ISBN: 400
Godina izdanja: Posle 1950.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Tematika: Za decu

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Cirilica!

Dzonatan Svift

Vladimir Kirin (Zagreb, 31. svibnja 1894. – Zagreb, 5. listopada 1963.)

Rodio se kao drugo od šestero djece u obitelji Franje Kirin i Marije Kelemenec. Otac Franjo bijaše operetni pjevač i glumac Hrvatskoga zemaljskoga kazališta kojega je sam Freudenreich iz Samobora doveo u Zagreb i stipendirao tijekom školovanja. Majka Marija Kelemenec bila je lijepa glasa i odličnoga glazbenoga obrazovanja. Vladimir se rano susreo s umjetničkim miljeom ondašnjeg Zagreba. U kući Kirinovih su dolazili Nikola Mašić, Menci Klement Crnčić. Nikola Mašić je kumovao na kršenju budućem slikaru Vladimira. U Zagrebu je pohađao pučku školu i četiri razreda niže Realne gimnazije. Godine 1909. polazi srednju graditeljsku školu u Zagrebu. Na Građevinskoj stručnoj školi u Zagrebu su mu bili profesori: perspektive Ivan Tišov, prostoručnog risanja Oton Iveković i Ferdo Kovačević. S Kirinom na toj školi su tehničko znanje stjecali i budući slikari Marino Tartagia i Ernest Tomašević, kipar Frano Kršinić i arhitekt Alfred Albini. Prvi svjetski rat i mobilizacija prekidaju školovanje i odlazi u rat. Nakon završene časničke škole služio je u Šestome domobranskom artiljerijskom puku i tijekom dvije godine rata napredovao do natporučnika. Teško ranjen dobio je dužu poštedu i prekomandu u Pardubice. Uspijeva maturirati na Graditeljskoj školi 1919 i u jesen odlazi u London da studira grafiku. U Jesen 1924. odlazi u Beč i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti – grafički odjel. Nekoliko se mjeseci usavršava kod Ferdinanda Schmutzera U Kirinovom domu na Prilazu 2, - koji je bio ispunjen kućnim ljubimcima, mačkama, papigama – u braku s Maksimilijanom Borošić živi sretno, te u siječnju 1932. dobiva kćerku Maju. Agodine 1936. kćer Nevu.

Umjetnički rad
Još u školi je Vladimir iskazivao izvanredan crtački dar. Njegove risanke su bile ispunjene crtežima – precrtavajući Mašićeve i Crnčićeve crteže. Za boravka u Pardubicama je uradio niz crteža, a u zagrebu kompletira mapu Iz češkog baroka.


Vladimir Kirin:Motiv iz Pardubica 1918.
Za vrijeme boravka u Londonu 1919. izabrao je glasoviti Waterloo Bridge koji radi suhom iglom i prvu litografiju London – na Temzi Kratko radi kod arhitekta Tannera-Voysa, zatim dobiva stalni angažman u časopisu The Studio, a dobiva i preporuku za Langham Studio. Radi kao ilustrator priča, crtač arhitektonskih spomenika, cjelina i gradskih veduta, kao karikaturist. Usporedo s radom posjećuje londonske muzeje i grafičke zbirke gdje proučava djela starih talijanskih i francuskih majstora. Zanimaju ga i moderniji grafičari kao Francuz Charles Meryon bakrorezac, a oduševljava ga Franck Brangwyn bakropisac velikog formata i Amerikanac Joseph Pennell koji je dva desetljeća boravio u Londonu.

Za vrijeme božićnih blagdana 1919. i uskrsnih 1920. boravi u Zagrebu. Crta i akvarelira motive iz starog Zagreba. Ilustrira knjigu povjesničara i arhivista Josipa Matasović Iz galantnog stoljeća


Vladimir Kirin:Stara zagrebačka katedrala s biskupskim dvorom, kulama i voćnjakom, 1919.
1921. dobiva narudžbu za ilustriranje knjige priča Oscara Wildea i Fantastične pripovijesti Edgara Allana Poea. U proljeće 1921. napušta London i kreće na putovanje po europskim kulturnim i umjetničkim središtima. Obilazi Amsterdam, Pariz, Veneciju i Firencu. Po povratku u Zagreb objavljuje prvu grafičku mapu Litografije s motivima Londona, pariza, Amsterdama, Venecije i Firence.

Surađuje s engleskim časopisima The Architectural Review, The Studio, grafičkim revijama The Apple i Colour i njemačkim časopisom za umjetnost Die Kunst. Grafički oblikuje suvremenik i knjige izdanja Društva sv. Jeronima. Dobiva atelje u Zagrebu, Trg kralja Tomislava 21 u potkrovlju zgrade Društva sv. Jeronima.

U proljeće 1922. dobiva poziv od općine grada Splita da načini seriju crteža i za mapu litografija s motivima Splita. Odmah i grad Trogir pokazuje zanimanje za portretiranje stare gradske jezgre. Slijedili su Šibenik i Hvar. Mnoge je crteže i akvarelirao. Krajem 1922. predstavljena je prva mapa Split (14 listova) s predgovorom Luje Vojnovića, zatim mapa Trogir (14 listova) s predgovorom Ivana Delalle i mapa Šibenik(12 listova) s predgovorom Ćirila Metoda Ivekovića gdje Iveković Kirina naziva pravom pjesničkom dušom. Napokon 1925. otisnuo je mapu Zagreb s 24 bakropisna lista. Kao prijatelj sina Ivane Brliž-Mažuranić dolazi u kontakt s spisateljicom. Tijekom 1922. Kirin radi na ilustriranju engleskog izdanja priča Ivane Brlić-Mažuranić Priče iz davnina. Englesko izdanje Priča iz davnina izlazi iz tiska u Londonu 1924., a treće hrvatsko izdanje u Zagrebu 1926. Definitivno treće hrvatsko izdanje Priča iz davnina doživljava svoj uspjeh.

1923. godine Kirin pokreće časopis Grafička revija koji je neprekidno izlazio u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu sve do 1940. godine.

O tisućoj obljetnici Hrvatskog kraljevstva od slobodnog i kraljevskog grada Zagreba dobiva narudžbu grefičke mape Zagreb. Grafički oblikuje Zbornik kralja tomislava, a uredništvo Matice hrvatske poziva ga da oblikuje poseban Zbornik Matice hrvatske posvećen 1000- godišnjici Hrvatskog kraljevstva.

U Zagrebu bilježi promjene, a često na osnovu starih fotografija crtački i slikarski rekonstruira arhitektonske dijelove kojih više nije bilo. Nakana mu je bila perom i kistom snimiti povijesni biskupski Kaptol i svjetovni Grič i tako pred navalom nove i bezobzirne regulacije za naraštaje sačuva sliku zagreba kako je nekada izgledao. 1927. ilustrira Čitanku o zdravlju na stihove Ivane Brlić Mažuranić koja je izašla u nakladi Higijenskg zavoda. Bila je to prva slikovnica objavljena u Zagrebu s ilustracijama jednog hrvatskog autora. Grafičku uređuje knjigu austrijskog teoretičara Josefa Strzygowskog Starohrvatska umjetnost.


Vladimir Kirin: Dolac, 1938.
Godine 1928. imenovan je umjetničkim urednikom Hrvatske revije i Kola, dvaju mjesečnika Matice Hrvatske. Također je izabran, nakon natječaja, za ravnatelja Zaklade tiskare Narodnih novina gdje ostaje sve do 1940. godine. Odmah po stupanju na dužnost kupuje novi stroj za izradu litografija fotomehaničkim putem Hausleiterovim postupkom, te se pobrinuo za modernizaciju knjigotiskarstva. Sam je izradio nacrt novog tipa slova, te je proširio nakladnički program i unapredio hrvatski tiskarski zavod. U ljeto 1929. boravi u Istri i crta, na Hvaru gradi kuću na osnovu vlastitih nacrta.

U Londonu je u proljeće priređena velika izložba jugoslavenskog kiparstva i slikarstva na kojoj je i Kirin izlagao. na toj izložbi je bio izložen trogirski motiv. U Beogradu učestvuje na izložbi s četiri litografije iz mapa Split, Trogir i Zagreb

U povodu 500. obljetnice početka izgradnje šibenske katedrale, 1931., u Hrvatskoj reviji je objavljen članak Ljube Karamana s pet reprodukcija Kirinovih crteža.

Ljeti 1933. na poziv Milutina Cihlara Nehajeva odlazi u Senj gdje crta i slika Uskočku ulicu, Nehaj kulu i druge znamenitosti Senja. Potom obilazi manje gradove Hrvatskog primorja: Vrbnik, Zrinski grad u Kraljevici, rapske zvonike, Zrinskog ulicu u Bakru te je litografirana i objavljena tek 1943. godine u nakladi Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda. Mapa sadržava 24 lista s motivima koji prikazuju, osim već spomenutih i Bribir, Bašku, Grižane, Krk, Omišalj i Novi,a predgovor je napisao Đuro Szabo.

1934. učestvuje na Prvoj izložbi zagrebačkih umjetnika. Izlaže crteže s motivima iz Hrvatskog primorja

1936. godine je poslao nekoliko svojih rješenja na pariški salon lijepe knjige u Petit Palaisu, a najveći uspjeh je postigao s Pričama iz davnina. Nakon pariškog salona uslijedila je izložba u Rimu – Vatikan koja je prezentirala onodobne radove iz „tiska“. Na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti zastupljen je sa jednim svojim radom – uljanom slikom Dolac.

U siječnju 1941. dobiva zadatak, a na poziv Mate Ujevića, opremanje Hrvatske enciklopedije. Načinio je nacrt za naslovnicu i za hrbat.


Vladimir Kirin: Nacrt za hrbat Hrvatske enciklopedije, 1941.
Uspostavom NDH mijenja se Kirinov položaj u tiskari. Kirin biva poslan kao cenzor pošte u Suboticu. No zbog svoje stručnosti i iskustva u tiskarskim poslovima, izvanrednih organizacijskih sposobnosti i ugleda koji je imao u zagrebačkom kulturnom krugu nova ga vlast imenuje nadstojnikom umjetničkog odsjeka vlade NDH. Dodijeljen mu je zahtjevan posao u pripremi nastupa hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bienalu u ljeto 1942. godine. Uz pomoć Ive Šrepela i Ljube Babića odabire umjetnička djela za tu izložbu. Uz bistu Ante Pavelića koju je uradio Antun Augustinčić, izbornički trojac odabire i djela Joze Kljakovića i Ivana Meštrovića.

U siječnju 1943. postaje posebni vladin povjerenik za pripremu velikih izložbi hrvatske moderne umjetnosti u „kulturnim središtima Reicha“. Prvu izložbu je organizirao u berlinskoj Pruskoj akademiji umjetnosti već krajem siječnja, drugu u bečkom Umjetničkom paviljonu u travnju, a posljednja treća u Slovačkom muzeju u Bratislavi. Bečka Albertina je otkupila osam Kirinovih litografija za 100 Reichsmaraka za svaku.


Vladimir Kirin: 1000 kuna iz 1943., desno uvečan avers s inicijalima V.K.
U Jesen 1943. postaje redovitim profesorom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu iz predmeta Primijenjeno crtanje i perspektiva. Istodobno izlaže na Trećoj izložbi hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu. Izložio je dva ulja s pariškim motivima i Portret Vladimira Becića. Na Četvrtoj izložbi hrvatskih umjetnika Nezavisne Države Hrvatske izlaže Mrtvu prirodu.

Tijekom ratnih godina dizajnirao je drugu i treću seriju novca Nezavisne države Hrvatske, a Hrvatsko numizmatičko društvo danas čuva skicu za nacrt zadnje novčanice najvećeg apoena. Na novčanicama iz 1943. godine javljaju se prvi put kod Kirina folklorni motivi. U povodu zagrebačke filatelističke izložbe 12. rujna 1943. puštena je u promet peigodna poštanska marka s reprodukcijom Kirinova ulja Dolac s pretiskom „Hrvatsko more – 8. IX. 1943.“

Poslije rata Kirin dobiva otkaz na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, što je bila posljedica Tiljkovog suda časti.[1]


U svom ateljeu radi na ilustraciji Cervantesova Don Quijotea i to u ulju, a knjiga izlazi u nakladi zagrebačke Prosvjete s 16 reprodikcija u boji s predgovorom Mate Ujevića. Tijekom 1950. godine, a u prigodi pedesete obljetnice utemeljenja Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, slika za samostan na Kaptolu Prikazanje Bogorodice sv. Franji, a za samostan na Trsatu pet velikih uljanih slika na temu Gospe Trsatske i čudotvornog prijenosa svete kućice iz Nazareta . Slike su na Trsat postavljene 1953. godine u crkvi posvećenoj Gospi od Milosti. U ljeto 1953. vraća se crtanju i dalmatinskim motivima, te 1954. objavljuje litografsku mapu Zadar s predgovorom Vjekoslava Maštrovića Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća intezivno surađuje s izdavačkom kućom Naklada Naša djeca i tiskarskim zavodom „Ognjen Prica“. Publicirao je pet albuma reprodukcija Narodne nošnje i plesovi Jugoslavije i dva albuma razglednica.

U Nakladi „Color“ izlazi nekoliko edukativnih slikovnica o voću, povrću, cvijeću i životinjama s tekstovima Zlate Kolarić-Kišur. Zatim radi crteže za knjigu Slavka Kolara „Petrica Kerempuh“. Najzahtjevniji višegodišnji rad je bio ilustriranje prizora za Andresenove priče I. i II. 1959. Za pjesmaricu Milana Sachsa Miško među životinjama naslikao je 21. ilustraciju. U Samoborskom muzeju 1956. godine je održana samostalna izložba Vladimira Kirina. Izložio je slike sa samoborskim motivima.



Guliverova putovanja (1726, izmenjeno izdanje 1735), je roman Džonatana Svifta koji je ujedno satira i parodija putopisnih priča. To je Sviftovo najpoznatije delo, ubraja se u klasike engleske, ali i svetske književnosti.[1] Pun naziv romana je Putovanja u nekoliko dalekih svetskih zemalja, u četiri dela. Lemjuel Guliver, prvobitno hirurg a zatim kapetan nekoliko brodova.

Ovaj roman je stekao ogromnu popularnost neposredno posle objavljivanja i od tada nije prestajao da se štampa. Džon Gej je u pismu Sviftu 1726. godine napisao `ovo je univerzalna knjiga, od političke kancelarije do obdaništa`.[2]

Guliverova putovanja su paradigma engleske satirične književnosti. Sve vreme se vrši poređenje zemalja u koje Guliver dospeva sa evropskim svetom tog vremena. Elementi utopije i distopije se distribuiraju različito, nekad na strani Engleske, nekad na strani drugih zemalja. Na planu upoređivanja kultura konstituiše se satira: kritički odnos prema određenim vrednostima poretka i društva i uspostavljaju se matrice utopijskog i distopijskog poretka.

Kratak sadržaj
Narator nam na samom početku predstavlja roman kao običnu putopisnu knjigu uz podnaslov Putovanja u nekoliko dalekih svetskih zemalja, u četiri dela., čiji je jedini autor Lemjuel Guliver, prvobitno hirurg a zatim kapetan nekoliko brodova. Različita izdanja sadrže različite verzije uvoda.

Postoji izmišljeni redaktor, R. Simpson, koji nas upućuje u delo. Naime, njemu je Guliver dao ovaj rukopis, te ga je Simpson priredio i izdao. Tu se kritikuje roman, kaže se da je previše prost, da autor opisuje događaje koji su zanimljivi. On vrši apologiju istinitosti teksta, i na tome će se insistirati kroz čitavo delo. Na taj način se shvata relativistička perspektiva, perspektiva koja deluje uverljivo. Prva redakcija čitaocu jeste da je tekst fantastičan i stoga je neophodan predgovor zbog mogućih optužbi na račun neistinitosti i uskraćivanja dimenzije koja može da obrazuje, a ne samo da zabavi.

Sižejni tok romana Svift je razvio u četiri tematska nivoa. U stvari, to su četiri epizode jedne povesti, u kojoj Lamjuel Guliver pripoveda o svojim velikim avanturama



Džonatan Svift (engl. Jonathan Swift; Dablin, 30. novembar 1667 — Dablin, 19. oktobar 1745) bio je irski književnik, satiričar, pisac pamfleta. Poznat je po delu Guliverova putovanja. Sva svoja dela je objavljivao pod pseudonimima ili anonimno. Poznat je i kao majstor dva oblika satire.

Biografija
Mladost
Rođen je u Dablinu kao drugo dete Džonatana i Abigeil Erik Svift. Otac mu je rođen u Irskoj, a majka u Engleskoj. Otac mu je umro sedam meseci pre njegova rođenja. O njegovom detinjstvu se malo zna, a činjenice o njemu su često kontradiktorne. Veruje se da mu se majka vratila u Englesku još dok je Džonatan bio jako mlad. Ostavila je Džonatana kod familije svoga oca. O mladom Džonatanu se najviše brinuo njegov ujak Godvin. Godvin je poslao Džonatana u Kilkeni gimnaziju zajedno sa rođacima. Bila je to gimnazija koju je pohađao i filozof Džordž Berkli.

Od 1682. studirao je na Triniti koledžu u Dablinu, na kome je diplomirao 1686. Dok je spremao magistraturu politički nemiri u Irskoj prisilili su ga da ode u Englesku. Majka mu je pomogla da dobije položaj sekretara i ličnog pomoćnika Ser Vilijama Templa na Mur Parku. Vilijama Templ je bio diplomat, koji je bio zaslužan za Trojnu Alijansu 1668. Templ je otišao u penziju i na svom imanju je gajio baštu i pisao memoare. Svift je zadobio Templovo poverenjee pa je bio upoznat sa stvarima velikoga značaja. Nakon tri godine službe Templ je Svifta predstavio kralju Vilijamu III od Engleske. Slao ga je u London da urgira kod kralja da prihvati zakon za trojni parlament.

Tokom boravka kod Templa upoznao je Ester Džonson, tada osmogodišnju devojčicu, koja je bila ćerka jednoga od slugu. Bila je bez oca, a Svift je bio njen tutor i mentor. dao joj je nadimak Stela, a njih dvoje su čitav život bili u bliskim odnosima.

Svift je 1690. napustio Templa i otišao je u Irsku zbog zdravlja. nakon godinu dana vratio se u Mur Park. Svift je celi život patio od Menijerove bolesti. Za vreme drugoga boravka kod Templa magistrirao je 1692. u Hertford koledžu na univerzitetu Oksford. Očajnički je pokušavao da nađe bolji posao, pa je uz Templovu pomoć postao sveštenik Irske crkve, a 1694. dobio je parohiju u diocenozi Konor u Kilrutu. Izgleda da je Svift tu bio izolovan u maloj udaljenoj zajednici, daleko od centara moći i uticaja. Dok je bio u Kilrutu bio je u romantičnoj vezi sa Džejn Varing. U jednom pismu nudio joj je brak i rekao je da će napustiti Irsku, ako ga odbije. Izgleda da ga je odbila, jer se Svift vratio u Englesku i ponovo je bio u službi kod Templa 1696. Tu je ostao do Templove smrti. Templu je pripremao memoare. tokom toga vremena napisao je satiru, koja je bila kritika Templovoga eseja. Satiru je publikovao tek 1704.

Templ je umro 1699. Svift je ostao kratko u Engleskoj da završi Templove memoare možda se nadajući da će neko priznati njegov rad i ponuditi mu odgovarajuće zaposlenje u Engleskoj. Međutim pojedini Templovi prijatelji i rodbina su zamrzili Svifta, jer se u memoarima našlo indiskretnih detalja, koji su im smetali. Neuspešno je pokušao da nađe zaposlenje kod kralja. Dobio je ponudu da bude sekretar i i kapelan grofa od Berklija, jednoga od vrhovnih sudija Irske. Kada je doputavao do Irske to mesto je već bilo popunjeno. Međutim radio je kao kapelan u larakoru, ageru i Dablinu. Kao kapelan erla Berklija većinu vremena je proveo u Dablinu i često je putovao u London. Napisao je 1701 politički pamflet.

Pisac
Svift je 1702. doktorirao na Triniti koledžu u Dablinu. Za vreme poseta Londonu Svift je objavio dve knjige `A tale of a Tub` `The Battle of the Books` i počeo je sticati ugled kao pisac. Upoznao se tada i postao prijatelj sa Aleksandrom Poupom, Džonom Gejom i Džonom Arbutnotom.

Svift je tih godina postao politički aktivan. Od 1707. do 1709, a opet 1710. Svift je bio u Londonu. Neuspešno se tada zalagao kod vigovske administracije u ime irskoga klera oko jednoga vlasničkoga problema. Torijevci, koji su bili u opoziciji pokazali su više razumevanja za njegove zahteve. Torijevci su kad su došli na vlast 1710. Svifta regrutovali da bude urednik Egzamajnera. Svift je 1711. objavio politički pamflet „Ponašanje saveznika“, u kome je napao vigovsku vlast zbog njihove nesposobnosti da završi dugi rat sa Francuskom. Torijevci su vodili tajne razgovore sa Francuzima i ti razgovori su doveli do Utrehtskog mira 1713, kojim je završen Rat za špansko nasleđe.

Džonatan Svift je bio deo unutrašnjeg kruga torijevske vlasti i često je bio posrednik u unutrašnjim sporovima između ministra spoljnih poslova i ministra finansija i premijera. Svađa dvojice ključnih torijevskih vođa rezultovala je ostavkom premijera Roberta Harlija. Kada je umrla kraljica Ana, a na vlast došao kralj Džordž I vigovci su se vratili na vlast, a vođama torijevaca je suđeno jer su vodili tajne pregovore sa Francuzima.

Zrelost
Pred pad torijevske vlasti Svift se nadao da će ga nagraditi unosnim crkvenim položajem u Engleskoj. Međutim kraljica Ana nije obožavala Svifta, pa je sprečila te namere. Najbolje što su mu mogli osigurati bio je položaj dekana Sent Patrika u Dablinu. Kada su se vigovci vratili na vlast za Svifta nije bilo druge nego da ode u Irsku. Kada se vratio u Irsku iskoristio je svoju sklonost pamfletima i podržao je irsku stvar, tako da je dobio status irskoga patriote.

Tih godina započeo je i svoje remek-delo „Guliverova putovanja“. Veliki deo materijala oslikavao je politička iskustva. Epizoda kada Guliver gasi požar na palati Liliputanaca urinirajući na palatu predstavlja metaforu torijevskoga nezakonitoga mirovnoga ugovora, kojim su napravili dobro delo na nesretan način. Dugo je odlagao put u London i konačno je 1726. otputovao u London sa svojim delom „Guliverova putovanja“. Odseo je kod prijatelja Aleksandra Popa. Džon Gej i Džon Arbutnot su mu pomogli da anonimno štampa delo. Prvo je odštampano 1726. i odmah je postglo veliki uspeh. Štampano je još dva puta te godine i još jednom početkom 1727. Francuski, nemački i holandski prevodi su se pojavili 1727. Ilegalno je štampano na irskom 1727.

Svift se 1727. vratio u Englesku i odseo je ponovo kod Aleksandra Popa. Poseta je bila kratka, jer je dobio poruku da Ester Džonson umire, pa se zbog toga vratio kući. Umrla je januara 1728. Svift je umro 19. oktobra 1745. Sahranjen je pored Ester Džonson.