ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Ž. O. Dačić: S Bregalnice i Vardara. Beleške iz našeg poslednjeg rata. U Beogradu, izdanje uredništva Narodnih Novina, 1913. Cena 1 dinar. Na dušak pročitao sam ovu snažnu Dačićevu knjigu. Koliko uspomena, tuge, i koliko zapretane ljubavi probudile su u mojoj duši ove jednostavne, iskrene bilješke, — pa opet tako jake i upečatljive. Dačić je priznati narodni pisac — poznat po svojim pričama, još poznatiji po svome neumornome radu u korist svoga naroda. On je srećan covjek, našao je svoj put — našao ga je i ne može da skrene sa toga svoga pravoga puta. A zar ima smisla ovaj naš život, ako nije namijenjen jednoj velikoj ideji? Ta nas ideja, kao svjetlost, vodi kroz trnje smiješne i glupe svakidašnjice. „A zašto brate! zar i ovo nisu ljudi?` — odgovora srpski vojnik, stražar pun saucešca i dobrote onima, te mu prigovoriše što pruža čuturicu svježe vode, ožednjelu bugarskome zarobljeniku, svom ljutom dušmaninu. — Kako je prostrana i velika narodna duša, koliko razumijevanje i opraštanje! Čitava knjiga napisana je prostim neizvještačenim stilom. Sva je zadahnuta jednim toplim tonom punim ljubavi i samilosti; tužnim, dirljivim, a opet, tako jakim i utješljivim. Ova knjiga najbolji je dokaz čiste ljubavi prema svojoj krvi i bez fraza i bez zapjevke i bez grčeva. „U čeljustima smrti` i „Na rastanku sa onim svetim humkama`, dvije su glave ove knjige, pod koje bi se moglo, sa ponosom, da potpiše najvrsnije naše pero. To nisu novinarski članci, to su dvije odjelite, izrazite umjetničke stvari, koje u dušu diraju i u njoj ostaju. „U čeljustima smrti` (Sećanje na pok. dr. Boška Petrovića) nižu se reči o koleričnoj zarazi što kao ljetni požar, na njivi, hara gordi cvijet srpske mladosti. „Sad je u putu do Štipa umrlo devetero njih!` Ili: „Noćas je umrlo sto sedam! Ili: „Nema više bolničara! Od šesnaest dvanaest ih je noćas palo. Kako te gole riječi teško padaju na dušu! I sve tako redom, nekim čudnim pregaranjem, snažnom vjerom i izrazitom plastikom, priča se o žrtvama božjega biča i — ne očajava se. Smrt Petrovićeva tek je u zadu sa nekoliko riječi spomenuta. A tako i mora da bude: što znači ta jedna smrt prema smrti hiljada njih poznatih i nepoznatih . . . I što je to jedna smrt prema uskrsnuću i spasu jednoga naroda? „Na rastanku sa onim svetim humkama` je pjesma sjećanja, boli i — života. Čista i prostodušna pjesma, kao svi veliki događaji i sve velike istine. Pred oči dolaze nevjerovatno jasne vizije: „Eto ovde je pao Kosta Mihajlović`, „Onde na visoravni sahranjen je Milan Vasić`, „Onde su grobovi nepoznatih`. Bože moj, koliko tuge, boli, pregaranja . . . I meni dolaze pred oci mirne palanke, pitoma sela, dubrave, rijeke, oštra besjeda što kao mač siječe . . . I sve je to ostalo na svome mjestu, sve će da oživi... A oni?... Ja sam ih gledao kako u prenapunjenim vozovima, načičkani na prozore, na vrata, svojim dubokim očima gledaju sela, polja, mašu rukama i pjevajući žure se u — smrt . . . „Umrli su da večito žive`. A sada gledam pusti prostor i puteljke što vijugaju oko tih svijetlih grobova i stope — široke stope njihovih živih drugova. A snijeg lagano, tiho pada i pokriva ih ... čisti, djevičanski snijeg, jedini dostojan smrtni pokrov: „Zbogom, o vi, sveti grobovi naši!
Komentar: Ivo Ćipiko

1913., meki povez, 91 strana, par podvlačenja, par potpisa.
**