Godina izdanja: 2018
ISBN: 978-953-7542-27-6
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Posveta i potpis autorke!

Autor: Burazer, Diana
Izdavač: Zagreb : Fidipid, 2018
Materijalni opis: 85 str. ; 21 cm
Edicija: Biblioteka poezije ; knj. 4

Diana Burazer je rođena 23.10.1953 u Zagrebu. Diplomirala je Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od 1977 godine do početka rata (1992 godine) živjela i radila u Mostaru, a od 1992 živi i radi u Zagrebu.
Piše poeziju i, povremeno, književnu kritiku.
Kao mladi pjesnik često nagrađivana: Antun Branko Šimić, Drenovci , 1970, Slovo Gorčina, Stolac, 1972 god., Goranovo proljeće, Zagreb, 1974 god.
Zastupljena je brojnim antologijama. Pjesme su joj prevođene na francuski, engleski, njemački, norveški, poljski, rusinski i slovenski jezik.
Surađuje u mnogim književnim listovima i časopisima.
Godine 2007, sa desetak pjesama uvrštena je u knjigu Puentes. Poesía Croata: Diez poetas contemporáneos (Mostovi. Hrvatska poezija: Deset suvremenih pjesnika) u izboru i prijevodu na španjolski jezik Željke Lovrenčić (nakladnik DHK, Hrvatska iCorreveydile iz Bolivije)
Član Društva književnika BiH, Društva hrvatskih književnika (DHK), te član Hrvatskog PEN-a.

Diana Burazer / Nebeske jabuke,
nakladnik Fidipid, Zagreb 2018.
Kada se susretnemo s poezijom Diane Burazer kao da smo na razmeđu dvaju svjetova, onog u kojem boravimo i onog u kojeg predano ulazimo. U tim srazmjerima iskušavamo mjeru prilagodljivosti dijaloga i vještinu životne plovidbe, nepristajanja na tuđe obale. Pjesnikinja se propitkuje jesmo li uistinu u njihovom životu boravili? I hoće li nas upravo posramiti napisani stih?
Kad Diana stane u borbu za poeziju pjesmom Protiv poezije onda uistinu njene Nebeske jabuke imaju raznobojni spektar boja u kojem vješto crta osmijeh…pojačavajući intenzitet boja i dodavajući djevojačko rumenilo.
Njena poezija ima svoju plovidbu, nemirno more i sidrište. Kovitlanje stihovlja može biti i pjesnički ushit iz kojeg se prelamaju glasovi dubina. Krik nadahnuća i stvaralačke slobode. Ovakvim poetskim previranjem Diana se u svom nemirnom moru suglasuje s univerzalnim pjevom života… ispisujući snove o prvom susretu sa Zagrebom, o brzom galopu kroz slavonske ravnice, zgužvanim hercegovačkim krajolicima ili otokom u kojeg uranjaju i izranjaju sva njena odrastanja, putovanja i selidbe.
U prvom ciklusu Kupila sam brod njeni su stihovi susret s unutrašnjim svijetom u kojeg se sidre paralelno osjećaji u usku pukotinu-nutrinu samog čitatelja i stvaratelja. Taj spektar riječi i boja kao da pršti i vibrira ispred nas, boje se razlijevaju u vidokrug i riječ postaje jedna velika slika, kao igrokaz kojeg oduvijek sanjamo u našim srcima.
U pjesmi Fotografija je najljepša, pjesnikinja će zaustaviti vrijeme i snove na trenutak…
…Vani je sunce i zove me u šetnju, uzimam lik s najljepše fotografije i silazim…
U prolazu ukradem prekrasan osmijeh susjedovoj kćeri.
Čekaš nestrpljivo na dnu stepenica, čudiš se kako preskačem po dvije odjednom.
Ruka mi klizi niz rukohvat koji suosjećajno, bez pogovora,
pridržava sva moja vremena, sve oblike i snove.
I tako će Diana Burazer rasti u svom snivanju ne dopuštajući realnosti da preuzme dominaciju nad ljepotom snova i slikama života. Jer kada se u suštini njeni Mali zapisi o velikim riječima preslikaju kroz oprost, samoću, depresiju, bolest, nadu i duboku misao iz koje izrasta tišina ravna, bezbojna, mirna kao bonaca ispred i iza nevremena ili kada zarobljena tuga pobjegne od pjesnikinje, onda mudrošću Diana Burazer pronalazi svjetlost u patnji i prenosi nam izvornu hrabrost, jer reći će pjesnikinja u svom drugom ciklusu; Hrabrost je usamljena u svom pohodu.
Restauriranje prošlosti kroz mudre odluke onda i oprost ima smisla, ako li vjetar čuje ono što govorimo, to je sloboda kad govoriš ushićeno i kad govori unutrašnji glas dok Lutke bez lica…prolaze uskim mračnim tunelom… dovoljno će biti mala svjetiljka na njenom čelu…u kojem se prepoznaju znakovi postojanja …Ovisi o vjetru kazat će dok iznad nje lebde raznobojni baloni i ljubičasti plašt vjere.
Opasno vrijeme kuca na slaba vrata između dlanova proviruje svjetlost i tama u vremenskom krugu drhti lovac i lav. Kamo ide vojska nakon poraza? Na izvore gdje se i Bog liječi i gdje se dijeli oprost i zaborav odjednom. Putuje vijest…kroz moje svjetove dok se oni bore u kutiji sudbine. Utjeha udaljuje od istine, reći će a od mene nikakve pomoći.
Tjelovježba u pjesničkom zavodljivom svemiru može započeti otvorimo li prozor, napustit će nas oči i krenut ćemo u potragu za sobom. Diana Burazer prostire šator svoga srca, paleći male vatre. Odašilje poetske signale vremenu i onima koji svojom voljom opstaju sigurni na izdvojenom otoku bez vrata, ili za stolom u restoranu gdje tri prijateljice prebiru svoja sjećanja dok se u vidokrugu raspuklina širi i putuje u srž.
Posuđeno vrijeme je kao plovidba zagonetna razmjena tijela i zvuka. Preslaguješ se iznutra i iznova učiš kazat će pjesnikinja kroz svoju plovidbu stiha uhvaćena u ljepote krajolika i u vjeđama zaspale lađe tinjaju mala otočka mjesta i mi ljubičasti svemirski šetači bez cilja. Ovdje između dva otoka lutaju valovi…proteže se more.
Nebeske jabuke su kao spomenari duše, iz kojih zaiskre najljepše ljudske vrline kao poruka u boci dok prizori iščezavaju, a poruke ostaju kroz posvete i kroz stihove dragim prijateljima, jer Dianina pjesma ima oči kao i more, ima i ruke i piše dnevnik.
Nova zbirka pjesama Diane Burazer naslovljena "Nebeske jabuke" ima sve one dubine i životne mirise koje možemo sagledati kroz pukotinu njenih stihova dok iscrtava svaku svoju misao i proživljeni stih. Diana nam ostavlja jedan leteći tepih na kojem možemo otputovati u čarobni svijet poezije .
Pjesnikinja je poetska krijesnica što novom zbirkom uistinu i potvrđuje jer njene Nebeske jabuke više nisu njene one su poklon probuđenom svijetu i nasljeđe emotivnog porinuća i sidrenja.
(Valerio Orlić)
MG25