ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1966
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Autor - osoba Šoljan, Antun, 1932-1993 = Šoljan, Antun, 1932-1993
Naslov Deset kratkih priča za moju generaciju / Antun Šoljan
Vrsta građe kratka proza
Jezik srpski
Godina 1966
Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Matica srpska, 1966 (Novi Sad : Budućnost)
Fizički opis 186 str. ; 21 cm
Zbirka ǂBiblioteka ǂDanas
ISBN (Pl. sa omotom)
Napomene Beleška o autoru na presavitku omota.
Biobibliografska bilješka: str. 185-186.
Stanje: potpis na predlistu, inače odlično očuvano.

Romansijer i kritičar, pesnik i prevodilac, Antun Šoljan je istovremeno i autor novela o dilemama generacije stasale u periodu hladnog rata. Živa i precizna rečenica, izraziti smisao za aromatično uobličavanje atmosfere, smele poente, grčevit pokušaj da se literarno inauguriše aktuelna problematika celog jednog pokoljenja, to su osobine Šoljanovog literarnog štiva, koje ide u red provokativnijih u našoj književnosti. Kao što mu je esejistika bogata nonkonformističkim a u biti podrugljivim stavom, tako mu je i novelistika nošena jednim u osnovi inadžijskim duhom koji se ne miri, koji provocira. Situacije su kod Šoljana otvorene i izazivaju neslućene, često lančano organizovane reakcije. A nemirna svetla njegove sintakse prelivaju se u svedenoj liniji koja kazuje o disciplini jednog stila, ali i jednog ozbiljnog misaonog zahvata. (Draško Ređep)

Šoljan, Antun, hrvatski književnik i prevoditelj (Beograd, 1. XII. 1932 – Zagreb, 9. VII. 1993). Studirao anglistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelovao je kao profesionalni pisac i prevoditelj. Bio je urednik časopisa Međutim, Krugovi i Književnik te predsjednik hrvatskog centra PEN-a (1971–73). Uz Ivana Slamniga jedan od najistaknutijih predstavnika krugovaškoga naraštaja. Autor je raznovrsna književnog opusa – okušao se u gotovo svim žanrovima i vrstama. Prve pjesničke zbirke (Na rubu svijeta, 1956; Izvan fokusa, 1957) pisane su u dijalogu s hrvatskom tradicijom, ali i engleskim i američkim pjesnicima. Istodobno je započeo pisati feljtone i pjesme programatskoga karaktera u kojima iskazuje interes za egzistencijalno iskustvo, ponajprije temu otuđenosti u duhu Alberta Camusa (antologijska pjesma Bacač kamena). Nakon zbirke Gazele i druge pjesme (1970) započela je druga pjesnička faza, koju odlikuje raznovrsnija tematika, korištenje povijesnih motiva i ironizacija egzistencijalne teme. Te su pjesme pisane u različitim formama – od poslanica, dosjetki i anegdota, preko putopisne lirike, do onih klasicističkih i postmodernističkih. Posljednja zbirka Prigovori (1993) svojevrstan je testament u kojem se mnogobrojnim aluzijama vraća mediteranskomu zavičaju. Njegova ranija proza (zbirka novela Specijalni izaslanici, 1957) žanrovski pripada tzv. prozi u trapericama – u pričama prati »klapu«, homogenu mikrozajednicu koja dolazi u sukob sa svijetom odraslih, ne samo u društvenom nego i književnom smislu. Vanjski svijet klapa shvaća kao izvor represije nad vlastitim identitetom. Ironija, kao reakcija lika ili pripovjedača, Šoljanovu prozu vodi prema društvenoj tematici. Roman Izdajice (1961), u kojem je postignuta samostalnost pojedinačnih poglavlja i spoj romana i eseja, tako u početku uspostavlja arkadijski ugođaj i avanturizam klape, ali na kraju utvrđuje kako je smisao klape iscrpljen pa klapa kao skupina postaje izdajicom vlastitoga naraštajnoga načela. Narativno je koherentniji roman Kratki izlet (1965), s fabulom o potrazi za identitetom i smislom koju provodi skupina studenata na ekskurziji u Istri. Riječ je o dinamičnoj egzistencijalnoj prozi, svojevrsnom romanu o odustajanju i alegorijskoj priči o naraštaju koji je izgubio iluzije. U romanu Luka (1974) pozornost je usmjerena na društveno-ekološku tematiku te birokratsku i političku manipulaciju, no u podlozi je ponovno priča o potrazi za smislom. Drugi ljudi na Mjesecu (1978) povratak su modelu proze u trapericama, ali i njegova istodobna relativizacija, jer ljetne avanture junaka koji žele pobjeći od svakidašnjice završavaju neuspjehom i povratkom u početno stanje. Dulja pripovijest Život i smrt Šimuna Freudenreicha, hrvatskog Joycea, objavljena u knjizi Hrvatski Joyce i druge igre (1989), u kojoj se eruditski poigrava s tradicijom, duhovita je priča o navodno zaboravljenom hrvatskom piscu i u cijelosti je zasnovana na citatnosti, u duhu borgesovske poetike. Kao dramatičar Šoljan se afirmirao dramskim tekstom Galilejevo uzašašće (1966), s tezom o intelektualnoj autonomiji i slobodi mišljenja. Šoljanove se drame kreću u rasponu od angažiranih (radiodrama Lice, 1963; Bard, 1985), drame apsurda (Klopka, 1970), do esteticističkoga parodiranja dramske baštine (Romanca o tri ljubavi, 1977), a u njima se često razotkrivaju mehanizmi vlasti i društvene stvarnosti. Kao kritičar i esejist pisao je dnevne kritike (Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske, 1965; Zanovijetanje iz zamke, 1972), u kojima je eksplicitno iznosio vrijednosni sud, kao i portrete hrvatskih pjesnika svojega naraštaja (M. Slaviček, J. Pupačić, S. Mihalić), o kojima je pisao objektivno i kritički, bez naraštajne solidarnosti. Uredio je i nekoliko antologijskih izbora (Antologija hrvatske poezije, s N. Milićevićem, 1966; Antologija moderne poezije zapadnog kruga, 1974., i dr.). Samostalno i s I. Slamnigom prevodio je s engleskoga, njemačkog i ruskog jezika.
MG58 (N)