Cena: |
Želi ovaj predmet: | 2 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Oblast: Dizajn
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Tv
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Tepisi su tekstilije, koje pokrivaju podove ili zidove. U prvobitnoj formi to su bili komadi ka kojim se prilagođava celokupna dekoracija, uzorak i konstrukcija. Od 50-ih godina se proizvodi tepih u proizvoljnoj dužini odnosno traka u raznim širinama čak do 6 m koja se seče po potrebi korisnika.
Tepih iz Dvora kralja Milana, vuna, tkanje, opšivanje, 123×183 cm, 19. vek. Zbirka Muzeja rudničko-takovskog kraja iz Gornjeg Milanovca
Prvi tepisi su se verovatno izrađivali u srednjoj Aziji pre 4–5 hiljada godina. Zasad najstariji nalaz je iz okoline Pasirika u jednoj dolini Altaja.
Istorija
Pazirški tepih, najstariji sačuvani tepih na svetu (Jermenija ili Persija, 5. vek pne)
Čartoriski tepih sa grbom poljske porodice Miškovski,[1] napravljen sa pamučnom osnovom, svilenom potkom i metalno protkanim koncem (Iran, 17. vek)
Čvorasti tepih sa hrpom verovatno potiče iz oblasti Kaspijskog mora (Severni Iran)[2] ili Jermenskog gorja.[3] Iako postoje dokazi o striženju koza i ovaca radi vune i dlake koja je bila predena i tkana još pre 7. milenijuma, najraniji sačuvani primerak je „tepih Pazirik“, koji datira iz 5. do 4. veka pnre. Otkrio ga je Sergej Ivanovič Rudenko 1949. godine u grobnici Pazirik u Altajskim planinama u Sibiru. Ovaj tepih bogate boje je 200 x 183 cm (6`6` x 6`0`) i uokviren je ivicom grifona.[4]
Ovaj četvrtasti čupavi tepih, koji je gotovo savršeno netaknut, je pripisivan mnogim kulturama. Mnogi stručnjaci smatraju da je kavkaskog, specifično jermenskog poreklom. Prostirka je tkana koristeći jermenski dvostruki čvor, a boja crvenih niti izrađena je od jermenske kočinele.[5][6] Istaknuti autoritet na polju drevnih tepiha, Ulrih Šurman, napominje: „Iz svih dostupnih dokaza ubeđen sam da je Pazirik tepih bio pogrebni pribor i najverovatnije remek-delo jermenske izrade“.[7] Ganchorn se slaže sa ovom tezom. Na ruševinama Persepolisa u Iranu, gde su različite nacije prikazane kako odaju počasti, dizajn konja sa tepiha Pazirik isti je kao i reljef koji prikazuje deo jermenske delegacije.[3] Istoričar Herodot, koji je pisao u 5. veku pre nove ere, takođe navodi da su stanovnici Kavkaza tkali lepe prostirke sjajnih boja koje nikada ne izblede.[8]
Jermenija
U Jermeniji su iskopani različiti fragmenti tepiha koji datiraju iz 7. veka pre nove ere ili ranije. Najstariji, i jedini preživeli čvorasti tepih koji postoji je tepih Pazirik, iskopan iz smrznute grobnice u Sibiru, datiran od 5. do 3. veka p. n. e, sada u muzeju Ermitaž u Sankt Peterburgu. Ovaj četvrtasti čupavi tepih, gotovo savršeno netaknut, mnogi stručnjaci smatraju da je kavkaskog, specifično jermenskog porekla. Ugledni autoritet starih tepiha, Ulrih Šurman, kaže za to: „Iz svih dostupnih dokaza ubeđen sam da je tepih Pazirik bio deo pogrebne opreme i najverovatnije remek-delo jermenskog zanatstva“.[9] Ganchorn se slaže sa ovom tezom. Na ruševinama Persepolisa u Iranu, gde su različite nacije prikazane kako odaju počast, dizajn konja sa tepiha Pazirik isti je kao i reljef koji prikazuje deo jermenske delegacije. Jermenski tepisi bili su poznati po strancima koji su putovali u Arcah; arapski geograf i istoričar Al-Masudi primetio je da, među ostalim umetničkim delima, nikada nije video takve tepihe bole gde drugde.[10]
Istoričar umetnosti Hravard Hakobjan napominje da „arcaški tepisi zauzimaju posebno mesto u istoriji jermenske proizvodnje tepiha.“[11] Uobičajene teme i obrasci pronađeni na jermenskim tepisima bili su prikazi zmajeva i orlova. Oni su bili različitog stila, bogati bojama i ukrasnim motivima, te su čak bili i razdvojeni po kategorijama u zavisnosti od toga koje su životinje na njima prikazane, kao što su arcvagorgs (orlovski tepisi), višapagorgs (zmajevski tepisi) i ocagorgs (zmijski tepisi).[11] Tepih koji se pominje u natpisima Kaptavana sastoji se od tri luka, „prekrivena vegatativnim ukrasima”, i umetnički podseća na iluminirane rukopise proizvedene u Arcahu.[11]
Umetnost tkanja tepiha je pored toga bila blisko povezana sa izradom zavesa, o čemu svedoči odlomak Kirakosa Gandžakecija, jermenskog istoričara iz 13. veka iz Arcaha, koji je pohvalio Arzu-Katun, suprugu regionalnog princa Vaktang Kačenacija, i njene ćerke za njihovu stručnost i umeće u tkanju.[12]
Azerbejdžan
Gultapinovo iskopavanje otkrilo je nekoliko alata za tkanje tepiha koji datiraju iz 4. do 3. milenijuma pre nove ere. Prema enciklopediji Iranika Onlajn „Glavna zona tkanja bila je u istočnom Zakavkazju južno od planina koje su presekle region po dijagonali, područje koje se sada nalazi u Azerbejdžanskoj SSR; to je domovina turskog stanovništva poznatog danas kao Azeri. Ostale etničke grupe takođe su se bavile tkanjem, neki od njih u drugim delovima Kavkaza, ali su imali manji značaj.”[13] Azerbejdžan je bio jedan od najvažnijih centara tkanja tepiha i kao rezultat toga razvilo se nekoliko različitih škola. Dok su škole tradicionalno podeljene na četiri glavne grane, svaka regija ima svoju verziju tepiha. Škole su podeljene u četiri glavne grane: Kuba-širvanska, Ganja-kazahstanska škola tkanja tepiha, Baku škola tepiha, karabaška škola tkanja tepiha.[14] Tkanje tepiha je porodična tradicija u Azerbejdžanu koja se prenosi verbalno i sa vežbanjem, a takođe je povezana sa svakodnevnim životom i običajima svog naroda. U Azerbejdžanu se proizvode različiti tipovi tepiha i prostirki, poput proizvoda od svile, vune, zlatnih i srebrnih niti, kao i, kilim, sumak, zili, verni, mafrashi i kurjun. Godine 2010, tradicionalna umetnost azerbejdžanskog tkanja tepiha dodata je na Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva Uneska.[15][14]
Indija
Indijski tepisi poznati su po velikoj gustini čvorova. Ručno izrađeni tepisi su specijalitet i veoma su traženi na Zapadu. Industrija tepiha u Indiji uspela je u uspostavljanju društvenih poslovnih modela koji pomažu ugroženim delovima društva. Značajni primeri poduhvata društvenog preduzetništva su Džejpurski tepisi[16] i maloprodajni lanac Fabindija.[17]
Persija Iran
Patern Drveta života
Prodavac tepiha (Đulio Rosati)
Iran je takođe najveći svetski proizvođač i izvoznik ručno izrađenih tepiha, koji proizvodi tri četvrtine ukupne svetske proizvodnje i ima udeo od 30% svetskih izvoznih tržišta.[18][19] Iran je takođe proizvođač najvećeg ručno izrađenog tepiha u istoriji, površine 60.546 kvadratnih metara (što je jednako preko 5600 kvadratnih metara).[20][21] Crteži na persijskim ćilimima predstavljaju scene iz svakodnevnog života, kulturno-istorijske spomenike, drvo života i druge simbole.[22]
Turska
Ušački tepih (kasni 19. vek)
Turski tepisi (poznati i kao anadolijski), bilo da su ručno čvorovani ili ravno tkani, jedno su od najpoznatijih i etabliranih ručno izrađenih umetničkih dela u svetu.[23] Istorijski gledano: verski, kulturni, ekološki, društveno-politički i društveno-ekonomski uslovi stvorili su široko rasprostranjenu utilitarističku potrebu i pružili umetničku inspiraciju mnogim plemenskim narodima i etničkim grupama u centralnoj Aziji i Turskoj.[24]
Najstariji zapisi o ravno tkanim ćilimima potiču iz neolitske keramike u Čatal Hojuku, iz perioda oko 7000 godina pre nove ere. Jedno od najstarijih naselja koja su ikada otkrivena, Čatal Hojuk se nalazi jugoistočno od Konije u sredini Anadolijske regije.[25] Dosadašnjim iskopavanjima (samo 3% grada) pronađena je karbonizovana tkanina, kao i fragmenti ćilima naslikani na zidovima pojedinih stanova. Većina njih predstavlja geometrijske i stilizovane oblike koji su slični ili identični drugim istorijskim i savremenim dizajnima.[26]
Žene svoje veštine tkanja uče u ranom uzrastu, provodeći mesece ili čak godine na izradi lepih prostirki za upotrebu u svakodnevnom životu. Kao što je tačno u većini kultura tkanja, tradicionalno i gotovo isključivo, žene i devojke su zanatlije i tkalje.