ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Po koja recenica podvucena grafitnom olovkom, nista strasno, sve ostalo uredno!

Louis Trolle Hjelmslev (danski: [ˈjelˀmsle̝w]; 3. listopada 1899. – 30. svibnja 1965.) bio je danski lingvist čije su ideje činile osnovu Kopenhaške lingvističke škole. Rođen u akademskoj obitelji (otac mu je bio matematičar Johannes Hjelmslev), Hjelmslev je studirao komparativnu lingvistiku u Kopenhagenu, Pragu i Parizu (među ostalima s Antoineom Meilletom i Josephom Vendryesom). Godine 1931. osnovao je Cercle Linguistique de Copenhague. Zajedno s Hansom Jørgenom Uldallom razvio je strukturalističku teoriju jezika koju je nazvao glosematika, koja je dalje razvila semiotičku teoriju Ferdinanda de Saussurea. Glosematiku kao teoriju jezika karakterizira visok stupanj formalizma. Zanima ga opisivanje formalnih i semantičkih karakteristika jezika odvojeno od sociologije, psihologije ili neurobiologije i ima visok stupanj logičke strogosti. Hjelmslev je smatrao lingvistiku – ili glosematiku – formalnom znanošću. Bio je izumitelj formalne lingvistike.[1] Hjelmslevova teorija postala je vrlo utjecajna u strukturnoj i funkcionalnoj gramatici, te u semiotici.[2][3][4][5]

Život
Hjelmslev je rođen 1899. u Kopenhagenu. Godine 1917. upisao se na Sveučilište u Kopenhagenu kako bi studirao romanistiku, a kasnije i komparativnu filologiju, gdje je među ostalima studirao i kod Holgera Pedersena. Njegov magistarski rad o litvanskoj fonetici završio je 1923. na temelju terenskog rada u Litvi 1921..[6]: 168  Doktorirao je komparativnu indoeuropsku filologiju za svoje Baltičke studije iz 1932.,[6]: 169  i kasnije preuzeo Holgera Pedersenova stolica u Kopenhagenu nakon što je bio u Aarhusu od 1934. do 1937. [6]: 172

Bio je oženjen Vibeke Mackeprang.[6]: 168

Lingvistički krug Kopenhagena
Glavni članak: Kopenhaška škola (lingvistika)
Lingvistički krug u Kopenhagenu osnovali su Hjelmslev i skupina danskih kolega 24. rujna 1931. Njihovo glavno nadahnuće bio je Praški lingvistički krug koji je osnovan 1926. Bio je to, prije svega, forum za raspravu o teoretskim i metodološki problemi u lingvistici. U početku je njihov interes bio uglavnom u razvoju alternativnog koncepta fonema, ali se kasnije razvio u cjelovitu teoriju koja je skovana glosematika, a bila je pod znatnim utjecajem strukturalizma. Članstvo u grupi brzo je raslo i rezultirao je značajnim popisom publikacija, uključujući neredovitu seriju većih radova pod imenom Travaux du Cercle Linguistique de Copenhague. Proizveden je Bilten, a potom i međunarodni časopis za strukturna istraživanja jezika, Acta Linguistica (kasnije nazvan Acta Linguistica Hafniensia[7]), koji su osnovali članovi Praškog lingvističkog kruga. Bio je to u to vrijeme jedini časopis izričito posvećen strukturalizmu. Uz jednu kratku pauzu od 1934. do 1937., dok je predavao na Sveučilištu u Aarhusu, Hjelmslev je djelovao kao predsjednik Kruga sve do svoje smrti 1965. [8]. Lingvistički krug Kopenhagena postoji i danas i organizira seminare, objavljuje Acta Linguistica Hafniensia i vodi pododbore.[9]

Teorijski rad
Hjelmslev je svoj prvi rad objavio u dobi od 25 godina. Njegova prva veća knjiga, Principes de grammaire générale, koju je završio 1928., neprocjenjiv je izvor za svakoga tko se zanima za Hjelmslevov rad. Tijekom 1930-ih Hjelmslev je napisao još jednu knjigu, La catégorie des cas, koja je bila veliki doprinos lingvistici. U ovoj je knjizi Hjelmslev detaljno analizirao opću kategoriju slučajeva, pružajući obilan empirijski materijal koji podupire njegove hipoteze. Važno je čitati Hjelmslevov rad kao teoriju o epistemologiji lingvistike koja se neprestano razvija. Svoje prvo akademsko putovanje uputio je 1921. u Litvu kako bi studirao litavski, iskustvo koje se može pratiti kroz njegova djela.[10]

Njegova najpoznatija knjiga, Omkring sprogteoriens grundlægningen, ili u engleskom prijevodu, Prolegomena to a Theory of Language, prvi put objavljena 1943., kritizira tada prevladavajuće metodologije u lingvistici kao deskriptivne, čak anegdotske, a ne sistematizirajuće. Predložio je lingvističku teoriju koja je trebala biti osnova racionalnije lingvistike i doprinos općoj epistemologiji. Poput Ferdinanda de Saussurea (1857.–1913.) prihvatio je jezik kao sustav znakova, sa stajališta uporabe jezika. Tvrdio je da bi teorija semiotike trebala biti dosljedna unutar sebe, sveobuhvatna i što je moguće jednostavnija.