ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Giuseppe Maria Cocchiara (Mistretta, 5. ožujka 1904. - Palermo, 24. siječnja 1965.) bio je talijanski antropolog i etnolog, među najvećim proučavateljima povijesti narodnih tradicija i folklora.

Rođen je u Mistretti, od Giuseppea - odvjetnika i zemljoposjednika - i Antonine Insinga, u obiteljskoj zgradi u ulici Libertà, izgrađenoj početkom devetnaestog stoljeća kada je njegov djed preselio obitelj (i dio svog kapitala) da sudjeluje, zajedno s Obitelj Salomone, do ekonomsko-poljoprivredne revolucije i koja je dovela Mistrettu do gospodarski procvata središta i mjesta sezonskog boravka za aristokratske i moćne obitelji.[2]

Iz imućne i kulturne obitelji, u Mistretti se sprijateljio s nekoliko godina starijim sugrađaninom filologom Antoninom Pagliarom, u sredini koja nije bila toliko društveno otvorena vanjskim utjecajima, ali gorljiva u vlastitoj bogatoj lokalnoj kulturnoj tradiciji. Upravo zahvaljujući tim susretima – ne slučajnim – rodili su se njegov interes i njegovo ljudsko sudjelovanje u proučavanju popularne poezije, jednom od glavnih polja demoetnološkog istraživanja koje će, prvom knjigom, otvoriti i zatvoriti. , i na kraju, njegov život studija i istraživanja.

Otac je inzistirao da Giuseppe, najstariji od njegova četiri sina, bude uz njega u pravnoj struci i upravljanju obiteljskom imovinom, ali, suočen s uspjesima svog sina, koji već kao tinejdžer objavljuje male članke u lokalnim novinama i većinu svog vremena provodi za čitanje i učenje, odriče se bilo kakvog daljnjeg pritiska, trudeći se financijski poduprijeti sinovo omiljeno učenje, uključujući putovanja i boravke u inozemstvu.


Giuseppe Cocchiara 1933. tijekom svog studijskog iskustva na Oxfordu
S osamnaest je već vidio svoju prvu knjigu u tisku, a sljedeće je godine upisao studij prava na Sveučilištu u Palermu, gdje je pristupio golemom djelu Giuseppea Pitrèa o sicilijanskoj pučkoj tradiciji i materijalnoj kulturi [3]. Nakon što je diplomirao s temom o zakonodavnom radu Fridrika II., nastavio je proučavati Pitréova djela, objavivši nekoliko članaka, eseja i knjiga. Godine 1927. preselio se u Firencu, gdje je došao u kontakt s nekim od najvećih filologa i pisaca tog vremena, uključujući Michelea Barbija, Pia Rajnu, Paola Emilija Pavolinija, Guida Mazzonija, Aldobrandina Mochija. U Firenci je, zajedno s Paolom Toschijem, organizirao prvi `Nacionalni kongres narodnih tradicija`, gdje je upoznao Raffaelea Pettazzonija, koji mu je savjetovao da provede studijski period u inozemstvu, usmjerivši ga u London.

Boravak u Engleskoj, isprekidan ponekim povratkom u domovinu, potrajao je do 1932. U Londonu je pohađao lekcije Bronisława Malinowskog i Roberta Ranulpha Maretta, pohađao je `Folklorno društvo`, te ulazio u srž problematike engleskog jezika. škola antropologije socijalne sa svojim pravcima i metodama, uključujući evolucionizam (Marett), funkcionalizam (Malinowski) i komparativizam. Ostatak dana provodi u sobama i knjižnici British Museuma te pohađa Marettove seminare. Produbljuje svoje studije o Edwardu Tyloru, Alice Bertha Gomme, Andrewu Langu, Jamesu Frazeru, zahvaljujući kojima nazire važnost poveznica između etnologije i demologije, odnosno između `prošlosti` i `sadašnjosti` stanovništva kroz njihov proučavani folklor. manifestacije s komparativnog gledišta, to su teme koje će biti u središtu njegova promišljanja sljedećih godina.

Vrativši se u Palermo 1932., Cocchiara je započeo svoju akademsku karijeru nastavljajući studije popularne kulture gdje ih je Pitré napustio, ali ih je preispitivao u svjetlu svog obrazovanja u Engleskoj. Nakon besplatnog predavanja 1933., sljedeće godine imenovan je na novo mjesto nastavnika na Sveučilištu u Palermu, pod nazivom književnost popularne tradicije, jednoj od prvih talijanskih katedri za popularnu kulturu i tradiciju.[4]

Suradnik Bottaijevog časopisa Critica fascista, Cocchiara je među ličnostima koje se pridržavaju Manifesta rase u prilog proglašenja fašističkih rasnih zakona iz 1938. Cocchiarino uvjereno držanje fašističkog znanstvenog rasizma također se pokazuje njegovim doprinosima časopisu La Difesa iz rase[5], uključujući neke antisemitske prirode[6].

Nakon što je saveznička vlada u prosincu 1943. dobila titulu izvanrednog naslovnog profesora književnosti narodnih tradicija na Sveučilištu u Palermu, 1944. dodijeljen je novoj katedri posebno stvorenoj za Povijest narodnih tradicija[7].

Godine 1948. aktivirana je nastava socijalne antropologije, također među prvima u Italiji [8] i također dodijeljena Cocchiari koji se već mobilizirao, tijekom savezničke okupacije, da uspostavi prvi studij etno-antropoloških znanosti u Italiji, [ 9] sa zakonskim trajanjem od četiri godine, koji će međutim biti obustavljen nakon samo tri godine djelovanja.

U Palermu Cocchiara također preuzima vodstvo Instituta za etno-antropološke studije.

književnosti i filozofije čiji je dekan bio od 1951. do smrti. Cocchiara se istodobno brinuo da Pitréov muzeografski rad dobije dostojan nastavak, pa se 1934. spremno prihvatio zadaće preuređenja etnografskog muzeja koji je u Palermu osnovao Pitré, ali je nakon njegove smrti polagano napušten. Cocchiara će ga preuređivati ​​i preuređivati ​​dok ne postane jedan od najvažnijih europskih etnografskih muzeja. S njime će biti povezan i novi časopis, Annals of the Pitré Museum, koji će Cocchiara voditi sve do svoje prerane smrti od neizlječive bolesti, koja se dogodila u Palermu 24. siječnja 1965. godine.