pregleda

STEVAN SREMAC: PRIPOVETKE


Cena:
250 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan sa vidljivim znacima korišćenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Beograd,
Beograd-Novi Beograd
Prodavac

djulius (2407)

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 3436

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1949
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Sve strane su na broju, nedostaje zadnja korica, a trebalo bi knjigu ucvrstiti da se ne raspadne:)
SADRZAJ:
Vukadin
Božićna pečenica
Ibiš-aga
Buri i Englezi
Čiča-Jordan
Pogrešno ekspedovani amanet
Pazar za staro
Putujuće društvo
* Rečnik manje poznatih reči

Stevan Sremac (Senta, 11/23. novembar 1855 — Sokobanja, 12/25. avgust 1906) je jedan od najznačajnijih i najčitanijih srpskih realističkih pisaca, akademik.
Rođen je u Senti, u Bačkoj, 23. novembra 1855. godine, u zanatlijskoj porodici od oca Avrama i majke Katarine,[1] gde je proveo rano detinjstvo a delom i kod bake po majci u Pirotu. Pošto je ostao bez roditelja, ujak Jovan Đorđević, znameniti srpski istoričar i književnik, dovodi ga 1868. godine u Beograd na dalje školovanje. Tu završava gimnaziju (1875) i opredeljuje se za studije istorije na Velikoj školi u Beogradu i za pripadnost Liberalnoj stranci. Svoj radni vek proveo je kao profesor u gimnazijama u Nišu, Pirotu i Beogradu. Kao dobrovoljac učestvovao je u ratovima 1876. i 1877 — 1878. godine.

Umro je 12/25. avgusta 1906. godine u Sokobanji od sepse. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
Pisac
Počeo je da piše relativno kasno. U trideset i trećoj godini života, 1888. godine, počeo je da objavljuje prozne hronike o ličnostima i događajima iz srpske prošlosti, koje će se pojaviti kao knjiga 1903. godine pod naslovom „Iz knjiga starostavnih“. To je bilo piščevo oduživanje duga profesiji istoričara, ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o velikoj Srbiji. Realističku prozu počinje da piše tek posle dolaska u Beograd. Dugogodišnji život u Nišu bio je period stvaralačke inkubacije. Prvu realističku pripovetku objavio je 1893. godine pod naslovom „Božićna pečenica“, a potom slede „Ivkova slava“ (1895), „Vukadin“ (1903), „Limunacija na selu“ (1896), „Pop Ćira i pop Spira“ (1898), jedan od najboljih humorističkih romana u našoj književnosti i „Zona Zamfirova“ (1906) najbolje komponovano Sremčevo delo. Inače Sremac je bio poznat kao „pisac sa beležnicom“. Njegova dela su uglavnom realistična i sadrže određenu dozu humora u sebi. Karakterističnost njegovog stvaralaštva je takođe i epizodičnost. Takođe bitno je da su njegova dela vezana za tri relacije: Beograd-Niš-Vojvodina.

Književni uticaji i uzori
Bista Stevana Sremca ispred Narodnog pozorišta u Nišu
Kao pripovedač Sremac se u velikoj meri oslanja na raniju tradiciju srpske proze, naročito na dela Jakova Ignjatovića. Sa Ignjatovićem ga povezuju mnoge zajedničke crte: konzervativnost i tradicionalizam, idealizacija prošlosti, ljubav prema prostom svetu čiji život najradije prikazuju u svojim delima, humor.

Od stranih pisaca najviše je voleo Servantesa i Gogolja. Sa Gogoljem ga povezuju takođe mnoge zajedničke osobine, naročito u stilu i književnom postupku.

Poznavao je i cenio engleski realistički roman 18. i 19. veka: Fildinga, Svifta, Dikensa, Džordž Eliota.

Po poznavanju domaće i strane književnosti i načitanosti, Sremac spada u najobrazovanije srpske pisce druge polovine 19. veka.

Liberal
Rođen u Bačkoj, gde je san o velikoj Srbiji bilo osnovno duhovno obeležje, brzo je prišao Liberalnoj stranci koja se zanosila romantičnom prošlošću a u praksi bila potpora režimu Obrenovića. To će ga okrenuti protiv svega što je novo i što je došlo sa strane, iz Evrope. To će ga okrenuti i protiv Svetozara Markovića i njegovih pristalica, pa će do kraja života ostati okoreli konzervativac okrenut prošlosti, protivnik svake promene. Sremac je na strani gazda, birokratije, vlasti i vladara; on je protiv seoske sirotinje i slobodoumnih učitelja. U „Luminaciji na selu“ i „Vukadinu“ progovorio je Sremac liberal, ogorčen na političke protivnike i netrpeljiv.

Sukob pisca i političara
U Sremčevom delu sukobljavaju se dve strane njegove ličnosti: Sremac građanin i političar i Sremac pisac. Kao građanin, Sremac je na strani starog, patrijarhalnog i starovremenskog u ljudima i životu, na strani onoga što polako čili i nestaje. Njegov život u palanci je život u ambijentu koji voli, koji mu „leži“. Kao političar je na strani konzervativnih ideja, na strani onih koji imaju i vladaju. Sremac pisac nadvladava Sremca političara i tada nastaju pripovetke i romani trajne umjetničke vrednosti.

Stevan Sremac je rasni realista. Obdaren sposobnostima posmatranja i zapažanja pronicanja u suštinu pojava i događanja. Sremac je uvek polazio od stvarnih činjenica i podataka, od onoga što je video, proverio i zabeležio.

Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1906.

Dela
Ivkova slava, 1895.
Pop Ćira i pop Spira, 1898.
Zona Zamfirova, 1903.
Nasradin-hodža
Iz knjiga starostavnih

Beograd, Novi Beograd - stari Merkator

* POGLEDAJTE OSTALE AUKCIJE *
http://www.limundo.com/Clan/djulius/SpisakAukcija
http://www.kupindo.com/Clan/djulius/SpisakPredmeta


Predmet: 22469791
Sve strane su na broju, nedostaje zadnja korica, a trebalo bi knjigu ucvrstiti da se ne raspadne:)
SADRZAJ:
Vukadin
Božićna pečenica
Ibiš-aga
Buri i Englezi
Čiča-Jordan
Pogrešno ekspedovani amanet
Pazar za staro
Putujuće društvo
* Rečnik manje poznatih reči

Stevan Sremac (Senta, 11/23. novembar 1855 — Sokobanja, 12/25. avgust 1906) je jedan od najznačajnijih i najčitanijih srpskih realističkih pisaca, akademik.
Rođen je u Senti, u Bačkoj, 23. novembra 1855. godine, u zanatlijskoj porodici od oca Avrama i majke Katarine,[1] gde je proveo rano detinjstvo a delom i kod bake po majci u Pirotu. Pošto je ostao bez roditelja, ujak Jovan Đorđević, znameniti srpski istoričar i književnik, dovodi ga 1868. godine u Beograd na dalje školovanje. Tu završava gimnaziju (1875) i opredeljuje se za studije istorije na Velikoj školi u Beogradu i za pripadnost Liberalnoj stranci. Svoj radni vek proveo je kao profesor u gimnazijama u Nišu, Pirotu i Beogradu. Kao dobrovoljac učestvovao je u ratovima 1876. i 1877 — 1878. godine.

Umro je 12/25. avgusta 1906. godine u Sokobanji od sepse. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
Pisac
Počeo je da piše relativno kasno. U trideset i trećoj godini života, 1888. godine, počeo je da objavljuje prozne hronike o ličnostima i događajima iz srpske prošlosti, koje će se pojaviti kao knjiga 1903. godine pod naslovom „Iz knjiga starostavnih“. To je bilo piščevo oduživanje duga profesiji istoričara, ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o velikoj Srbiji. Realističku prozu počinje da piše tek posle dolaska u Beograd. Dugogodišnji život u Nišu bio je period stvaralačke inkubacije. Prvu realističku pripovetku objavio je 1893. godine pod naslovom „Božićna pečenica“, a potom slede „Ivkova slava“ (1895), „Vukadin“ (1903), „Limunacija na selu“ (1896), „Pop Ćira i pop Spira“ (1898), jedan od najboljih humorističkih romana u našoj književnosti i „Zona Zamfirova“ (1906) najbolje komponovano Sremčevo delo. Inače Sremac je bio poznat kao „pisac sa beležnicom“. Njegova dela su uglavnom realistična i sadrže određenu dozu humora u sebi. Karakterističnost njegovog stvaralaštva je takođe i epizodičnost. Takođe bitno je da su njegova dela vezana za tri relacije: Beograd-Niš-Vojvodina.

Književni uticaji i uzori
Bista Stevana Sremca ispred Narodnog pozorišta u Nišu
Kao pripovedač Sremac se u velikoj meri oslanja na raniju tradiciju srpske proze, naročito na dela Jakova Ignjatovića. Sa Ignjatovićem ga povezuju mnoge zajedničke crte: konzervativnost i tradicionalizam, idealizacija prošlosti, ljubav prema prostom svetu čiji život najradije prikazuju u svojim delima, humor.

Od stranih pisaca najviše je voleo Servantesa i Gogolja. Sa Gogoljem ga povezuju takođe mnoge zajedničke osobine, naročito u stilu i književnom postupku.

Poznavao je i cenio engleski realistički roman 18. i 19. veka: Fildinga, Svifta, Dikensa, Džordž Eliota.

Po poznavanju domaće i strane književnosti i načitanosti, Sremac spada u najobrazovanije srpske pisce druge polovine 19. veka.

Liberal
Rođen u Bačkoj, gde je san o velikoj Srbiji bilo osnovno duhovno obeležje, brzo je prišao Liberalnoj stranci koja se zanosila romantičnom prošlošću a u praksi bila potpora režimu Obrenovića. To će ga okrenuti protiv svega što je novo i što je došlo sa strane, iz Evrope. To će ga okrenuti i protiv Svetozara Markovića i njegovih pristalica, pa će do kraja života ostati okoreli konzervativac okrenut prošlosti, protivnik svake promene. Sremac je na strani gazda, birokratije, vlasti i vladara; on je protiv seoske sirotinje i slobodoumnih učitelja. U „Luminaciji na selu“ i „Vukadinu“ progovorio je Sremac liberal, ogorčen na političke protivnike i netrpeljiv.

Sukob pisca i političara
U Sremčevom delu sukobljavaju se dve strane njegove ličnosti: Sremac građanin i političar i Sremac pisac. Kao građanin, Sremac je na strani starog, patrijarhalnog i starovremenskog u ljudima i životu, na strani onoga što polako čili i nestaje. Njegov život u palanci je život u ambijentu koji voli, koji mu „leži“. Kao političar je na strani konzervativnih ideja, na strani onih koji imaju i vladaju. Sremac pisac nadvladava Sremca političara i tada nastaju pripovetke i romani trajne umjetničke vrednosti.

Stevan Sremac je rasni realista. Obdaren sposobnostima posmatranja i zapažanja pronicanja u suštinu pojava i događanja. Sremac je uvek polazio od stvarnih činjenica i podataka, od onoga što je video, proverio i zabeležio.

Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1906.

Dela
Ivkova slava, 1895.
Pop Ćira i pop Spira, 1898.
Zona Zamfirova, 1903.
Nasradin-hodža
Iz knjiga starostavnih
22469791 STEVAN SREMAC: PRIPOVETKE

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.