Godina izdanja: 1997
ISBN: 953-188-070-0
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Naslov Ovdje živi Conan : mlada bosanska lirika 1992.-1996. / izbor Miljenko Jergović
Vrsta građe poezija
Ciljna grupa odrasli, opća (lijepa književnost)
Jezik bosanski
Godina 1997
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Durieux, 1997 (Zagreb : Tipotisak)
Fizički opis 138 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Jergović, Miljenko (sastavljač, sabirač)
Zbirka Ex Ponto ; ǂknj. ǂbr. ǂ12


Napomena
Najstariji pesnik čiji su tekstovi uvršteni u ovu knjigu, Goran Samardžić, rođen je 1961, dok su dvojica najmlađih, Asmir Kujović i Damir Ovčina, rođeni 1973. Generacija je, dakle, obuhvaćena u rasponu od dvanaest godina. Izbor uključuje i autore koji su delimično pripadali prethodnom naraštaju (Samardžić, Dedović, pa i Maja Andrić), ali su uvršteni zbog utiska da su svoje punije književno ostvarenje doživeli upravo u poslednje četiri godine.
Kao svojevrsna granica nakon koje započinje ovaj izbor uzeti su pesnici sa kojima se završavaju antologije poezije koje je pred rat objavila sarajevska „Svjetlost“ – bosanskohercegovačke, hrvatske, muslimanske i srpske. To praktično znači da je ovo knjiga generacije koja dolazi posle Zilhada Ključanina, Zijada Sarajlića, Semezdina Mehmedinovića, Selima Arnauta, Milorada Pejića i Miljenka Jergovića.
U žanrovskom smislu knjiga nije mogla biti ni antologija ni panorama novog bosanskog pesništva, jer za takav poduhvat nisu postojali uslovi. Pre svega, nije bilo moguće sistematski pratiti celokupnu književnu produkciju – kako onu u Bosni i Hercegovini, tako i onu nastalu u inostranstvu. Pored sarajevske izdavačke i časopisne scene, postojala je i književnost objavljivana u vojnim i izbegličkim biltenima širom sveta, čije je praćenje bilo otežano ili gotovo nemoguće.
Sastavljač polazi od uverenja da je bosanska kultura jedinstvena, iako je u nacionalnom smislu trokomponentna, te smatra da bi svaka parcijalna antologija bila nedovoljna, pa čak i kulturno problematična, ukoliko bi izostavila autore iz pojedinih delova Bosne i Hercegovine.
Zbog toga se knjiga može najpreciznije odrediti kao kompilacija nove bosanske poezije, koja ne teži sveobuhvatnosti, već uspostavljanju duhovnih i smislenih veza između odabranih pesama. U izbor su ušle isključivo pesme objavljene tokom rata, bez obzira na to gde su publikovane – u knjigama, časopisima, biltenima ili drugim izdanjima.
Autori nisu raspoređeni ni abecednim ni hronološkim redom, već prema subjektivnom kriterijumu sastavljača, vođenom pre svega čitalačkim doživljajem. Da je knjiga zamišljena kao panorama ili antologija, u njoj bi se našli i drugi autori, poput Faiza Softića, Nermine Omerbegović ili Nihada Hasanovića, ali je u ovom izboru presudna bila srodnost senzibiliteta.
U obzir su uzete pesme objavljene do 1. oktobra 1996. godine, što predstavlja i vremensku granicu knjige. Možda će u budućnosti biti moguće napraviti sistematičniji generacijski pregled novog bosanskog pesništva, ali je ovu knjigu, kako autor ističe, pre svega podstakao strah od čekanja.
(M. J.)

• Subotnja matineja
„Ovdje živi Conan” moja je jedina knjiga u kojoj je odličan svaki stih
U napomeni na posljednjoj, 138. stranici piše: „U obzir su uzimane pjesme objavljene do 1. 10. 1996., te s tim datumom ova knjiga i završava.” Knjiga „Ovdje živi Conan” tiskana je dva-tri mjeseca kasnije, u izdanju zagrebačkog Durieuxa. Podnaslov „Mlada bosanska lirika 1992–1996.” danas, možda, zvuči kao prigodno sentimentalni citat. Prije dvadeset godina možda je izražavao nadu više nego vjeru da će ova knjiga jednom biti važna kao ona na čiji se naslov pozivala. U međuvremenu nada je uminula. Naslov „Ovdje živi Conan” pamte još samo oni koji napamet znaju bibliografiju priređivača ove knjige.
Rat je u Sarajevu završio tokom siječnja i veljače 1996, mirnom reintegracijom Grbavice, Ilidže i Vogošće, i administrativnim raskidanjem opsade grada. Sve je bilo puno ruševina, ulice nisu bile očišćene od posljedica ratnog pustošenja, nestajalo je struje, nije bilo vode, ali grad se preporađao. Sretali su se ljudi koji se godinama nisu vidjeli. Jedni su drugima bili živi. Te sam godine desetak puta bio u Sarajevu. Kada se zbroje dani, tokom 1996. proveo sam tamo skoro dva mjeseca. Bliska mi je bila misao da se vratim kući.
U gradu je izlazilo nekoliko književnih časopisa, financiranih, uglavnom, preko zapadnih ambasada. Osim što su u imaginaciji pismenijeg dijela zajednice kultura i književnost još uvijek bili važni, ljudi su osjećali potrebu da negdje pročitaju što im se to u protekle tri i pol godine događalo. Smisao svjedočenja nije bio da se drugima kaže kako nam je bilo, nego da to sami sebi izgovorimo, još uvijek bez samosažaljivih sentimenata, patetike i nacionalne viktimizacije. Bilo je to vrijeme vedre melankolije, ponosa vlastitim životom i čuda u malim stvarima.
Tokom 1994. i 1995, godina koje sam proveo izvan opsade, stizale su mi iz Sarajeva knjige i časopisi. Slali prijatelji, a poštari bili strani novinari pa čak i političari. Činilo mi se da se u opkoljenom gradu piše, misli i prevodi mnogo bolje i ozbiljnije nego prije rata. Je li to bilo moje grizodušje što nisam tamo? Danas znam da nije.
Iz tih sam knjiga i časopisa pisaćim strojem prepisivao pjesme koje bi me se dojmile. U početku, da ih pokazujem zagrebačkim znancima – originali su mi bili predragocjeni da bih ih posuđivao – a onda da bih od tih pjesama koje su drugi napisali slagao neku vlastitu poetsku naraciju o ratu. Bez drugog cilja, nije mi na um padalo da bih to mogao objaviti.
Tokom 1996. tih je prepisanih pjesama već bilo mnogo. I onda mi je tog ljeta na um palo da predložim svome tadašnjem uredniku kompilaciju bosanske ratne lirike. Nije to mogla biti ni antologija ni panorama. Osim iz formalnih razloga – nemoguća je antologija svijeta koji jedva da je izašao iz rata – ona to nije mogla biti i zbog onoga što je suštinsko: te su pjesme, iako su ih napisali različiti autori, činile cjelinu. Njihove su pjesme međusobno komunicirale.
Ratna poezija nužno nije izrazito mimetična, nije nužno „stvarnosna”, kako bi se to hrvatski reklo. Ali jest u bliskom suodnosu sa životnim okolnostima i sa stanjem u kojem se pjesnik zatekao. Među pjesnicima od čijih sam pjesama sastavljao knjigu „Ovdje živi Conan” većina je provela rat u Sarajevu. Jedan je živio u Vitezu, oko kojeg su se vodile krvave borbe između Hrvata i Muslimana (Bošnjaka). Jedan je bio u Tešnju, blizu prve crte fronte sa Srbima. Nekoliko ih je živjelo u izbjeglištvu, u Londonu, Pragu, Kölnu. Mjesto je, naravno, određivalo i perspektivu naratora. Da, riječ je o narativnoj lirici, čak i kada nema pjesme u priči.
U knjizi se ovim redom, s nejednakim brojem pjesama, pojavljuju: Marko Čejović, Damir Ovčina, Mustafa Zvizdić, Asmir Kujović, Fahrudin Zilkić, Mirsad Sijarić, Amir Brka, Senadin Musabegović, Igor Banjac, Maja Andrić, Ivo Totić, Adin Ljuca, Igor Klikovac, Dragoslav Dedović, Saša Skenderija, Goran Samardžić i Damir Uzunović. Većina autora nije bila poznata, niti je išta objavila prije rata. Najstariji bio je 1961, a dvojica najmlađih 1973. godište. Slučajan broj dvanaest u rasponu njihovih godina ostat će sastavljaču ove knjige univerzalnim okvirom za pojam generacije.
Neki od njih su svoje tri i pol godine proveli u rovovima. Drugi su bili po skloništima, krčmama i novinskim redakcijama. Svaka je uloga tokom opsade bila legitimna. A rat je završio tako, ili su takvi bili ti ljudi, da od svoga junaštva nitko od njih nije načinio moralni kredit. Bile su to književne, pjesničke teme, i samo se radilo o tome kako će netko napisati svoju pjesmu. A pisali su bez previše svijesti o tome da će im pjesme biti objavljene.
Dvadeset godina kasnije među tim imenima raspoznajemo neke od važnijih pisaca svoga jezika: Asmir Kujović, Amir Brka, Dragoslav Dedović… Ali ima i onih koji poslije više ništa nisu objavili. Što ne oduzima njihovim pjesmama na uvjerljivosti. Danas kada ih čitam, jedne i druge, osupnut sam, možda i više nego tada, snagom njihove geste, čistom poezijom. Nema tu stiha koji bi iskao popust, nema prigodnog domoljublja, mučeničke poze i gorčine, nema one opasne iluzije da su Sarajevo i Bosna najednom postali centar svijeta. Na kraju, nema u njima kolektivnog iskustva, iako je pripovijest u kojoj sudjeluju bez sumnje kolektivna. Samo što kolektiv koji oni čine, i iz kojeg izniču njihove pjesme nije označen grbom ni zastavom, nego čovjekovom sudbinom.
Fahrudin Zilkić jedan je od onih koji su malo poslije rata nestali iz književnosti. Još uvijek su bile aktivne linije useljavanja u Sjedinjene Američke Države. On je otišao negdje u neku nedođiju jer je, ako dobro pamtim, tamo imao brata ili rođaka koji je držao restoran. Govorio sam mu da će se vratiti – sve tješeći sebe – dok je on, sasvim lak i nasmiješen, kao da odlazi na izlet na Vrelo Bosne, odmahivao glavom. Ni u tome nije bilo gorčine, optužbi na račun društva, grada, države ili gospodina Boga što on mora otići, ali ni primisli da je poražen time što odlazi. Žalio sam čovjeka – neću ga više viđati. Žalio sam pisca – oni koji odlaze, mislio sam, neće više pisati. Rijetko kad ne bi ispalo tako.
Zilkićeve pjesme iz „Altune”, jedine njegove autorske knjige, kao i one iz „Ovdje živi Conan” bile su snažno obilježene spojem izuzetnoga pjesničkog dara i graničnih životnih okolnosti. Sve što je napisao zvuči kao da mu je posljednje. Svaki stih toga mršavog i koščatog, a zapravo sitnog čovjeka, bio je posljednji. Ne spominjem bez vraga to da je Fahrudin bio sitan – pretpostavljam da ni danas nije krupniji – jer je baš takav idealno odgovarao za tenkista. On je, naime, bio u posadi onoga jednog (ili su ih bila dva?) tenka unutar opsađenog Sarajeva, s kojim su se branitelji grada nadgornjavali s neprijateljem. Zamišljao sam, pa i danas zamišljam, kako li je to, Bože, moralo biti nalaziti se u tom jednom tenku, koji je sa sve četiri strane svijeta kao na dlanu izložen srpskoj artiljeriji. Taj tenk bio je tako ranjiv da su ga mirne duše, kao u Starome zavjetu, mogli kamenovati.
I kako obično biva, bude mi opet žao što ljudi koji čitaju nisu čitali Fahrudina Zilkića, pa, evo, počinjem prepisivati njegove strofe:
I
Od svega
što sam sa ove udaljenosti
naučio –
živjeti tiho
i znati
ni mene ne može
svaki put da promaši.
III
Kada o pogođenima govorim
upijam misao na prijatelje:
Saju je raznijelo gore na Igmanu.
Amir nije izdržao –
usred granatiranja na Moševićkom
ustao je viknuvši:
‘Pa pogodi više, majku ti jebem!’
I – pogodilo ga –
koliko pola nokta
prepolovilo mu srce
na dvoje –
na smrt
i na život onih koji ga pamte.
V
Jedini blagi Bože
i Veliki
i Milostivi
i Svemogući
pomišljam na one mrtve
koji su živi
ali mi to ne znamo
na one žive
što bi umrli da saznaju
VI
Ima li svijeta drugog
do ovog koji znam
Ima li objave druge
do ove koju čujem
I smrti druge
Ima li, Veliki Blagi Bože
do ove koju gledam
svu noć, svu noć, svu noć…
A onda mislim da sam priču o Conanu mogao nastaviti s bilo kime od njih: još petnaest pjesnika i jednom pjesnikinjom. Priča bi ostala ista, iako svaki put različita. Međusobno upjevane sudbine.
„Ovdje živi Conan” nigdje nikada nije promoviran. Niti se svih sedamnaest pjesnika ikada izvan ove knjige našlo na istom mjestu. Neki se međusobno niti ne poznaju. Knjiga je dobila naslov po stihu Damira Ovčine iz pjesme „Treskavica”: „Negdje je nestao hlad/ i vojnici ključaju ispod najlona/ konji se bacaju niz klisure/ otpale grane u vodi imitiraju vodozemce/// Ovdje živi Conan/ samo meni vidljiv sjedi na vrhu stijene/ i podsmješljivo posmatra moje/ (zadnjim naporom volje) uspinjanje uz klance (…)”
Miljenko Jergović 1. 10. 2016.

Sadržaj
MARKO ČEJOVIĆ 7
Raskršća 8
Ljudima iz Sarajeva
DAMIR OVČINA 11
Klaustrofobija, posljednja
Neobično teški trenuci
Treskavica
MUSTAFA ZVIZDIĆ 18
Odlazak
Zadnje pitanje
Dom
Izrekao Mustafa od plemenitih ludih Zvizdića
ASMIR KUJOVIĆ 26
Rov broj 3
Žuć
Hotonj
FAHRUDIN ZILKIĆ 32
Čujne postaju zvijezde
Kosmos nišandžije
Rikošet
Od svega 39
MIRSAD SIJARIĆ 40
Branih
Pobjeći
Doprinositi
Ležati
Strah je slikar
AMIR BRKA 48
Kritični trenuci
Prirodni redoslijed
Jedna zemlja
Ovdje u ovom gradu
Kako smo doživjeli imploziju
Dovoljno za radost 50–52
SENADIN MUSABEGOVIĆ 55
Skice za portret bolnice Koševo
Scene
Avion
Porođajna
Na daidžinoj dženazi
Nabrajanja
Samoubica
IGOR BANJAC 65
Zašto ljudi mrze dan nakon nedjelje
Ocean
Čudna stvar se dogodila večeras
MAJA ANDRIĆ 71
Balkanski san o antijunaku
Sjećanje
2. 2. 1993.
IVO TOTIĆ 77
Božje dite
Sunčeva lađa
Tamo
Zašto ne mislim na tebe
U Zagrebu
ADIN LJUCA 84
U tuđini
Kritika čistog uma
Evropsko prvenstvo, evakuacija
Božić u Pragu
Čovjekova porodica
Prilazi sa zbunjenošću djevojčice oblivene rumenilom
Pokušavali smo se baviti nečim drugim
IGOR KLIKOVAC 95
„Ako počne, najsigurnije je u gradu“, kaže otac
Kad počne, gradovi na granici nestaju
Odgovor
Spremaš se na put. U posuđenu sportsku torbu
Dom (I)
Obitelj
Playback
Zbog nepostojanja poštanskih veza
DRAGOSLAV DEDOVIĆ 105
Bosnia Gospel
Sarajevski flash: Kafe Zvono
Der Tod (= smrt)
Zbogom Bukowski
Strip
Njemica
SAŠA SKENDERIJA 111
Ostani doma, Tomaž
Billie Holiday
GORAN SAMARDŽIĆ 119
Muški tango
Noćas je doziva
Lica na Balkanu
Poslije ovoga
Vojnička
Crvene kočije
DAMIR UZUNOVIĆ 129
Uspavanka
Uz prvi poslijeratni kolač
Nad Mostarom
Jedan stari stih
Kraj kamina
Impresija
Kasni jezik
Trči, Elen
137
Napomena

MG P70 (N)