ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Tematika: Filozofija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

U dobrom /vrlo dobrom stanju

Autor - osoba Cimerman, Stjepan
Naslov Filozofija i religija : filozofijske istine o Bogu i čovjeku : razumni temelj vjere / Stjepan Zimmermann
Vrsta građe knjiga
Jezik hrvatski
Godina 1936
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Zbor duhovne mladeži zagrebačke, 1936 ([Zagreb] : Nadbiskupska tiskara)
Fizički opis 411 str. ; 24 cm.
Napomene Registar.
Predmetne odrednice Filozofija religije



Stjepan Zimmermann: Filozofija i religija. Filozofske istine o Bogu i čovjeku: razumni temelj vjere. Prigodom svoje 100-gođišnjice izdao »Zbor Duhovne Mladeži« zagrebačke, Zagreb 1936,, str, 411



»Lako je bez dokaza živjeti onome, tko nije okusio grozu skepse i negacije« (str, 33), Auktor ne navodi ovih riječi kao nešto tuđega, nego kao jednu osobno iskušanu činjenicu, koju nam bez ikakovog pridrška I svom iskrenošću razotkriva. Opisuje nam faze svoje skepse, a onda i postepeno njeno rušenje. Čovjek može sumnjati o mnogim stvarima, koje mu nisu neposredno pristupačne. Ali sumnjati o svemu, pa i o evidentnim stvarima, kao o vlastitom opstojaaju i iskustvima, o tome da nešto spoznajem, znaci, pravi intelektualni nihilizam, Auktor nije nikada zapao u skrajnu skepsu; branio mu je to zdravi razum; dobro je uviđao, da je logički nedozvoljeno iz toga, ako nešto ne mogu spoznati, tvrditi, da toga uopće nema.

Ima u životu možda svakog katolički i kršćanski odgojenog intelektualca časova, kad se poput aveti javi sumnja u rješenja pitanja: otkud, zašto, kamo? Život se na zemlji obnavlja, pojedinac proživljava iste probleme, muče ga ista pitanja, koja su mučila pred tisućljećima svakoga Čovjeka, koji je dublje zavirio u probleme života. Izvor je tomu, što svaki umno jači pojedinac hoće, da vlastitom snagom prodre u tajne svemira i da nađe odgonetke svijeta. To su kritički stadiji osobito kod mladića, koji se posvetiše naucima. Ta kriza može doprijeti do paroksizma, kakovog vidimo kod auktora, da se s jedne strane hvata vjerske, crkvene nauke kao pojasa spasenja, jer je znao, da crkva priznaje Boga; ali to mu priznanje nije bilo uvjerljivo, jer je htio da ima dokaze (str, 52), Posao ih je tražiti u Beč kod Jodla i Jerusalema, s čvrstom odlukom, da mora naći istinu, pa bila ova povoljna ili nepovoljna za kršćanstvo, u kojem je bio odgojen, spreman da nađenu istinu upotrebu u borbi protiv kršćanstva, ako su njegovi osnovi s filozofijskog gledišta neodrživi! (str, 55), I našao je agnostike, koji su u ime agnosticizma naučavali: što sve možemo znati na temelju toga, što ne možemo ništa stalno znati!

Tri su u glavnom problema, koja su auktoru mučila razum: Što može naš razum spoznati; opstoji li Bog i možemo li to dokazati; imamo li duhovnu, t. j. neumrlu dušu? U istraživanju tih pitanja nailazio je na najoprečnije filozofske smjerove i zasade, ali je u noetici našao konačno osnovice, na temelju kojih je raspršio svaku sumnju o istinitosti našeg dvostrukog spoznanja: osjetnog i razumnog; rasvijetlio njihov međusobni ođnošaj, kao i odnošaj te spoznaje s objektivnim redom i dokazao, da je posve opravdan ne naivni, nego umjereni realizam. Došao je konačno do uvjerenja, da metafizika nije tlapnja i apriorna konstrukcija uma, već irtiade svoj osnov u objektivnom redu stvari, I nisu ga do toga zaključka đoveii radi metafizike razvikani skolastici, već neskolastici Kiilpe i Messer. Auktor se kod svih tih tvrdnja podulje zadržava i opravdava svoje stanovište protiv subjektivista i pretjeranih realista, kao i protiv pragmatista. Pokazuje razliku između starog skolasticizma i neoskoiastike obzirom na objektivnu spoznaju stvari i opširno opravdava racionalnost metafizike. Ograde su dakle porušene i sada razum velikim zamahom zahvaća u nadosjetnu i transceđentnu sferu. Uspjelo mu je dokazati, da postoji ogromna razlika između sjetilnog i razumnog spoznanja i da razum miade i aktivnost, koja se ne da svesti na materijalnu komponentu, t. j. razum je u nekim svojim spoznajama neovisan o sjetilnim apercepcijama, te se kreče u sasvim psihičkim ih duhovnim područjima. Spiritualna je dakle narav principa ove spoznaje zajamčena. Pitanje je samo, tko je subjekt hi nosioc ove spoznaje? 1 pred nama se pomalja duhovna supstancija, — duša.

Na temelju objektivnog posmatranja svijeta i neoborivog i evidentnog principa uzročnosti moramo pak zaključiti, da opstoji nužno, apsolutno, vječno, osobno, najsavršenije biće, različno od svega pojavnoga svijeta. Pošto nema intuitivne spoznaje Boga, ne može se osloniti na porive volje, težnju i osjećaja, dok nije racijonalnim putem objektivno dokazao njihovu opravdanost, t. j. dok nije umovanjem i dokazivanjem došao do zaključka, da najviše Biće stvarno opstoji.

Sve to vidimo prikazano u 1. dijelu: Razum na putu k istini, kao i u II. dijelu knjige: Čovjek u odnosu prema Bogu, pod ondje navedenim odlomcima.

Nu, Čemu se auktor toliko mučio oko tih pitanja? Očito zato, Što je dobro vidio, ako je htio, da mu život ima neki smisao, da mora razumno opravdati i religiju i moral, po kojima se čovjek najtemeljitije razlikuje od nerazumne životinje, Nije dosta, da čovjek ima veću ili samo neku višu spoznaju od životinje; trebalo je dokazati, da miade u čovjeku i specifično, bitno različni princip spoznaje i da je taj princip duhovan. Jedino ako opstoji duh: Bog i duša, moguća je religija i moral, U protivnom, može biti lijepoga govorenja o religiji, o moralnoj obvezi, o potrebi jednoga i drugoga, ali su to samo tlapnje, kojima uzmiče stvarna podloga, pa im se i materijalist i ateist jednako izruguje.

Toliko o religiji, koliko o moralnim obvezama govori auktor pod naslovima: Moralna vrijednost našega života; Odnos modernih filozofskih struja prema religiji; Suvremeni ateizam i kršćanstvo. Ovdje pokazuje, koliko moramo ustrajati na racionalnim principima noetike, ako ne ćemo, da nam i moral i religija bude svedena na iracionalne temelje, kako su u novije vrijeme toliki psiholozi, filozofi i historičari religija to pokušavali dokazati. Međutim produbljeno filozofsko promatranje i temeljitija historijska istraživanja ubrzo su u tim tumačenjima otkrila apriorne tvorevine prekonceptiranih sistema.

Gdje je auktor našao smirenje svojih filozofskih istraživanja? Koja je to bik filozofija, što je mogla da mu pruži dovoljno jamstvo, da se više u svojim zaključcima ne vara, odnosno, da su mu premise objektivno utemeljene?

Auktor je upravo u toliko prezrenoj skolastici našao konačno ono, što je neumorno i strastveno tražio. Trebalo je teških i napornih žrtava i istraživanja, da mu je ta istina pukla u svoj svojoj veličini pred očima.

Znao je, da nije on sam, koji je tu borbu proživljavao. 1 što sada može biti plemenitije, nego pred one, koji mogu zapasti u iste poteškoće, što ih je on iskusio, iznijeti tok cijele borbe; otkriti, gdje se nalaze zamke i stranputice za razum i tako pokazati neiskusnima način, kojima se dolazi do pobjede i oslobođenja? To je mislim bila nakana auktorova kao i nakana Zbora Duh, Mladeži Zagrebačke, kad su se odlučili, da ovu knjigu objelodane. Mnogi hrv. inteligenat i mlađi sumnjao rado će prihvatiti tu knjigu i u njoj će naći, što bi uzalud tražio i po velikoj tuđoj literaturi; Što je glavno, mislim da će naći dovoljno jasnih dokaza za rušenje stvarnih sumnja; naći će i novih argumenata, da je katolička Crkva ipak najbolje vidjela, kad je svojim teolozima, filozofima i vjernicima preporučila, da goje »philosophiam pereniriems koja je u integralnoj skolastici i neoskolastici požela nove uspjehe protiv svih subjektmstičkih i materijalističkih nastrojenih flozofskih sistema, Znak, da je zaista aperemiis« i da je samo onaj podcijenjuje, koji je dovoljno ne poznaje.

Auktor, već odavna poznat u našoj hrvatskoj javnosti kao ponajveća filozofska sila novijega vremena, osobito je jak u poetičkom istraživanju, pa nije čudo, da cijela knjiga provejava raščišćavanjem poetičkih problema, jer su ovi odlučujući za vrijednost religijske i moralne metafizičke spekulacije. On nastoji, da bude čitatelju čim pristupačniji. Zato kod spoznajnog procesa počimlie upravo ab ovo i tumači pojedine izraze, njihovo značenje i važnost. Kod toga će početnici u filozofiji moći mnogo naučiti, što za sebe ne nalaze tako Iako u drugim knjigama. Nije ova knjiga štivo za zabavu, niti će biti svakome na prvi pogled sve jasno. Neke dijelove treba dobro promozgati i više puta produbsti, osobito to treba činiti onaj, koji je manje vješt filozofskom razglabanju, ako hoće da ubere sve plodove, koje mu ova knjiga bogato pruža.

Agnostici su u ime razuma presjekli razumu mogućnost da dokuči Boga, a pozitlviste ga niječu, dok ga ne vide na dalekozor u svemiru ili dok ga ne uzmognu kemički ispitati u svojim retortama. Jedno i drugo zastranjenje dovoljno je u knjizi Zimmermannovoj pobijeno, kao što je i dovoljno pokazan racionalni put do Boga. Možda će se i među njegovim Čitačima ipak naći koji i reći: to me ne zadovoljava; koji će htjeti nešto sigurnijega, jačega, očevidnijega. Novoga dokaza za opstojnost Božju ne će naći; ali zato može lutati i zalutati, jer nije svaki filozof Zimmermannovog kova, koji zna istinu i po najzamršenijirn filozofskim labirintima tražiti, istinu ljubiti, i istinu, kad je nađe, otvoreno priznati!

Na str, 18. Čini nam se, da se auktor nije dovoljno jasno izrazio. Istina, Tomina i Augustinova poetika su antitetične i sv. Toma uči, da duša formira tijelo; nu tvrdnja, da je taj nazor usvojen na koncilu u Vienni g. 1311, ipak zvuči nevjerojatnom, jer bi to značilo, da je crkva hyleniovfizam podigla na članak vjere što nije u skladu ni s povješću rečene definicije.

Sve u jedno. Knjiga je dostojna auktora filozofa, ali je i dragocjeni doprinos hrv. književnosti sa strane Zbora, koji ju je u elegantnom ruhu prigodom svog stogođišenjega i plodonosnoga rada opremio za naobražene krugove.

Želimo, da ovo djelo nade onakav odziv u svim krugovima, kakav punim pravom zaslužuje.

P. Dr. Teofil Harapin