: filozofija
Izvor: Theodor W. Adorno, Minima Moralia: Reflexionen aus dem beschädigten Leben, Suhrkamp Verlag, 1951.
Posveta
Prvi deo
1. Za Marsela Prusta
2. Travnata humka
3. Riba u vodi
4. Krajnja jasnoća
5. Gospodine doktore, to je zaista lepo od vas
6. Antiteza
7. They, the people
8. Ako te zavedu loši momci
9. Iznad svega, drago dete
10. Odvojeno-zajedno
11. Sto i postelja
12. Inter pares
13. Zaštita, pomoć i savet
14. Le bourgeois revenant
15. La nouvel avare
16. O dijalektici takta
17. Sva prava zadržana
18. Prihvatilište za beskućnike
19. Ne kucati
20. Struwwelpeter
21. Zamena nije dozvoljena
22. S prljavom vodom, baciti i dete
23. Plurale tantum
24. Tough baby
25. Ne pomišljaj na njih
26. English spoken
27. On parle français
28. Paysage
29. Patuljaste voćke
30. Pro domo nostra
31. Mačka iz džaka
32. Divljaci nisu bolji ljudi
33. Daleko od vatrene linije
34. S glavom u oblacima
35. Povratak kulturi
36. Zdravlje na smrt
37. S ove strane principa zadovoljstva
38. Poziv na ples
39. Ego je Id
40. Uvek govori o tome, nikada ne misli o tome
41. Iznutra i spolja
42. Sloboda misli
43. Samo bez zastrašivanja
44. Za postsokratovce
45. „Kako samo bolesno izgleda sve što raste“
46. O moralnosti mišljenja
47. De gustibus est disputandum
48. Za Anatola Fransa
49. Moralnost i temporalna sekvenca
50. Pukotine
Drugi deo
51. Iza ogledala
52. Odakle roda donosi decu
53. Glupiranje
54. Razbojnici
55. Ako dozvoljavate
56. Istraživanje porodičnog stabla
57. Iskopavanje
58. Istina o Hedi Gabler
59. Čim sam ga ugledala
60. Reč o moralu
61. Apelacioni sud
62. Kraća izlaganja
63. Smrt besmrtnosti
64. Moralnost i stil
65. Izgladnelost
66. Mešavina
67. Nemera za nemeru
68. Ljudi te gledaju
69. Mali ljudi
70. Diletantsko mnjenje
71. Pseudomenos
72. Druga berba
73. Devijacija
74. Mamut
75. Hladno konačište
76. Gala večera
77. Aukcija
78. Preko planina
79. Intellectus sacrificium intellectus
80. Dijagnoza
81. Veliko i malo
82. Tri koraka dalje
83. Zamenik predsednika
84. Raspored
85. Smotra
86. Mali Hans
87. Rvački klub
88. Glupi Avgust
89. Ucena
90. Zavod za gluvoneme
91. Vandali
92. Slikovnica bez slika
93. Svrha i kopija
94. Politička drama
95. Prigušivač i doboš
96. Janusova palata
97. Monada
98. Zaostavština
99. Zlatni standard
100. Sur l’Eau
Treći deo
101. Biljka iz staklenika
102. Uvek još malo sporije napred
103. Mali baksuz
104. Golden Gate
105. Još četvrt sata
106. I cvetovi svi
107. Ne cherchez plus mon coeur
108. Princeza gušterica
109. L’inutile beauté
110. Konstanca
111. Filemon i Baukida
112. Et dona ferentes
113. Gunđalo
114. Heliotrop
115. Čisto vino
116. I počujte samo koliko je bio nevaljao
117. Il servo padrone
118. Stalno sve niže
119. Ogledalo vrline
120. Kavaljer s ružom
121. Rekvijem za Odetu
122. Monogrami
123. Loš drugar
124. Slagalica
125. Olet
126. I. Q.
127. Wishful thinking
128. Regresije
129. Korisnički servis
130. Sivo i sivo
131. Vuk kao baka
132. Skupocena reprodukcija
133. Prilog intelektualnoj istoriji
134. Juvenalova greška
135. Žrtveno jagnje
136. Exhibitionist
137. Male boli, velike pesme
138. Who is who
139. Adresa nepoznata
140. Consecutio temporum
141. La nuance, encor
142. Tome sledi nemački poj
143. In nuce
144. Čarobna frula
145. Umetnička figurica
146. Dečja bakalnica
147. Novissumum Organum
148. Strvodernica
149. Bez preterivanja, molim
150. Najnovije izdanje
151. Teze protiv okultizma
152. Čuvajte se zloupotrebe
153. Na kraju
Dodatak
I. Key people
II. Zakonska stavka
III. Kako je oni vide
IV. Les Adieux
V. Pitanje časti
VI. Post festum
VII. Dođi bliže
VIII. Umanjena vrednost
IX. Prokrust
X. Preterivanja
Impresum
Posveta
Maksu,
Sa zahvalnošću i obećanjem
Tužna nauka, od koje ovde nudim ponešto na dar prijatelju, odnosi se na oblast koja je od pamtiveka bila smatrana za pravo polje filozofije, ali koja je, posle pretvaranja ove druge u metod, postala žrtva intelektualnog nemara, mudrijaške ćudljivosti i na kraju zaborava: na podučavanje ispravnom životu. Ono što su filozofi nekada poznavali kao život, postalo je oblast privatnosti, a sada i pûke potrošnje, koja se vuče okolo kao prirepak procesa materijalne proizvodnje, bez autonomije ili vlastite supstance. Onaj ko želi da dođe do istine o životu, u svoj njegovoj neposrednosti, mora pažljivo ispitati njegov otuđeni oblik, objektivne sile koje određuju individualno postojanje, čak i u njegovim najskrivenijim nišama. Govoriti neposredno o neposrednom znači ponašati se u velikoj meri poput onih pripovedača koji svoje marionete ukrašavaju imitacijama zastarelih strasti, kao bižuterijom, i očekivati od ljudi, koji su samo sastavni delovi mašinerije, da postupaju kao subjekti, kao da nešto i dalje zavisi od njihovih postupaka. Naš pogled na život skliznuo je u ideologiju, koja prikriva činjenicu da života više nema.
Ali, odnos između života i proizvodnje, koji u stvarnosti ono prvo svodi na prolaznu pojavnost drugog, potpuno je apsurdan. Sredstva i ciljevi su zamenili mesta. Intuicija o toj sumanutoj quid pro quo (trampi) još uvek nije sasvim izbrisana iz života. Svedena i degradirana suština žilavo se opire magiji koja hoće da je pretvori u fasadu. Promena odnosa proizvodnje i sâma u velikoj meri zavisi od onoga što se dešava u „sferi potrošnje“, pûkom odrazu proizvodnje i karikaturi života: u svesti i nesvesnom pojedinaca. Samo kroz suprotstavljanje proizvodnji, kao bića koja još uvek nisu sasvim obuhvaćena tim poretkom, ljudi mogu doći do nekih humanijih odnosa. Ako čak i pojavnost života, koju i sâma sfera potrošnje brani iz tako loših razloga, bude potpuno izbrisana, to će značiti pobedu čudovišnog apsoluta proizvodnje.
Ipak, razmatranja koja polaze od subjekta ostaju pogrešna u meri u kojoj je život postao privid. Naime, od kada se nadmoćna objektivnost istorijskog kretanja, u njegovoj sadašnjoj fazi, ispoljava samo kao rastakanje subjekta, a da to nije dalo podsticaj usponu nekog novog, individualno iskustvo se nužno zasniva na starom subjektu, sada istorijski osuđenom, koji još uvek postoji za sebe, ali ne i u sebi. On i dalje veruje u svoju autonomiju, kao nešto zagarantovano, ali ništavnost koju je subjektima pokazao koncentracioni logor već je i sâma poprimila oblik subjektivnosti. U subjektivnoj refleksiji, čak i kada se kritički bavi sobom, ima nečeg sentimentalnog i anahronog: jadikovanja nad time kuda ide ovaj svet, koje ne treba odbaciti zbog njegovih dobrih namera već zato što ojađenom subjektu preti opasnost da ogugla na stanje u kojem je zatečen i tako i sâm potvrdi zakone tog sveta. Odanost sopstvenom stanju svesti i iskustvu uvek se nalazi u iskušenju da sklizne u neverstvo, time što izbegava uvid koji prevazilazi individualno i direktno se obraća njegovoj supstanci.
Tako je i Hegel, čiji je metod poslužio kao uzor za Minima moralia, govorio protiv pûkog bića za sebe subjektivnosti, na svim njegovim nivoima. Dijalektička teorija, koja odbacuje sve što je izolovano, ne može prihvatiti aforizme kao takve. U najtolerantnijim trenucima, oni bi mogli proći samo kao „konverzacija“, da upotrebim izraz iz Predgovora za Fenomenologiju duha (Phänomenologie des Geistes, 1807). Ali, taj trenutak je prošao. Ipak, ova knjiga ne zaboravlja ni pretenzije sistema na totalitet, koji ničemu ne dopušta da ostane izvan njega, niti da se usprotivi toj pretenziji. U svom odnosu prema subjektu, Hegel nije uvažavao zahtev koji je inače vatreno zagovarao: biti unutar stvari, a ne uvek negde „s one strane“, „prodreti do imanentnog sadržaja stvari“. Ako subjekt danas nestaje, aforizmi na sebe preuzimaju zadatak da „nepostojano razmatraju kao suštinsko“. Suprotno Hegelovoj praksi, a opet u skladu s njegovom mišlju, oni insistiraju na negativitetu: „Život duha dostiže svoju istinu samo kada otkrije sebe u apsolutnom rasulu. Duh nema snagu pozitivnog, koje se okreće od negativnog, kao kada kažemo nešto o nečemu ništavnom ili pogrešnom, a onda pređemo na nešto drugo; svoju pravu snagu on stiče tek kada se direktno suoči s negativnim, kada boravi u njemu.“
Prezir s kojim Hegel, suprotno svom uvidu, stalno gleda na individualno, paradoksalno, u dobroj meri izvire iz njegove nužne upletenosti u liberalnu misao. Ideja o totalitetu koji postiže harmoniju kroz sve svoje antagonizme, primorava ga da individuaciji, ma koliko bio sklon da joj u tom procesu pripiše pokretačku ulogu, dodeli podređen status u izgradnji celine. Znanje, koje je u praistoriji objektivna tendencija nametala ljudima odozgo, upravo zahvaljujući poništavanju individualnih kvaliteta, bez izmirenja opšteg i posebnog, konstruisanog samo u mislima, koje se nikada u istoriji nije ostvarilo, kod Hegela je izobličeno: s ledenom nadmenošću on se još jednom zalaže za ukidanje posebnog. Nigde u svom delu on ne dovodi u pitanje primarnost celine. Što prelaz između misleće individue i uzvišenog totalitet postaje sumnjiviji, kako u istoriji, tako i u Hegelovoj logici, tako se filozofija, kao opravdanje postojećeg, s još više entuzijazma pridružuje pobedničkoj povorci objektivnih tendencija. Kulminacija društvenog principa individuacije kroz trijumf fatalnosti pruža filozofiji dovoljno prilika za tako nešto. Time što je prihvatio kao datost i buržoasko društvo i njegovu temeljnu kategoriju, individualno, Hegel nije istinski razrešio njihov dijalektički odnos. On svakako primećuje, kao i klasični ekonomisti, da totalitet nastaje i reprodukuje se upravo kroz međupovezanost sukobljenih interesa njegovih članova. Ali, on naivno posmatra individualno, kao takvo, samo kao nesvodivu datost, što je u svojoj teoriji saznanja osporio. Ipak, u individualističkom društvu, opšte se ne ostvaruje samo kroz međuigru posebnosti, već je društvo suštinski supstanca individualnog.
Zato društvena analiza može naučiti neuporedivo više od individualnog iskustva nego što je Hegel verovao, dok, obrnuto, velike istorijske kategorije, posle svih zločina koji su u međuvremenu počinjeni uz njihovu pomoć, nisu više pošteđene sumnji zbog prevare. U sto pedeset godina posle formiranja Hegelove teorije, neke sile protesta vratile su se u individualno. U poređenju s patrijarhalnom uskogrudošću karakterističnom za tretman kod Hegela, individualno je postalo bogatije, osobenije i energičnije, koliko god da je, s druge strane, bilo oslabljeno i ispražnjeno društvenom socijalizacijom. U periodu svog raspadanja, individualno iskustvo o samome sebi i onome što mu se dešava ponovo doprinosi spoznaji, koju je ranije prikrivalo, sve dok je nastojalo da se, besprekorno i pozitivno, nametne kao vladajuća kategorija. Naspram totalitarne jednodušnosti, makar deo oslobađujućih snaga društva može se privremeno povući u sferu individualnog. Ako kritička teorija tu pronađe svoje utočište, to neće biti samo iz nečiste savesti.
Sve to ne znači osporavanje onoga što je u tom pokušaju problematično. Najveći deo ove knjige napisan je za vreme rata, u uslovima koji podstiču kontemplaciju. Nasilje koje me je nateralo u izgnanstvo onemogućilo mi je punu svest o njemu. Još uvek ne mogu da priznam sebi saučesništvo onih koji naspram neizrecivih kolektivnih zbivanja uopšte pričaju o individualnom.
U svakom od tri dela polazna tačka je najuža privatna sfera, ona intelektualca u izgnanstvu. Odatle slede razmatranja šireg društvenog i antropološkog opsega; ona se bave psihologijom, estetikom i naukom, u odnosu na subjekt. Zaključni aforizmi iz svakog dela tematski vode ka filozofiji, iako nikada ne pokušavaju da budu potpuni ili konačni: svi oni samo pokušavaju da naznače tačke napada ili da dopune modele za buduća razmatranja.
Neposredan povod za pisanje ove knjige bio je pedeseti rođendan Maksa Horkhajmera (Max Horkheimer), 14. februara 1945. Knjigu sam pisao u periodu kada smo, usled spoljašnjih okolnosti, morali da prekinemo zajednički rad. Ona je neposredno svedočanstvo o dialogue intérieur (unutrašnji dijalog): u njoj nema nijednog motiva koji ne bi pripadao Horkhajmeru, isto koliko i osobi koja je našla vremena da ih formuliše.
Poseban pristup Minima moralia, pokušaj da se neki aspekti naše zajedničke filozofije izlože iz ugla subjektivnog iskustva, znači da njeni delovi neminovno nisu na visini zahteva filozofije kojoj uprkos tome pripadaju. Izraz toga je i nepovezani i neobavezujući karakter same forme, odricanje od izričite teoretske doslednosti. U isti mah, taj asketizam trebalo bi da donekle ublaži nepravdu kada sami radite na nečemu što biste mogli dovršiti samo zajednički, od čega nećemo odustati.
366 str
L. 1