ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 354
Jezik: Engleski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Prvo izdanje !

Benjamin Disraeli: The Romance of a Great Career, 1804-1881
by Edward Clarke


Bendžamin Dizraeli, prvi grof od Bekonsfilda[1] (engl. Benjamin Disraeli; London, 21. decembar 1804 — London, 19. april 1881)[2][3][4] je bio britanski konzervativni državnik i književnik. Bio je član raznih britanskih vlada tokom tri decenije a u dva navrata premijer, prvi jevrejskog porekla (mada je Dizraeli kršten u anglikanskoj crkvi kada je imao 13 godina). Među njegove najveće političke uspehe ubraja se stvaranje moderne konzervativne stranke nakon podele oko Zakona o kukuruzu 1846. godine.

Iako je bio vodeća ličnost protekcionističkog krila Konzervativne stranke Dizraelijevi odnosi sa drugim liderima partije, naročito sa lordom Derbijem, bili su često napeti. Njihova politička mišljenja približila su se tek 1850-ih godina. Od 1852. godine Dizraelijeva karijera je obeležena rivalitetom sa Vilijamom Gledstonom koji je nastojao da postane vođa Liberalne stranke. U ovom sukobu veliki značaj za Dizraelija je imala podrška koju mu je pružila kraljica Viktorija koja nije bila naklonjena Gledstonu od njegovog prvog premijerskog mandata 1870-ih godina. Godine 1876. Dizraeli je ušao u društvo britanskih perova kao grof od Bekonsfolda. Dizraeli je bio član Donjeg doma Britanskog parlamenta gotovo 40 godina.

Pre i tokom političke karijere Dizraeli je bio poznat i kao književni stvaralac i značajna figura ondašnjeg britanskog društva. Ipak njegovi romani se ne ubrajaju u klasike viktorijanske književnosti. Uglavnom je pisao romanse kao što su Sibil i Vivijan Grej.



Sir Edward George Clarke, KC (15. veljače 1841. - 26. travnja 1931.) bio je britanski odvjetnik i političar, koji se smatra jednim od vodećih zagovornika kasne viktorijanske ere i služio je kao glavni odvjetnik u konzervativnoj vladi 1886.-1892. Njegova pravna karijera uključivala je zastupanje Oscara Wildea u njegovom katastrofalnom procesuiranju markiza od Queensberryja za klevetu i zastupanje tužitelja u `slučaju baccarat`, tijekom kojeg je Sir Edward unakrsno ispitivao princa od Walesa. Bio je član pokreta protiv ženskog prava glasa.


Clarke je bio sin J. G. Clarkea iz ulice Moorgate u Londonu. Školovao se na King`s Collegeu u Londonu. Godine 1859. postao je pisac u Indijskom uredu, ali je iduće godine dao ostavku i postao pravni izvjestitelj. Dobio je Tancredovu stipendiju 1861., a pozvan je u bar u Lincoln`s Innu 1864., pridruživši se Home Circuitu.

Pravna karijera
Clarke je brzo stekao visoku reputaciju u odvjetničkoj komori, a njegovo se ime pojavilo u obrani u dva najozloglašenija slučaja 1877., osiguravši oslobađajuću presudu svom imenjaku, glavnom inspektoru Clarkeu u skandalu Great Scotland Yard (kada su drugi viši detektivi CID-a bili osuđen za korupciju) i neuspješna obrana Patricka Stauntona (koji je bio optužen za suučesništvo u izgladnjivanju svoje šogorice do smrti) u ubojstvu Penge. Na temelju tih uspjeha Clarke je 1880. uzeo svilu i ubrzo je postao priznat kao jedan od vodećih članova odvjetničke komore; postao je klupa u Lincoln`s Innu 1882., a proglašen je vitezom 1886. Također je ušao u parlament kao konzervativni zastupnik za Southwark na dopunskim izborima početkom 1880., ali budući da nije mogao održati mjesto na općim izborima kasnije te godine, bio je izabran umjesto za Plymouth. Bio je glavni odvjetnik u konzervativnoj administraciji 1886. – 1892., ali je odbio dužnost kad se stranka vratila na vlast 1895. jer bi mu bilo zabranjeno nastaviti svoju unosnu privatnu praksu.

Godine 1899. Clarke se našao u potpunom neslaganju sa svojom strankom oko vladine južnoafričke politike, a početkom veljače 1900. njegova izborna stranka u Plymouthu pozvala ga je da podnese ostavku na svoje mjesto.[2] Sljedećeg je dana dao ostavku.[3] Nije se natjecao na općim izborima 1900., ali se vratio u Zastupnički dom kao zastupnik za City of London 1906.; međutim, uvrijedio je dio svojih birača govorom protiv tarifne reforme u Donjem domu 12. ožujka 1906., a nedugo nakon toga ponovno je dao ostavku na svoje mjesto zbog zdravstvenih razloga.

Objavio je Raspravu o zakonu o izručenju 1903. i nekoliko tomova govora (političkih i pravnih). Napisao je i biografiju Benjamina Disraelija. Njegova autobiografija, The Story of My Life, objavljena je 1918. [4], a biografija Dereka Walker-Smitha i njegovog unuka Edwarda Clarkea (Life of Sir Edward Clarke) uslijedila je 1939. godine...