ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Godina izdanja: Posle 1950.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Autor - osoba Marinković, Ranko, 1913-2001 = Marinković, Ranko, 1913-2001
Naslov Glorija : mirakl u šest slika / Ranko Marinković ; [fotografije Z. Grčman]
Vrsta građe drama
Jezik hrvatski
Godina 1956
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : IBI, poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga, 1956 (Zagreb : Prosvjeta)
Fizički opis 146 str., [16] str. s tablama : ilustr. ; 18 cm
Drugi autori - osoba Grčman, Zvonimir
(Broš.)

Djelo Ranka Marinkovića „Glorija” spada po žanru u mirakul u njega je ukomponirano šest slika. Dijaloška struktura obuhvaća većinom dva lika, a samo ponekad može se vidjeti upad trećeg lika.
Priča nam govori o životu Glorije – cirkusantice koja se preobratila te došla u crkvu i tamo susrela don Jeru. On se zaljubio u nju i obožavao ju je poput Madone. Ona je bila uvijek na granici crkvenog i cirkusantnog života, a niti jedan joj nije mogao pružiti ono što je ona htjela.
Izmjenjuju se ambijenti crkve i cirkusa te iako se crkva nalazi u pet dijelova drame, cirkus ima također veliko značenje jer se tamo događa radnja koja prati glavnog lika djela – Glorije.
Zadnja scena simbolično poništava sve razlike između cirkusa i crkve, a to je scena u kojoj don Jere stoji u cirkusu pored mrtvog tijela Glorije.
Kratak sadržaj
Radnja drame Ranka Marinkovića „Glorija” vrti se oko Glorije Fleche. Ona je radila u blještavilu cirkusa, ali odlučila je prilikom jednog incidenta prekinuti karijeru. Naime, u zadnji čas je odustala od skoka prema trapezu koji je bio potrgan, a da nije ni znala. Ona vjeruje da ju je od tog skoka spasila Bogorodica pa svoj život odlučuje posvetiti upravo njoj.
Mir i spasenje je odlučila potražiti kod sestara karmelićanki. U teško ratno vrijeme odluči otići u crkvu smještenu negdje usred dalmatinskog kamenjara i iz temelja promijeniti svoj život.
Odluči skroz napustiti prijašnji život te čak uzima i novo ime, Magdalena. Nova sestra Magdalena pokušava svim snagama biti ono što i je, draga, iskrena, blagog karaktera. No, imala je i iznimnu ljepotu.
Kada je stigla u novu crkvu, tamo je zatekla dona Jera. On je bio vrlo ambiciozan i mlad te je htio napredovati u usporenoj crkvenoj hijerarhiji. Biskup je već bio star i bolestan te je Jere planirao kako će jednoga dana zauzeti njegovo mjesto. Bio je željan časti.
Don Zane bio je vrlo mudar bibliotekar, upućen u sve. S velikom ironijom i prezirom gledao je na don Jerine pokušaje.
Kako je Glorija bila jako lijepa žena, don Jere ju je odlučio iskoristiti kako bi privukao što veći broj vjernika u crkvu te tako stekao slavu. Tako je sestru Magdalenu želio staviti na glavni oltar kako bi mu bila u blizini i kako bi joj se divio jer se nije mogao nagledati njezine ljepote.
Tako je sestra Magdalena svaki dan sjedila na oltaru poput kipa, daleka i šutljiva, umjesto Bogorodice na oltaru. Ipak, don Jere nije bio skroz zadovoljan jer sestra Magdalena, njegova Bogorodica, bila je živa žena, a on nije mogao suzbiti osjećaje divljenja prema njoj zbog njezine ljepote.
Don Jere je znao da je na oltaru lijepa i živa žena, a ne besmrtni kip Bogorodice. Njegovi osjećaji prema njoj bili su smrtni grijeh, a don Jere ih se posebno pribojavao. On je od Glorije tražio uzvišenost od zemaljskog, od grijeha, samo savršenstvo.
Uskoro u crkvu stiže cirkusant Floki Fleche, Glorijin otac. On je crkvi htio prodati mehanički kip Isusa. Kip je oponašao pravog Isusa, iz rana mu je tekla krv i plakao je. Don Jere je s užasom gledao u taj kip i smatrao ga je nakazom te je odbio kupnju. No, svi ostali željeli su kupiti kip.
Među narodom se sve češće mogao čuti razgovor o čudesnom kipu Bogorodice koji je poput žive žene stajao na oltaru. Kada ju je ugledao, Floki je odmah u njemu prepoznao svoju kćer. Molio ju je da se vrati, ali ona je sjedila upravo poput kipa i nije htjela odgovoriti.
Don Jere nije nikako bio oduševljen s Flokijem te ga je konstantno tjerao, samo da ne doše do susreta njega i Glorije.
U crkvi se pojavila žena čiji sin umire u velikim mukama. Lažna Bogorodica nije mogla suspregnuti suze kada je vidjela potresnu ljudsku sudbinu. No, žena ne zna da se radi o lažnoj Bogorodici i da je ona ustvari živa Glorija i vjeruje da joj se kip smilovao i da je vidio njezinu bol i patnju.
Na kraju se čudo nije dogodilo ili ono ni ne postoji pa bolesni sin umire. Narod je odmah digao strku sluteći prijevaru.
Glorija je razočarana te odluči napustiti crkvu. Nije očekivala takav rasplet događaja i nemogućnost da živi iskreno, a na kraju bila je slomljena od ljubavi koju je osjećala prema don Jeri. Smatra da je iz njezine dobrote proizašlo samo zlo. Iz toga razloga odluči ponovo otići u cirkus. Tamo će postati ono što u biti nije.
Nakon što je prošlo neko vrijeme, Glorija se priprema za svoj veliki nastup. Pošto se radi o velikoj točki, trostrukom saltu mortale, svi su željeli vidjeti Gloriju na djelu.
Kako je u cirkus stiglo mnogo ljudi kako bi vidjeli nesvakidašnju točku, među njima se moglo uočiti i don Jeru. On je želio razgovarati s Glorijom, ali ona je to izbjegavala. Tražila je da glazba svira sve jače, sve brže.
Glorija se jako bojala skoka kojeg je trebala izvesti te to uoči cirkuski klaun koji u posljednji tren pokušava spriječiti Glorijin skok. Don Jere je skroz slomljen. Svim snagama nastoji Gloriju odvratiti od skoka jer se boji za nju. On osjeća ljubav prema njoj, veliku i snažnu, i to ne kao prema Bogorodici niti kao prema Gloriji i Magdaleni već kao Jagodi, iskrenoj, nježnoj i predivnoj ženi.
Došlo je vrijeme za nastup, Jagoda je otišla postati Glorija. Svira fortissimo, a Floki je užasnut činjenicom da se glazba jednom kada krene ne može nikako zaustaviti.
Tupi udarac odjeknuo je cirkusom. Glazba je stala, a na podu je nepomično ležalo Glorijino tijelo. U predivnom, blistavom kostimu, ležala je mirna kao uspavana ptica, a živima je ostavila plač i očaj. Konačno je došla do onoga za čim je cijeli život težila, za mirom i iskrenošću.
Vrsta djela: drama
Mjesto radnje: dalamtinski kamenjar
Likovi: glavni likovi – Glorija, don Jere te sporedni likovi – biskup, don Zane, don Florijo, don Fleche, dječaci, djevojčice, klaunovi…
Analiza likova
Glorija Fleche (sestra Magdalena, Jagoda) – glavni je lik ove drame. Draga i mila žena, iznimne ljepote. Cijeli njezin život je ustvari borba za ono što želi biti. Bačena je u svijet lažnog sjaja što je bilo suprotno od onog što je željela u životu. Život je provela bježeći od vlastite sudbine. Život joj je nametnuo sve ono što ona nije htjela i sve je bilo u redu dok god je ona ispunjavala sve obveze koje su se od nje tražile. Stalno je tražila nova rješenja uz pomoć kojih bi došlo do novog života. Bila je dobra, plemenita i iskrena te su to osobine koje su je još više gurnule u svijet propasti. Nikada nije mogla biti obična jer uz sve to krasila ju je velika fizička ljepota. Bila je krhka pa su je mnogi iskorištavali jer sama se nije mogla nositi sa svim tim osobinama. Težila je jednostavnom životu u miru i okruženom dobrim ljudima. Kada je htjela učiniti i onu najmanju stvar koju čini uobičajen život kao što su šala, ljubav, iskazivanje umora ili bilo što drugo, odmah je bila osuđena. Na kraju je odlučila uzeti sudbinu u svoje ruke i umrijeti te tako razriješiti sa svima koji je nikada nisu mogli prihvatiti onakva kakva ona uistinu i jest.
Don Jere – ambiciozni svećenik koji želi napredovati što prije u crkvenoj hijerarhiji. Cijeli njegov život bio je satkan od laži jer on ne preza pred ničim. On je posesivan i ne bira sredstva i način uz pomoć kojih će doći do cilja. Trudio se doći do cilja uz pomoć svog savršenstva, ali upravo to odvelo ga je do potpuno drukčijeg puta. Sve više je postajao grešnik, a pogotovo kada je na oltar postavio kip Glorije kojoj se nije divio kao Djevici već kao pravoj, grešnoj i lijepoj ženi. On je volio Gloriju kao što muškarac voli ženu. Na kraju je prevario i sebe i ljude koji su ga okruživali. Kada je Glorija umrla, on je ostao živjeti samotno i u bijedi. Pao je i od života mu nije ostalo ništa, iako je puno obećavao jer je bio mlad, sposoban i inteligentan.

Ranko Marinković (Vis, 22. februar 1913 – Zagreb, 28. januar 2001) bio je hrvatski i jugoslovenski književnik, direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta i član Srpske akademije nauka i umetnosti. Za roman Kiklop 1965. godine dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu.
Ranko Marinković rođen je 1913. godine u gradu Visu na istoimenom jadranskom ostrvu. Potiče iz stare porodice koja se u Komiži, gradu na ostrvu Visu, pominje još od 15. veka. Osnovnu školu završio je 1923. na Visu, nižu gimnaziju 1927. u Splitu, a višu 1932. u Zagrebu. Studije romanistike završio je 1935. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gde je i diplomirao 1938. godine. Do izbijanja rata radio je kao nastavnik u privatnoj gimnaziji Zdenka Vojnovića. U proleće 1943. interniran je u italijanski logor Feramonte u Kalabriji, a posle pada Italije preko Barija je stigao u saveznički zbeg u El Šat na Sinaju. Tokom boravka u zbegu bio je sekretar Kulturno-informativnog odeljenja.
Posle rata radio je u Ministarstvu prosvete Narodne Republike Hrvatske, Nakladnom zavodu Hrvatske, bio je upravnik Drame zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Godine 1950. bio je jedan je od osnivača Kazališne akademije (kasnije Akademija za kazališnu i filmsku umjetnost) na kojoj je predavao, prvo kao docent a zatim vanredni i redovni profesor sve do penzionisanja 1983. godine. Prva supruga mu je bila Branka Rakić, baletska kritičarka i prevodilac.
Član je Društva književnika Hrvatske od 1945. Od 1968. je dopisni član Srpske akademije Nauka i umetnosti (Odeljenje jezika i književnosti), a 1998. godine, po raspadu Jugoslavije, preveden je u inostranog člana. Od 1983. je redovni član Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti).
Književni rad
Ranko Marinković je već tokom školovanja počeo u književnim časopisima da objavljuje poeziju, prozu, eseje i kritike. U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 1939. godine izvedena je njegova prva drama Albatros, kasnije štampana kao sastavni deo njegove prve prozne knjige. Posle rata razvio se u značajnog pisca sa ovih prostora, nikada ne insistirajući na kvantitetu – objavljivao je malo, ali je uvek uspevao da svakim delom unapredi kvalitet svog stvaralaštva. Svoje radove nastavio je da objavljuje u časopisima, listovima i raznim drugim publikacijama: Mladost, Učiteljski podmladak, Danica, Južni pregled”, „Književni horizonti”, „Dani i ljudi”, „Ars 37”, „Nova riječ”, „Novosti”, „Hrvatski književni zbornik”, „Republika”, „Radio Zagreb, Radio Beograd, Hrvatsko kolo, Narodni list, Svedočanstva, Zagrebački tjednik, NIN, Politika, Nova misao, Vjesnik, Književnost, Književne novine, Pobjeda, Sovremenost, Vjesnik u srijedu, Borba, Prosvjeta, Jedinstvo, Novi list, Rad, Telegram, Panorama, Delo i drugim. Njegova dela su prevođena na više jezika.
Najznačajnija knjiga proze je zbirka Ruke, štampana u tridesetak izdanja, sa kojom je zadobio pažnju i pohvale kritike. Za roman Kiklop 1965. godine dobio je NIN-ovu nagradu. Žiri u sastavu Velibor Gligorić (predsednik), Miloš I. Bandić, Borislav Mihajlović Mihiz, Muharem Pervić, Eli Finci i Petar Džadžić svoju odluku doneo je jednoglasno.
Bibliografija
Proze (1948)
Ni braća ni rođaci – zbirka proze (1949)
Geste i grimase – kritike i eseji o drami, pozorištu i filmu (1951)
Pod balkonima – zbirka proze (1953)
Ruke – zbirka proze (1953)
Glorija – drama (izvedena 1955, štampana 1956)
Poniženje Sokrata – zbirka proze (1959)
Karneval i druge pripovijetke (1964)
Kiklop – roman (1965)
Politeia ili Inspektorove spletke – drama (1977)
Zajednička kupka – roman (1980)
Pustinja – drama (1982)
Nevesele oči klauna – knjiga eseja (1986)
Never more – roman (1993)
Nagrade i priznanja
Savezna nagrada 1948.
Nagrada grada Zagreba za dramu Glorija 1965.
NIN-ova nagrada za roman Kiklop 1965.
Nagrada grada Zagreba 1966.
Goranova nagrada 1966.
Nagrada Vladimir Nazor za životno delo 1976.
Odlikovan je Ordenom zasluga za narod za rad u El Šatu, Ordenom rada i republičkim Ordenom sa srebrnim vencem.
Od 1964. godine svake subote u zagrebačkom Večernjem listu izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora. Već posle dve godine, 1966. pokrenuto je i takmičenje za najbolju kratku priču, kada su dodijeljene i prve nagrade. Od 2001. godine, u čast pisca, ova nagrada nosi ime Nagrada Ranko Marinković za najbolju kratku priču.
Pozorišne adaptacije i ekranizacije
Prva Marinkovićeva drama Albatros postavljena je na scenu još 1939. godine, a drama Glorija iz 1955. najpoznatija je i najizvođenija njegova drama. U Srpskom narodnom pozorištu prikazana je 1984 godine. Osim drama dramatizovana su i druga njegova dela: roman Kiklop (1974), novele Prah (1975) i Zagrljaj (1976). Kiklopa je za scenu adaptirao jugoslovenski pozorišni reditelj Kosta Spaić 1976. godine.
Prema romanu Kiklop 1982. godine snimljen je istoimeni film, a naredne godine i TV serija Kiklop, obe ekranizacije u režiji Antuna Vrdoljaka.
MG66 (K)