pregleda

SLIKARSKA UMJETNOST U BOSNI I HERCEGOVINI U TURSKO DOBA


Cena:
3.490 din
Želi ovaj predmet: 8
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

alenemigrant (5223)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 10777

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1965
Autor: Domaći
Oblast: Slikarstvo
Jezik: Srpski

Veoma dobro očuvano! Retko u ponudi!

Autor - osoba Mazalić, Đoko, 1888-1972 = Mazalić, Đoko, 1888-1972
Naslov Slikarska umjetnost u Bosni i Hercegovini u tursko doba : (1500-1878) / Đoko Mazalić
Vrsta građe knjiga ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.)
Jezik hrvatski
Godina 1965
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : `Veselin Masleša`, 1965 (Banja Luka : Glas)
Fizički opis 186 str. : ilustr. ; 27 cm + Ispravke ([1] list)
Zbirka ǂBiblioteka ǂKulturno nasljeđe
ISBN (Pl. sa omotom)
Napomene Tekst štampan dvostubačno
Bibliografija: str. 185-186; bibliografske i druge bilješke uz tekst
Predmetne odrednice Slikarstvo -- Tursko doba -- Bosna i Hercegovina -- 1500-1878

Predgovor.
I. Uvod.
II. Slikarska djela i majstori: XVI vijek. XVII vijek. XVIII vijek. XIX vijek.
III. Djela kritskih, italo-kritskih i drugih stranih slikara turskog doba.

PREDGOVOR
U sljedećim recima se prvi put iznosi pregled slikarske umjetnosti turskog doba u Bosni i Hercegovini (1500–1878). Taj pregled, koji je dosta sažet, rezultat je moga dugogodišnjeg rada na polju proučavanja likovne umjetnosti Bosne i Hercegovine uopšte. Rezultat nije obiman, prvo, što je sam materijal, tj. umjetničke tvorevine, uveliko smanjen raznim nedaćama koje su pratile naš narod stoljećima, a drugo ni sav danas raspoloživi materijal nije još u potpunosti proučen, a on će nesumnjivo daljim proučavanjem biti dopunjen i, vjerovatno, tu i tamo podvrgnut i nekim korekturama. Lakše će biti mlađim naučnim radnicima da rade na već postavljenom temelju nego što je bilo piscu ovih redaka da, lutajući često u potpunoj tmini u prvim godinama rada, dođe do neke osnove koja se dalje, pomalo, sve bolje ocrtavala. Kako se ta osnova stvarala, vidi se najbolje po desetinama mojih ranijih naučnih studija i članaka, koji su izlazili u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, od 1932. godine, da i ne spominjem članke u drugim publikacijama ili dnevnim listovima. Same predstudije prvih mojih radova trajale su desetinu godina, jer u tom periodu nije bilo nikakvog prihvatljivog materijala na koji bi se moglo osloniti da se makar nešto iskonstruira. Zahvaljujući sretnim okolnostima što se u Staroj crkvi u Sarajevu očuvalo do naših dana relativno ogromno umjetničko nasljeđe, stvarano upravo cijelo vrijeme turskog vladanja, a koje mi je bilo pri ruci u svako vrijeme, bilo mi je ubrzo jasno da tamo treba tražiti i stvarati uporište za sav dalji rad na polju istraživanja i proučavanja nasljeđa s terena slikarske umjetnosti u Bosni i Hercegovini iz turskog doba, dodajući tome bogate zbirke katoličkih i pravoslavnih manastira, te obilne zbirke starosjedilačkih porodica, naročito sarajevskih.
Uskoro sam došao do saznanja, obilazeći pravoslavne crkve u bližoj i daljoj okolici Sarajeva, pa po čitavoj srednjoj Bosni, da je baš Stara crkva u Sarajevu bila centar odakle se slikarska umjetnost, uglavnom pravoslavna ikonografija, rasijavala, u već gotovim djelima, na sve strane, a sličnu ulogu odigrala je, iako ne u tolikoj mjeri, darežljivost Sarajlija iz pravoslavne sredine. To je lako uočljivo već po tome što se po raznim seoskim crkvama nalaze radovi slikara koji su djelovali u Sarajevu i čija se djela i sad tu nalaze, uglavnom u Staroj crkvi, zatim mnoštvo skupocjenih italokritskih ikona, koje sigurno nisu mogli nabaviti odbori seoskih crkava, što se često vidi iz zapisa na njima. Zna se da je u krilu Stare crkve postojalo više prepunih spremnica „isluženih“ ikona, koje su često nadomještale potrebe crkava izvan Sarajeva, naročito onih što su bile istom podignute. I sâm sam još prije 4–5 decenija bio često svjedokom isporuke starih ikona iz spremnica spomenute crkve novopodignutim crkvama, pa i pojedincima, siromasima iz udaljenijih seoskih krajeva. Istu takvu ulogu, ali ne toliko zamašnu, odigrali Su franjevački samostani u Sutjesci, Kreševu i Fojnici, ukoliko se to odnosi na slikarstvo zapadne škole. Ne tako zamašnu, velim, stoga što su ti samostani voljeli da sva bolja djela čuvaju u svojim zidinama, mjesto da ih dijele novoosnovanim manjim seoskim ili varoškim crkvama, gdje im nisu bila dovoljno sigurna i čuvana. Baš suprotno je radila uprava Stare crkve u Sarajevu, koja je gotovo svakoj novopodignutoj crkvi davala kao svoj prilog znatan broj starijih ikonaa one su, prema mom današnjem saznanju i ocjeni, bile često bolje i s umjetničkog gledišta vrednije nego nove, koje je uprava spomenute crkve sebi izrađivala za dopunu (npr. prvoklasni radovi slikara Andrej e i Jovana Mangafe u maloj pravoslavnoj crkvi u Busovači, „Asiška Bogorodica“ u jednoj zabačenoj crkvici u selu Dukati na VitovIju, kod Travnika, zatim neobično vrijedne ikone u Puračiću i Mačkovcu, kod Tuzle, Hadžićima i Pazariću, kod Sarajeva itd.). Na žalost, te dobre stare slike rđavo su prošle u malim crkvama po selima i mjestima udaljenim od centara, jer su lakše stradavale u nemirnim vremenima i uopšte zbog neukosti tadanjih crkvenih odbora i sveštenika, jer su slabije čuvane (nalaz premazanih i oštećenih ikona i slika po crkvama u Palama, Pazariću, Hadžićima, zatim u Visokom, Livnu, Ilijašu itd.). Na isti su način stradale i stare, skupocjene slike zapadne škole u crkvi samostana u Kreševu.
Znatnu ulogu u čuvanju i širenju naše stare slikarske umjetnosti imali su i veći manastiri i samostani (obilne zbirke starih slika), koje nisam spomenuo, u nekim krajevima Bosne i Hercegovine, a isto tako i tekije raznih redova (samostani – u Rami, na Širokom Brijegu, Humu, Livnu, Banjaluci, Tolisi itd., te manastiri Ozren, Lomnica, Tamna, Papraća, Žitomislić, Za¬vala, Dobrićevo i dr. Zatim tekije u Travniku, Sarajevu, Banjaluci itd.). No, da se do toga saznanja dođe na temelju proučavanja tadanjih prilika i postojećeg materijala, trebalo je dosta godina.
Samo proučavanje umjetničkih djela ne bi dalo rezultate ni približno postignute da se u taj studij nije ukopčao i arhivski materijal, hrišćanski, kao i turski, koji je dosad objavljen ili neobjavljen (arhiv Stare crkve, sidžili Gazi-Husrefbegove biblioteke, arhiv Orijentalnog instituta u Sarajevu, zatim arhivi u samostanima Fojnici, Sutjesci i dr.).
Društvene i političke prilike uticale su i u nas kako na razvoj slikarske umjetnosti tako i na razvoj ostalih umjetnosti, mada ne u onom smislu kao na Zapadu.
Arhivski materijal dopunila su dijelom i kroničarska djela (Mula Mustafa Bašeski- ja, Nikola Lašvanin), ljetopisi (fojnički i sutjeski) i zapisi po slikama.
Za period turske vladavine od 1500. do 1878. godine odlučio sam se stoga što je Hercegovina definitivno pala pod Turke 1482. godine, a za onih 18 godina, do 1500, nemamo nikakvih podataka o ikakvom slikarskom djelovanju u Bosni i Hercegovini. Godina 1878. čini kraj turskoj vladavini u tim zemljama.
O radu slikara koji su k nama dolazili iz drugih krajeva dao sam prikaz samo o onome što su ga izveli kod nas kako se ne bi ponavljalo ono što je o njima rečeno na drugoj strani, a i o radu onih naših domaćih slikara dao sam samo kraći prikaz ako je o tome radu već opširnije pisano.
Sarajevo, juna 1965.
Đ. M.
MG99 (N)

Na putu sam od ponedeljka 27. 10. do petka 2. 11, tako da su sva lična preuzimanja moguća tek od vikenda, a slanje poštom od ponedeljka 3. 11. Ukoliko je nekome hitno potrebna knjiga, molim da ne kupuje u ovom periodu.

Predmet: 71344573
Veoma dobro očuvano! Retko u ponudi!

Autor - osoba Mazalić, Đoko, 1888-1972 = Mazalić, Đoko, 1888-1972
Naslov Slikarska umjetnost u Bosni i Hercegovini u tursko doba : (1500-1878) / Đoko Mazalić
Vrsta građe knjiga ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.)
Jezik hrvatski
Godina 1965
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : `Veselin Masleša`, 1965 (Banja Luka : Glas)
Fizički opis 186 str. : ilustr. ; 27 cm + Ispravke ([1] list)
Zbirka ǂBiblioteka ǂKulturno nasljeđe
ISBN (Pl. sa omotom)
Napomene Tekst štampan dvostubačno
Bibliografija: str. 185-186; bibliografske i druge bilješke uz tekst
Predmetne odrednice Slikarstvo -- Tursko doba -- Bosna i Hercegovina -- 1500-1878

Predgovor.
I. Uvod.
II. Slikarska djela i majstori: XVI vijek. XVII vijek. XVIII vijek. XIX vijek.
III. Djela kritskih, italo-kritskih i drugih stranih slikara turskog doba.

PREDGOVOR
U sljedećim recima se prvi put iznosi pregled slikarske umjetnosti turskog doba u Bosni i Hercegovini (1500–1878). Taj pregled, koji je dosta sažet, rezultat je moga dugogodišnjeg rada na polju proučavanja likovne umjetnosti Bosne i Hercegovine uopšte. Rezultat nije obiman, prvo, što je sam materijal, tj. umjetničke tvorevine, uveliko smanjen raznim nedaćama koje su pratile naš narod stoljećima, a drugo ni sav danas raspoloživi materijal nije još u potpunosti proučen, a on će nesumnjivo daljim proučavanjem biti dopunjen i, vjerovatno, tu i tamo podvrgnut i nekim korekturama. Lakše će biti mlađim naučnim radnicima da rade na već postavljenom temelju nego što je bilo piscu ovih redaka da, lutajući često u potpunoj tmini u prvim godinama rada, dođe do neke osnove koja se dalje, pomalo, sve bolje ocrtavala. Kako se ta osnova stvarala, vidi se najbolje po desetinama mojih ranijih naučnih studija i članaka, koji su izlazili u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, od 1932. godine, da i ne spominjem članke u drugim publikacijama ili dnevnim listovima. Same predstudije prvih mojih radova trajale su desetinu godina, jer u tom periodu nije bilo nikakvog prihvatljivog materijala na koji bi se moglo osloniti da se makar nešto iskonstruira. Zahvaljujući sretnim okolnostima što se u Staroj crkvi u Sarajevu očuvalo do naših dana relativno ogromno umjetničko nasljeđe, stvarano upravo cijelo vrijeme turskog vladanja, a koje mi je bilo pri ruci u svako vrijeme, bilo mi je ubrzo jasno da tamo treba tražiti i stvarati uporište za sav dalji rad na polju istraživanja i proučavanja nasljeđa s terena slikarske umjetnosti u Bosni i Hercegovini iz turskog doba, dodajući tome bogate zbirke katoličkih i pravoslavnih manastira, te obilne zbirke starosjedilačkih porodica, naročito sarajevskih.
Uskoro sam došao do saznanja, obilazeći pravoslavne crkve u bližoj i daljoj okolici Sarajeva, pa po čitavoj srednjoj Bosni, da je baš Stara crkva u Sarajevu bila centar odakle se slikarska umjetnost, uglavnom pravoslavna ikonografija, rasijavala, u već gotovim djelima, na sve strane, a sličnu ulogu odigrala je, iako ne u tolikoj mjeri, darežljivost Sarajlija iz pravoslavne sredine. To je lako uočljivo već po tome što se po raznim seoskim crkvama nalaze radovi slikara koji su djelovali u Sarajevu i čija se djela i sad tu nalaze, uglavnom u Staroj crkvi, zatim mnoštvo skupocjenih italokritskih ikona, koje sigurno nisu mogli nabaviti odbori seoskih crkava, što se često vidi iz zapisa na njima. Zna se da je u krilu Stare crkve postojalo više prepunih spremnica „isluženih“ ikona, koje su često nadomještale potrebe crkava izvan Sarajeva, naročito onih što su bile istom podignute. I sâm sam još prije 4–5 decenija bio često svjedokom isporuke starih ikona iz spremnica spomenute crkve novopodignutim crkvama, pa i pojedincima, siromasima iz udaljenijih seoskih krajeva. Istu takvu ulogu, ali ne toliko zamašnu, odigrali Su franjevački samostani u Sutjesci, Kreševu i Fojnici, ukoliko se to odnosi na slikarstvo zapadne škole. Ne tako zamašnu, velim, stoga što su ti samostani voljeli da sva bolja djela čuvaju u svojim zidinama, mjesto da ih dijele novoosnovanim manjim seoskim ili varoškim crkvama, gdje im nisu bila dovoljno sigurna i čuvana. Baš suprotno je radila uprava Stare crkve u Sarajevu, koja je gotovo svakoj novopodignutoj crkvi davala kao svoj prilog znatan broj starijih ikonaa one su, prema mom današnjem saznanju i ocjeni, bile često bolje i s umjetničkog gledišta vrednije nego nove, koje je uprava spomenute crkve sebi izrađivala za dopunu (npr. prvoklasni radovi slikara Andrej e i Jovana Mangafe u maloj pravoslavnoj crkvi u Busovači, „Asiška Bogorodica“ u jednoj zabačenoj crkvici u selu Dukati na VitovIju, kod Travnika, zatim neobično vrijedne ikone u Puračiću i Mačkovcu, kod Tuzle, Hadžićima i Pazariću, kod Sarajeva itd.). Na žalost, te dobre stare slike rđavo su prošle u malim crkvama po selima i mjestima udaljenim od centara, jer su lakše stradavale u nemirnim vremenima i uopšte zbog neukosti tadanjih crkvenih odbora i sveštenika, jer su slabije čuvane (nalaz premazanih i oštećenih ikona i slika po crkvama u Palama, Pazariću, Hadžićima, zatim u Visokom, Livnu, Ilijašu itd.). Na isti su način stradale i stare, skupocjene slike zapadne škole u crkvi samostana u Kreševu.
Znatnu ulogu u čuvanju i širenju naše stare slikarske umjetnosti imali su i veći manastiri i samostani (obilne zbirke starih slika), koje nisam spomenuo, u nekim krajevima Bosne i Hercegovine, a isto tako i tekije raznih redova (samostani – u Rami, na Širokom Brijegu, Humu, Livnu, Banjaluci, Tolisi itd., te manastiri Ozren, Lomnica, Tamna, Papraća, Žitomislić, Za¬vala, Dobrićevo i dr. Zatim tekije u Travniku, Sarajevu, Banjaluci itd.). No, da se do toga saznanja dođe na temelju proučavanja tadanjih prilika i postojećeg materijala, trebalo je dosta godina.
Samo proučavanje umjetničkih djela ne bi dalo rezultate ni približno postignute da se u taj studij nije ukopčao i arhivski materijal, hrišćanski, kao i turski, koji je dosad objavljen ili neobjavljen (arhiv Stare crkve, sidžili Gazi-Husrefbegove biblioteke, arhiv Orijentalnog instituta u Sarajevu, zatim arhivi u samostanima Fojnici, Sutjesci i dr.).
Društvene i političke prilike uticale su i u nas kako na razvoj slikarske umjetnosti tako i na razvoj ostalih umjetnosti, mada ne u onom smislu kao na Zapadu.
Arhivski materijal dopunila su dijelom i kroničarska djela (Mula Mustafa Bašeski- ja, Nikola Lašvanin), ljetopisi (fojnički i sutjeski) i zapisi po slikama.
Za period turske vladavine od 1500. do 1878. godine odlučio sam se stoga što je Hercegovina definitivno pala pod Turke 1482. godine, a za onih 18 godina, do 1500, nemamo nikakvih podataka o ikakvom slikarskom djelovanju u Bosni i Hercegovini. Godina 1878. čini kraj turskoj vladavini u tim zemljama.
O radu slikara koji su k nama dolazili iz drugih krajeva dao sam prikaz samo o onome što su ga izveli kod nas kako se ne bi ponavljalo ono što je o njima rečeno na drugoj strani, a i o radu onih naših domaćih slikara dao sam samo kraći prikaz ako je o tome radu već opširnije pisano.
Sarajevo, juna 1965.
Đ. M.
MG99 (N)
71344573 SLIKARSKA UMJETNOST U BOSNI I HERCEGOVINI U TURSKO DOBA

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.