Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Odlično stanje

Retko

1942



Adolf Bratoljub Klaić

Zagreb, 1942



KORIENSKO PISANJE

ZAGREB, 1942

PRIREDIO I IZDAO
HRVATSKI DRŽAVNI URED ZA JEZIK
ZAGREB 1942



Ovu knjigu sastavio je
uz suradnju članova
Hrvatskog državnog ureda za jezik
član Ureda
A. B. Klaić



`UNION` GRAFIČKO-NAKLADN1 ZAVOD D. D. – HEINZELOVA UL. 33

„Hrvatski službeni i književni jezik jest štokavsko narječje jekavskoga odnosno ekavskoga govora.`
„Na hrvatskom se jeziku ima pisati po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu.`
Iz zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

U poviesti hrvatske knjige često se javlja pitanje, da li bi hrvatske rieči valjalo pisati onako, kako se izgovaraju (zvučni, izgovorni, fonetički pravopis) ili bi se u pisanju trebalo obzirati na njihovo postanje (korienski, etimoložki pravopis). Pitanjem izgovornog i korienskog pravopisa u našoj prošlosti bavio se osobito dr. Tomislav Maretić. (T. Maretić, Istorijahrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Zagreb, 1889.) On je ustanovio, da nema nijednoga hrvatskog pisca od Bernardina Splićanina (1495.) do Marijana Jaića (1833.), koji bi pisao sasvim izgovorno, odnosno sasvim korienski. Izgovornim su pravopisom, ustanovljuje Maretić, naši pisci pisali uglavnom onda, kada korien rieči nije bio lako uočljiv, na pr. pčela (bčela), gdje (kdje), zdrav (sdrav), zdenac (stdenac), a korienskim su se pravopisom služili osobito u složenicama, u tvorbi i u mienjanju rieči, na pr. obkoliti, šibka, vrabca (od vrabac), gdje su lako mogli osjetiti postanje pojedine rieči ili pojedinog oblika. Naši stari pisci bili su ipak više etimolozi nego fonetičari.

Korienski se pravopis uglavnom ogleda u čuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasničkih skupova, pa će za ovo naše razmatranje svakako biti od važnosti, da razgledamo, kako su to provodili naši stari pisci. Uzet ćemo prema spomenutoj Maretićevoj razpravi samo nekoliko suglasničkih skupova:

1. Skup bc-pc, na pr. vrabac, vrabca – vrapca, etimoložki piše 28 pisaca, a fonetički 2 (Kašić i Ančić).

2. Skup bh-ph, koji se javlja samo u složenicama, na pr. obhoditi – ophoditi, pišu svipisci etimoložki.

3. Skup bk-pk, koji se javlja u složenicama, na pr. obkoliti – opkoliti, te u riečirna kaošibka – šipka, ljubka – ljupka (od ljubak), pišu naši stari pisci dvojako: složenice pišulsvietimoložki, a primjere kao šibka, ljubka etimoložki pišu 32 pisca, fonetički 14, dok njih 9koleba pišući bk i pk.

4. Skup čb-džb, na pr. svjedočba – svjedodžba, etimoložki ima 11 pisaca, a fonetički njihtrojica.

5. Skup sb-zb, na pr. sbor – zbor, sbližiti – zbližiti, etimoložki piše 1 (Knezović), a fonetički svi drugi. Osam pisaca koleba izme u sb i zb.

6. U pisanju skupa sd-zd isti je omjer kao i kod sb.

7. Skup sg-zg, na pr. sgoditi – zgoditi, sgledati – zgledati, etimoložki ne piše nijedanpisac.

8. Skup tb-db, na pr. ženitba – ženidba, etimoložki piše 20 pisaca, fonetički 29, a 19 ih imaju oboje.

9. Skup tc-c, na pr. otca – oca, djetca – djeca pišu stari pisci dvojako: otca – oca (etimoložki 38, fonetički 12), djetca – djeca (etimoložki 12, fonetički 59, oboje 11).

10. Skup zs – s, na pr. razstaviti – rastaviti, etimoložki 8, fonetički 27, oboje 54.

Ne će biti na odmet, da se ukratko zadržimo i na odrazu glasa ě, kako se on javlja kod naših starih pisaca. Puštajući po strani ikavce (čakavci, Bošnjaci, Primorci i Slavonci osim Leakovića) i ekavce (svi kajkavci osim Pergošića), u kojih je taj glas ,,i` odnosno ,,e`, iekavci naši, Bokelji i Dubrovčani, pišu ga jednako za duge i kratke slogove, i to ovako: ie -25 pisaca, ije – 4 pisca, iye – 1 pisac, je – 10 pisaca, ye – 2 pisca, dok dvojica (Ranjina i Nenadić) razlikuju pismom dugo i kratko 6, pa za dugo pišu ie, a za kratko pišu je, upravo kaoi mi danas.

Osim toga vladala je me u našim starim piscima i velika nejednakost u grafici, pa su na pr. za naše današnje ć imali 22 znaka, i to: ceh, cehi, eh, ehi, chj, chy, ck, cki, cs, esi, k, ki, ky, tch,tehi, tehj, tchy, tj, tky, ty i još dva znaka s njemačkim oštrim s, a ni kod drugih znakova nije bilo mnogo bolje.

Nezgodnost ovakve pravopisne razkidanosti uvidio je Ljudevit Gaj. On je prvi uspješno uznastojao, da se stvori i uredi jedinstven pravopis, kojim bi se služili svi Hrvati (Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov, Budim 1830.). Gaj je naime, kako je poznato, proglasio štokavski ěkavski, ekavski) govor hrvatskim književnim jezikom (u tomu je sliedio i starudubrovačko-dalmatinsku jezičnu i književnu predaju), uredio latinicu za potrebe hrvatskogajezika i zadržao korienski pravopis, kako je do onda uglavnom bio u običaju kod starih hrvatskih pisaca.

Gotovo istodobno s Gajevom, reformom javlja se jezična i pravopisna reforma i kod Srba, koji do onog vremena – za razliku od Hrvata – nemaju vlastite književnosti na narodnom jeziku, nego se služe crkvenoslavenskim ili slavenosrbskim jezikom. Kod Srba je tu reformu uz pomoć Slovenca Jerneja Kopitara proveo Vuk Stefanović Karadžić. On je uzeo južno hercegovačkonarječje, ijekavski govor, za književni jezik, uredio ćirilicu, prema ruskoj gra anskoj, zapotrebe književnog jezika i uveo izgovorni pravopis. Od tada je razlika u književnosti sobzirom na jezik i pismo izme u Hrvata i Srba bila u pismu i Hrvati pišu latinicom, a Srbićirilicom), u nekim oblicima (na pr. dat. mn. Hrvati pišu junakom, a Srbi junacima) i urječnićkom blagu književnog jezika te u pravopisu (Hrvati pišu korienski, a Srbi fonetički).

Sliedeći Gajeve političke težnje za ujedinjenjem ,,južnih Slavena`, neki su hrvatski javni radnici težili za tim, da se provede barem kulturno ujedinjenje, kad nije moglo doći do političkoga. Posljedica toga nastojanja bio je t. zv. bečki književni dogovor god. 1850. Tomu dogovoru prisustvovali su Hrvati: Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić i Vinko Pacel, Srbi: Vuk Stefanović Karadžić, Đuro Daničić i Stjepan Pejaković, te Slovenac Franjo Miklošić. Na temelju uzrječice „jedan narod treba jednu književnost da ima` zaključili su jednoglasno i ovo:

1. ne valja miešajući narječja graditi narječje novo, kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnih narječja izabrati jedno, da bude književni jezik;

2. najpravije je i najbolje primiti južno narječje, dabude književno, a Vuka su zamolili, da napiše glavna pravila za južno narječje, što je on i učinio, da svaki nauči, gdje treba mjesto staroslovjenskoga jat pisati ije, je, e ili i.

Bečkog književnog dogovora nisu se u svemu držali ni Hrvati ni Srbi, Srbi naime od tog doba sve više pišu ekavskim govorom. Kod Hrvata su osobito ustali protiv toga dogovora Ante Starčević, Fran Kurelac i Adolfo Veber Tkalčević.

Starčević je polazio s političkog gledišta i nikako se nije mogao složiti s obrazloženjem, da „jedan narod treba jednu književnost da ima`, pobijajući tako zlokobnu zabludu nekih, da su Hrvati i Srbi jedan narod, a Kurelac i Veber poricali su spomenute točke toga dogovora (1. i 2.), naučavajući, da za književni jezik ne smije služiti samo jedno narječje, nego da književni jezik ima biti sinteza naših narječja: i štokavskog i čakavskog i kajkavskog.

No dok je Kurelac stvorio neki umjetni jezik držeći se pravila „narječja treba u jedno da izplove, da se sliju u jedno korito, da se sliju u jedno tělo`, dotle Veber, priznavajući štokavsko hercegovačko narječje za temelj hrvatskom književnom jeziku, dopuštao, da i čakavski i kajkavski govor imaju pravo priskakati u pomoć štokavskom govoru tamo, gdje uztreba, a ne valja – pisao je –zapustiti ni jezično bogatstvo starih pisaca hrvatskih. Osim toga Hrvati ostaju pri korienskom pravopisu, što je ovdje najvažnije. Istina je doduše, da u zaključcima bečkog književnog dogovora nije bilo posebno naglašeno izgovorno pisanje, ali da se pod onim , `južno narječje` mislilo na takvo pisanje, jasno se vidi na pr. iz ovih Vrazovih rieči: „Ja obilazih naše ondašnje spisatelje, ne bih li ih sklonio, da mi jedan program načinimo i da bečki priedlog tražimo malo promieniti, i Vuka barem na to sklonuti, da nas ostavi pri načinu, koji etimologiju ne ruši`.

I doista, hrvatski pisci i dalje pišu korienskim pravopisom. God. 1862. umiešale su se i školske oblasti u pravopisno pitanje. Te godine (29. listopada i 29. studenoga) izlaze po nalogu dvorske kancelarije naredbe, u kojima se nalaže, da se u hrvatskim školama ima upotrebljavati pravopis, koji se od godine 1836. držao uglavnom za književni. Iz primjera věra, děte, sladko, sbor, razčistiti, bezzakonik, svetčanost, kako ih navode naredbe, vidi se, da se određuje korienski pravopis i ě za slovo jat (ie – je). Slična je naredba izdana i 19 .srpnja1864. Godine 1877. bio je sastavljen odbor, u koji su ušli članovi školskog vieća i neki poznati stručnjaci. Taj je odbor zaključio me uostalim, da se ima pisati ie i je za glas ě (diete, vjera). Dalje – iako kažu, ,,da je stvar glede pitanja etimologijskoga i fonetičkoga premalo još iztražena`:– ipak ostaju pri korienskom pravopisu propisujući ga ovako:

a) Korien rieči u fleksiji (mienjanje) ostavlja se uviek netaknut, na pr.otac – otče, dohodci, početci.

b) Kod sastava rieči priedlogu se ne mienja suglas, napr.odpasti, bezkrajan, razsuti.

c) Izvedene rieči neka pričuvaju etymon (korien), na pr. junačtvo (korenski bi bilo: junakjstvo – priměr dvostepenog korena (junak+jenje = junačenje; junakj+stvo = junaštvo; ovo junačtvo je polukorěnsko pisanje Merlocampi; do danas su u Zagrebu shvatili da je `korěnsko` pisanje nemoguće, već se ovdě pri pomenu `korěnsko` misli na morfonološko), bolestnik.

Odbor je još zaključio, da se tiska posebna knjiga, u kojoj će bitipravopisna pravila i rječnik, ali do ostvarenja toga zaključka nije došlo. Pravopisna načela uz kraće tumačenje i dalje su sastavni dio tadašnjih hrvatskih slovnica. Prvi je priručnik za korienski pravopis (uz fonetički) napisao Marćel Kušar i izdao ga u Dubrovniku godine 1889. pod naslovom „Nauka o pravopisu`.

Tako je bilo do godine 1892. Te je godine Khuenova vlada, želeći ugoditi Srbima ma aronima, sastavila odbor od pristaša bečkog književnog dogovora i jedinstvenog hrvatsko-srbskog jezika. Odbor se odlučio za fonetiku, te je izradba pravopisnog priručnika bila povjerena dru Ivanu Brozu. Njegov priručnik propisao je Odjel za bogoštovlje i nastavu iste godine za hrvatske Škole. Načela izgovornog pravopisa, kako ih je ustanovio Broz, a po njemu kasnije dr. Dragutin Boranić`, vriedila su uz manje preinake sve do god. 1929., barem u hrvatskim školama. Te je godine beogradska vlada izdala ,,Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole kraljevine SHS`, što je značilo podpunu pobjedu izgovornog` pravopisa po srbskom uzoru.(1) Izgovorni pravopis ipak nije pobiedio. I poslije godine 1892. hrvatski književnici, poglavito oni oko Matice Hrvatske i Družtva sv. Jeronima, te pravaške i neke druge opozicionalne novine pišu dulje ili kraće vrieme korienskim pravopisom smatrajući ga ne samo činbenikom hrvatske posebnosti, nego i zgodnijim za hrvatski književni jezik. Sve do svoje smrti izdržali su u korienskom pravopisu Vladimir Mažuranić (11931.) i braća Radići (jezikoslovac Ante t 1919., koji je god. 1899.podvrgao oštroj kritici Maretičevu Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ilisrpskoga književnog jezika, i političar Stjepan fl928.). Nakon njihovesmrti pisala je korienskim pravopisom još Seljačka Sloga u svim svojimizdanjima.

Kad je god. 1939. osnovana Banovina Hrvatska, vraćen je u Hrvatskojprijašnji Boranićev pravopis od 1928. Dne 23. lipnja 1941. ministarnastave izdao je naredbu o hrvatskom pravopisu, u kojoj se me uostalim propisuju neka pravila korienskog pisanja (vidi str. 8). Podpunpreokret u pravopisu doga a se 14, kolovoza 1941., kada je Poglavnikizdao zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i opravopisu (vidi str. 10).



1) Zanimljivo je, što Tomislav Maretić piše o etimološkom odnosno fonetičkom pravopisu. U prvom izdanju svoje Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1699.) na str. 29, veli: „ I jedan i drugi način pisanja ima svoje dobre / svoje rđave strane; fonetički je pravopis dobar stoga, što se slaže s izgovorom, te ga je narodu lako naučiti – treba samo znati slova pa pisati, kako čovjek govori; a rđav je ovaj način stoga, što on može gdjekoje riječi tako otrcati, da nije svakom lako pogoditi, što znače. Etimološki je opet način u tome dobar što ne raskida svezu među srodnijim riječima ioblicima, te čitatelj lako razabira značenje; a rđav je u tome, što ne odgovara izgovoru, te čovjek treba odjelito učiti izgovor, a odjelito pravopis. Loše strane jednog i drugog načina izbijaju osobito očevidno onda kad je pretjeran, kako je na pr. staroindijski pravopis u fonetici pretjeran, a engleski i francuski u svojoj etimologiji`. U drugom izdanju te gramatike god. 1931. na str. 32. mjesto toga piše ovako: „Kako danas svi srpski pisci pišu fonetičkim pravopisom, a hrvatski gotovo svi etimologičkim, tako u naše vrijeme nije više potrebno dokazivati, da je za današnji naš književni jezik fonetički pravopis: zgodniji od etimologičkoga`.

Godine 1941. izašla je strožim korienskim prvopisom Poglavnikova knjiga Strahote zabluda, a iste godine uvode koriensko pisanje. Narodne novine te neki domobranski i ustaški listovi. Poglavnikova zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu propisuje, da hrvatski pravopis ima biti iekavaki i korienski, a u čl. 8. kaže, da će Ministarstvo nastave postaviti povjerenstvo, koje ima donieti pravila za novi pravopis. Naredbom br. 53.119 od 30. rujna1941. postavilo je Ministarstvo nastave povjerenstvo, koje je izradilo pravila za pravopisne promjene i predložilo ih Ministarstvu nastave. Dne 17. lipnja 1942. pod br. U. m. 1410/42 pozvalo je Ministarstvo nastave Hrvatski državni ured za jezik, da u smislu § 2. zakonskeodredbe o osnutku toga ureda (vidi str. 8), a na temelju pravopisnih načela, koja je izradilo povjerenstvo za pravopis, i na temelju odvojenog mišljenja jednog člana istog povjerenstva izradi nacrt korienskog pravopisa u duhu zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu. Hrvatski državni ured za jezik izvršivši zadatak, postavljen spomenutim nalogom, predložio je nacrt korienskog pravopisa Ministarstvu nastave, te je ono izdalo provedbenu naredbu (vidi str.8 ).Prema svemu, što je ovdje rečeno, jasno se vidi, da pravopis, o kojem se radi u ovoj knjižici, nije ništa novo, nego je nastavak staroghrvatskog običaja. Poglavnik je svojim činom od 14. kolovoza 1941.nanovo povezao ono, štoje bilo silom prekinuto.









ZAKONSKE ODREDBE I NAREDBE O HRVATSKOM JEZIKU I PRAVOPISU*)











ZAKONSKA ODREDBA
o osnivanju Hrvatskog državnog ureda za Jezik**)

§1.

U okviru Ministarstva bogoštovlja i nastave osniva se Hrvatski državni ured za jezik.

§2.

Hrvatski državni ured za jezik rješava sva jezična pitanja na području Nezavisne Države Hrvatske.

§3.

Hrvatski državni ured za jezik radit će u vezi s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti u Zagrebu i s Hrvatskim sveučilištem u Zagrebu.

§4.

Ovlašćuje se ministar bogoštovlja i nastave, da naredbomprovede ovu zakonsku odredbu. Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, dne 28. travnja 1941.
Poglavnik: Dr. AntePavelić, v.r.

Broj XXXIV-46-Z. p.-1941.
Predsjednik zakonodavnog povjereništva pri Poglavniku:
Dr. Milovan žanić, v. r.

*) Zakonske tekstove navodimo onakvim pravopisom, kakvim su izišli u Narodnim novinama.

**) Ime Hrvatskog državnog ureda za jezik promienjeno je u zakonskoj odredbi o državnoj vladi Nezavisne Države Hrvatske br. CCLXXVIII-24O2-Z-1942. (Narodne novine od 10. listopada 1942.) u Ured zahrvatski jezik.













PROVEDBENA NAREDBA
k zakonskoj odredbi o osnivanju Hrvatskoga državnog uredaza jezik1.

§1.

Zadatak je Hrvatskoga državnog ureda za jezik paziti na pravilnost ičistoću hrvatskoga jezika u javnoj upotrebi. Napose mu se povjeravaju ove dužnosti:

1. priređivanje školskih knjiga i priručnika iz jezičnog područja (pravopisa, slovnice, priručnog rječnika i sl.);

2. pregledavanje školskih knjiga za sve predmete;

3. jezična suradnja sa zakonodavnim i izvršnim državnim i samoupravnim tijelima prilikom sastavljanja nacrta zakona, odredaba i naredaba;

4. jezično savjetovanje piscima ili nakladnicima književnih i poučnih djela;

5. jezični nadgled svih tiskopisa uopće;

6. ispravljanje i odobravanje svih natpisa i oglasa na javnim mjestima (§ 9.);

7. nadgled jezika u kazalištima, kinematografima i krugovalnim postajama;

8. jezična promičba.

§2.

Hrvatski državni ured za jezik brine se za izradbu hrvatskog pravopisa, slovnice i priručnog rječnika za školsku i opću upotrebu ili odobrava već izrađena djela te vrste. Bez odobrenja Hrvatskoga državnog ureda za jezik ne smije se objelodaniti ni jedno djelo, koje bi sadržavalo jezične propise. Znanstveno raspravljanje, ocjenjivanje i stavljanje prijedloga ostaje slobodno.

§3.

U suradnji s Hrvatskom akademijom i Hrvatskim sveučilištem u Zagrebu poticat će Hrvatski državni ured za jezik znanstveno obrađivanje hrvatskog jezika. Osobito će nastojati, da se što prije izradi veliki rječnik suvremenoga hrvatskog jezika i da se odrede jedinstveni stručni nazivi za sva područja ljudske djelatnosti.

§4.

Hrvatski državni ured za jezik osnovat će u svom krilu hrvatski jezični muzej i knjižnicu.

§5.

Sve knjige, namijenjene školskoj upotrebi, imaju se dostaviti Hrvatskom državnom uredu za jezik, koji će ih s jezične strane pregledati i ispraviti.

§6.

Piscima ili nakladnicima dužan je Hrvatski državni ured za jezik obaviti jezični pregled svakoga djela, koje mu prije tiskanja dostave u tu svrhu.

§7.

Hvrtaski državni ured za jezik surađivat će s jezične strane pri izrađivanju nacrta zakona, zakonskih odredaba, naredaba, pravilnika, napisa na tiskanicama, novčanicama, biljezima i t. d.

§8.

Sve dopise Hrvatskog državnog ureda za jezik, kojima se vrši jezična promičba, ili se javnost upozorava na jezične i pravopisne pogrješke,dužne su dnevne novine uvrštavati besplatno, ako ne prelaze veličinom polovicu tiskanog stupca pojedinih novina.

§9.

Natpisi privrednih poduzeća, trgovina, gostionica, obrtničkih radionica i svih ostalih zanimanja i društava, za koje Hrvatski državni ured za jezik ustanovi, da nijesu u skladu s duhom hrvatskoga jezika, morat će se ispraviti i zamijeniti novima prema općim ili pojedinačnim nalozima Hrvatskoga državnog ureda za jezik.

§10.

Za jezičnu pravilnost i čistoću u državnim i drugim kazalištima i krugovalnim postajama brine se Hrvatski državni ured za jezik u dogovoru sa upravama tih ustanova.

§11.

Filmove s hrvatskim tumačem, slikovne i govorne reklame ne smiju kinematografi pružati općinstvu, ako za njihov tekst nijesu prethodno dobili pismeno odobrenje Hrvatskoga državnog ureda za jezik.

§12.

Gdje to traži obilje posla i gdje ima mogućnosti, slobodno je pojedinim državnim i privatnim ustanovama i poduzećima držati posebnog namještenika kao jezičnog ispravljača, o čemu treba obavijestiti Hrvatski državni ured za jezik. U tom slučaju moći će Hrvatski državni ured za jezik osloboditi te ustanove od dužnosti, da mu šalju na prethodni jezični pregled svoje sastavke, na koje se odnosi ova naredba.

§13.

Sastavci, koji se po §§ 2., 5., 6. i 7. ove naredbe dostavljaju Hrvatskom državnom uredu za jezik, imaju biti napisani pisaćim strojem.

§14.

Za obavljanje poslova iz §§ 5., 6. i 9. ove naredbe plaćaju stranke pristojbu prema cjeniku i na način, koji će propisati Hrvatski državni ured za jezik.

§15.

Prekršaji ove naredbe kaznit će se kao redarstveni prekršaji.

§ 16.

Upravni i pisarnički troškovi Hrvatskoga državnog ureda za jezik, nagrade suradnicima izvan Ureda, izdatci za jezični muzej, knjižnicu i znanstvena putovanja i ostali izdatci namiruju se iz državnog proračuna.
Pročelnik Hrvatskoga državnog ureda za jezik može donositi odluke o stvarnim i osobnim izdatcima (honorarima) u granicama odobrene navjere i u granicama prihoda predvi enih u § 14. provedbenenaredbe.
Prihode iz pristojba po § 5. i 6. može pročelnik Hrvatskoga državnog ureda za jezik upotrijebiti za nagradu ispravljačima izvan uredovnoga vremena do 80%, dok će 20% zadržati u blagajni ureda. Prihodi iz pristojba po § 9. ne mogu se upotrijebiti za nagradu ispravljačima.*)

§17.

Ova naredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, 12. srpnja 1941.
Broj 477-Z. p.- 1941.

Doglavnik ministar nastave:
Dr. Mile Budak, v. r.

...


Ustaše ndh ustaški pravopis ustaska drzava