Oblast: Ostalo
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 227
Jezik: Mađarski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Madjarski jezik!

Kipar Károly Baranyi (srpski: Karlo Baranji) (Novi Sad, 3. studenog 1894. - Novi Sad, 13. ožujka 1978.)

Rođen je u Novom Sadu 3. studenog 1894. godine u obitelji željezničara. I djetinjstvo je proveo ovdje u Novom Sadu i Karlóci. Prvih osam razreda u potonjem naselju. Gimnaziju je započeo u Novom Sadu, a završio u Újverbászu. Studirao je prirodne znanosti i geografiju tri semestra na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Budimpešti, želio je postati učitelj [2] - i tu se približio umjetnosti. Prve lekcije slikanja uzeo je kod Józsefa Pechána i Sándora Oláha. Početkom Prvog svjetskog rata prekinuo je studij i vratio se u Verbas. Ali do tada je želio biti kipar.

Njegova prva izložba bila je u Nacionalnom salonu u Budimpešti 1919., gdje je uvršten u izložbu sa svojim kipom. Učio je kiparstvo kod Bele Farkaša Pankotaija. Međutim, kako nije vidio načina za rasplet, pobjegao je natrag u vojvodstvo. U rujnu 1922. u rimokatoličku crkvu u Dunacsébu ​​postavljen je kip apostola Petra i Pavla. Potom je u Subotici otvorio radionicu likovne i primijenjene umjetnosti, no devet mjeseci kasnije morao je zatvoriti. Za to vrijeme, međutim, upoznaje umjetnike s kojima je 1923. osnovao Društvo likovnih umjetnika Vojvodine. Od 1923. do 1925. radio je i nastavio studij u Parizu (kod Camille Garnier).


U spomen na sina kralja Andora, koji je 1926. doživio saobraćajnu nesreću, podigao je spomenik u Mátyásföldu (koji je u potpunosti obnovljen 2019.)
23. studenog 1925. oženio se Zlatom Markov, rođenom u Begaszentgyörgyu u Banatu, o kojoj je tek nekoliko godina kasnije otkrio svoj umjetnički talent. Preselili su se na nekoliko godina u Peštu i sagradili garsonijeru u Mátyásföldu u tadašnjoj Józsefovoj ulici (Aladár Zsélyi iz 1981.). Njegova prva narudžba stigla je iz Pécela, a zatim su ubrzo uslijedile ostale. Živjeli su dobrim društvenim životom, primjerice János Istók ih je posjećivao nekoliko puta.

No 30-ih godina prošlog stoljeća, zbog poteškoća svjetske ekonomske krize, vraćaju se u novosadsku Bácsku, gdje kupuju kuću. Ovdje se već bavio keramikom. Nastavili su živjeti sjajnim društvenim životom i postigli sjajne rezultate.

Uvršten je u službu prvog dana srpnja 1943. godine. Nakon Drugog svjetskog rata vratio se u Budimpeštu iz zatočeništva u Foksányju. Iz Mađarske se nekoliko puta pokušavao `vratiti kući`, ali je tek nakon 1955., nakon popuštanja odnosa dviju država, uspio dobiti putovnicu, pa je uvijek bio deportiran. Već 1946. izlaže se na izložbi i započinje svoj stvaralački rad. U Szegedu se, kako bi bio bliže granici, uključio u rad udruge umjetnika. Osim toga, radio je u lokalnoj srednjoj kemijskoj školi. Ubrzo je postao tehnički upravitelj Zadruge za industriju gline u Hódmezővásárhelyju, a zatim se pridružio poduzeću za ukrašavanje županije Csongrád. No, godinama je redovit na izložbama, kiparstvu i sudjelovanju u besplatnim likovnim edukacijama.

U Novi Sad se vratio u kolovozu 1956. godine i nakon 12 godina ponovo mogao vidjeti svoju suprugu. Od tada do svoje smrti ovdje je živio i radio. Baranyi je 1956. godine zajedno sa Zlatom predavao u Novosadskoj školi primijenjenih umjetnosti, ali ju je napustio zbog ilegalnosti. Umirovljen je, međutim, 1958. kako bi u desetogodišnju tužbu uključio svoj posao u inozemstvu. Godine 1967. on i supruga postaju dostojni umjetnici u Vojvodini, a 1969. godine dobivaju Oktobarsku nagradu.

Preminuo je 13. ožujka 1978. nakon duge bolesti [3] .

Njegov rad
Između dva svjetska rata i nakon drugog, bračni par Baranyi igrao je značajnu ulogu u likovnom životu Vojvodine, kako u mađarskom tako i u srpskom smislu.

Károly Baranyi bavi se kiparstvom od ranih 1920-ih. Najprije je radio portrete, ploče i reljefe, a zatim je radio na arhitektonskim radovima. Također je izradio uzorke nadgrobnih spomenika i likova od terakote [4] . Tada su neka njegova djela još uvijek bila prikazana u znanstveno-realističkom stilu, dok su druga već karakterizirala snažna pojava konstruktivizma i neo- secesije te izrazito deformirana lica. Gipsane poprsje (kao što je Kristova glava) izrađene su 1930-ih godina.

Tijekom svog boravka u Parizu odigrao je značajnu ulogu u uređenju Grand Palais (wd) i u istraživanju u Cluny muzeju (wd). Njegovu kompoziciju The Kissing Faun prihvatilo je Société National des Beaux Arts (Francusko nacionalno društvo likovnih umjetnosti) nakon rigoroznog žirija (gotovo 70 posto prijavljenih prijava), a njegova je skulptura predstavljena u Međunarodnom paviljonu skulptura na Svjetskoj izložbi 1925. Sajam. [5] [6]

Tijekom Mátyásföldovog razdoblja, Baranyi je izabran za člana Udruge nezavisnih umjetnika, koja je na izložbi 1927. predstavila 4 djela. Godine 1928. publika je na Proljetnoj izložbi Umjetničke galerije mogla vidjeti djelo pod naslovom Poljubac. Istodobno je objavljena i knjiga Miklósa Ajtaya kao prva publikacija Mađarske akademije u Parizu, u kojoj se nalazi i ploča o Pirandellu te reprodukcija njegove skulpture Faun koji se ljubi. Također ga je naručila jedna arhitektonska tvrtka za izradu građevinske skulpture, a od druge ga je naručio Rákóenttentm za dekorativni rad škole. U to vrijeme, međutim, kao posljedica globalne ekonomske krize, arhitektonske tvrtke su bankrotirale, pa je Baranyijevo potraživanje od više od 50.000 penga izgubljeno. Prodao je njihovu kuću u Matiji i vratio se u Novi Sad.

Za to vrijeme stvorio je nekoliko skulptura za javne prostore i zgrade. U Újszászu je, primjerice, početkom 1930-ih dobio zadatak da izgradi 8-metarski kip Mercura na zgradi na uglu Mihajla Pupina (tada maršala Tita) – koji je, međutim, morao biti uklonjen 10 godina kasnije jer je krovna konstrukcija mogla ne izdržati opterećenje. Godine 1936., na natječaju za uređenje nove zgrade parlamenta u Beogradu, njegove skulpture kralja Tomislava i cara Dušana osvojile su drugo i treće mjesto među stotinama sudionika. Godine 1937. osvojio je prvu nagradu za svoju skulpturu Ikar. Nalazi se na pročelju Zrakoplovne akademije Zemony. No, budući da šovinizam u to vrijeme nije tolerirao mađarska imena, Baranyi se obično javljao za ime svoje supruge.

U to vrijeme Markov Zlata je bio samostalni kipar i keramičar. S njim je 1934. priredio prvu keramičku izložbu u Jugoslaviji. O njihovom uspjehu svjedoči i činjenica da su svi otkupili više od 400 komada izloženog materijala.

Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. godine naručio ga je slikar Iván Tabakovics za uređenje jugoslavenskog paviljona. Ovi radovi dobili su Grand Prix i Diplome d`Honneur priznanje.

Bio je i jedan od osnivača i predsjednik Saveza likovnih umjetnosti Southern Fine Arts Guild [7], koji je djelovao od 1941. do 1944. godine. Tijekom uspješne inicijative nabavili su radove, organizirali umjetničku koloniju i pokrenuli nekoliko tečajeva. Članovi su išli i na poznate izložbe. Ali došao je Drugi svjetski rat.

Stilizirane figure svojih poslijeratnih skulptura nacrtao je u niz (kocka, stup, cilindar, stožac itd.) s perforacijama. Njegove ljudske i životinjske figure maksimalno su pojednostavljene forme, građene ili podsjećaju na strojeve. Većina njegovih djela nije izrađena u konačnoj veličini i materijalu, jer za njih nije dobivao financijsku potporu. Koristio je uglavnom drvo, šperploču, šamot u boji, ali ukupno tridesetak [3] materijala. U svojim skulpturama ovjekovječio je život i likove Vojvodine.

Godine 1973. organizirana je izložba njegovih skulptura u Ernst muzeju u Budimpešti. Njegova jubilarna izložba pod nazivom 55 godina kiparstva održana je 1974. na Radničkom sveučilištu Radivoj Ćirpanov u Novom Sadu.

Njegove su skulpture tijekom života izlagane u Sovjetskom Savezu, Zapadnoj Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Belgiji i Engleskoj.