Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Oblast: Ostalo
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 267
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Korice se udvojile od tabaka, inace knjiga je kao nova!
Ante Topić Mimara (Korušce u Dalmatinskoj zagori, 7. travnja 1898. – Zagreb, 30. siječnja 1987.) - hrvatski skupljač umjetnina i povjesničar umjetnosti
Studirao je slikarstvo i restauriranje umjetnina u Rimu. Kolekcionarstvom se bavio od 1921. godine, a nakon Drugog svjetskog rata bio je savjetnik pri Jugoslavenskoj vojnoj misiji u Berlinu i Münchenu, gdje je radio na povratu opljačkanih hrvatskih i jugoslavenskih kulturno-umjetničkih dobara. Umjetničku zbirku od oko 3.000 različitih predmeta od prapovijesti do 20. stoljeća, darovao je 1972. godine hrvatskom narodu, a zbirka je smještena i izložena u zgradi nekadašnje gimnazije na Rooseveltovu trgu u Zagrebu, u današnjem Muzeju Mimara. Pored toga, veliki dio kolekcije darovan je Narodnom muzeju Srbije u Beogradu.
Mimara = Mirko Maratović?
Prema nekim teorijama [1][neaktivna poveznica], Ante Topić Mimara je zapravo, Mirko Maratović,[1] rođen 16. ožujka 1897. u Splitu. Tijekom 20-ih godina, 20. stoljeća radio je pod imenom stanovitog grofa, kada je navodno,s Josipom Brozom, organizirao krađu jedinstvenog diptiha od slonovače iz Zagrebačke katedrale. Diptih je 1928. godine prodan muzeju u Clevelandu i vraćen 1936. godine. Maratović je preuzeo identitet pravog Ante Topića, nakon što je pravi Topić umro u vojnoj bolnici u Rimu, otkupivši njegove dokumente. Maratović je onda imenu dodao i nadimak Mimara (MI-rko MARA-tović).
Ante Topić Mimara (Korušce, 7. april 1898 – Zagreb, 30. januar 1987) je bio kontroverzni hrvatski slikar, sakupljač umetnina, restaurator, istoričar umetnosti i slikarski falsifikator.
Biografija
Život Anta Topića Mimare je više okrenut pretpostavkama i pričama, nego konkretnim istorijskim podacima.
Zvanični biografija kaže da je rođen 7. aprila 1889. godine u dalmatinskom selu Korušce. Međutim, pojedini izvori upućuju da je rođen 16. marta 1897. godine u Splitu, pod imenom Mirko Maratović, od čega navodno i potiče nadimak Mimara (`Mi` od Mirko, `mara` od Maratović).[1]
Za istoriju i umetnost se počeo interesovati pod uticajem don Frana Bulića, sveštenika i arheologa koji se bavio Splitom i Solinom.
Borio se u Prvom svetskom ratu kao austrougarski vojnik. Ranjen je u bici na Pijavi 1918. godine, kada je zarobljen i prebačen u Rim. Prema verziji u kojoj je Mimara zapravo Mirko Maratović, on je nakon smrti pravog Anta Topića u vojnoj bolnici u Rimu, preuzeo njegov identitet. Tamo je postao učenik i saradnik italijanskog portretiste Antonija Mancinija (1852-1930).
Mimarin život tokom dvadesetih i tridesetih godina 20. veka, obavijen je velom tajne i o tom periodu postoje svakakve priče. Živeo je i obilazio galerije, muzeje i antikvarnice u Parizu, Amsterdamu, Berlinu i Minhenu. Navodno je tamo još 1927. godine, upoznao Adolfa Hitlera, tada lidera Nacionalsocijalističke nemačke radničke partije, sa kojim je ostvario blisko poznanstvo.
Jedna priča navodi da je Mimara 1927. ili 1928. godine, zajedno sa mladim komunističkim gradskim rukovodiocem Josipom Brozom Titom, organizovao krađu diptiha od slonovače iz Zagrebačke katedrale i prodao je muzeju u Klivlendu, a da je ona vraćena 1936. godine.
Svoju privatnu kolekciju umetnina, Mimara započinje sakupljati krajem tridesetih godina. Mnogi tu vide vezu između imovine jevrejskih porodica koja je prodata uoči rata ili oteta od nacista i Mimarine bliskosti sa visokim nacističkim funkcionerima poput Hermana Geringa, prvog Hitlerovog saradnika, naročito zainteresovanog za umetnička dela. Mimara je tvrdio da je po Geringovom zahtevu 1943. godine, naslikao Hitlerov portret.[1] Jugoslovenski obaveštajac Dragomir Rakočević je tvrdio da je video taj portret kod Mimare, koji mu je ispričao da ga je pokazao Hitleru i da mu se nije dopao, na šta je Gering tražio da isti skloni ili će ministar propagande Gebels, ukoliko sazna, da ga pošalje `u krematorijum`.
Nakon Drugog svetskog rata je nastavio da živi u Nemačkoj i marokanskom gradu Tanger. Navodno je 1946. godine bio savetnik jugoslovenske vojne komisije za reparaciju, te je određivao koja će umetnička dela biti predata Jugoslaviji na ime ratne štete. Tvrdi se i da je u dogovoru sa vlastima u Beogradu, dostavljao spisak vrednih umetnina, koje bi onda vlasti iz Beograda prosledile Centralnom birou za vraćanje ukradenog umetničkog blaga u Minhenu, kao spisak onoga što su nacisti oteli tokom okupacije.[2]
Od 1948. godine je počeo darivati umetnite Štrosmajerovoj galeriji u Zagrebu.
Oženio se dr Viltrudom Merman Topić (nem. Wiltrud Topić Mersmann), profesorkom istorije umetnosti na Univerzitetu u Salcburgu.
Šezdesetih godina je kupio dvorac (nem. Schloss Neuhaus) kod Salcburga i počinje da posećuje Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku.[3] Od sedamdesetih godina je živeo u Zagrebu do svoje smrti 1987. godine. Novinar Milomir Marić je prvi uradio intervju sa Mimarom i o tome je rekao:[2]
Kad sam ga prvi put video, rekao je: Imam tri slike - ja i Hitler, ja i Musolini, ja i Tito. Objavi koju hoćeš ili koju smeš.
— Milomir Marić