ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Opremio:
Edo Murtic

Postoje književni junaci veći od života, oni koje čak ni korice knjige i piščevo besprekorno umeće ne mogu potpuno da obuhvate i obuzdaju. Takav je sigurno Zorba, eponimni junak Kazancakisovog remek-dela, čovek neverovatne energije koji danas stoji rame uz rame s književnim likovima poput Sanča Panse i Falstafa. Zorba je naizgled običan čovek, rudar pun života, nepredvidljiv, ćudljiv i na trenutke zastrašujuć – ona životna energija pred kojom se naše predodžbe o svetu ponekad ruše kao raspukla brana pred nezaustavljivom bujicom. On se ne plaši čak ni Boga, jer veruje da ga dobro poznaje; ubeđen je da liči na njega, baš kao što liči na čitav ljudski rod, kad bi ovaj imao jedno lice. Plaši se jedino žena i od njih zazire, ali dobro zna da bez njih niti svet niti on sam ne postoji. Kod Zorbe je život sukob i oluja, u grehu traga za vrlinom, ali sve to ga ne sputava da u tom vrtlogu traži svoj mir i duboko promišlja ustrojstva prirode. Dok se svet raspada, pravo je vreme da se uživa u njegovim lepotama, i to ne sa zadrškom, već sveukupnim potencijalom jednog duha.

Nikos Kazantzakis (grčki: Νίκος Καζαντζάκης) (18.2. 1883, Heraklion, Kreta, Otomansko Carstvo - 26.10. 1957, Freiburg, Njemačka), autor pjesama, romana, eseja, drama i putopisa, je bio jedan od najvažniji i najprevođenijih grčkih pisaca i filozofa 20. vijeka. Slavu je stekao tek nakon smrti kada je godine 1964. režirao Michael Cacoyannis režirao film Grk Zorba, temlejn na Kazantzakisovom istoimenom romanu. Godine 1988. Martin Scorsese je na temelju njegovog kontroverznog romana režirao jednako kontroverzni film Posljednje Kristovo iskušenje.




Edo Murtić (Velika Pisanica / Bjelovar, 4. maj 1921. - Zagreb, 2. januar 2005., bio je hrvatski i jugoslavenski socijalno angažirani slikar i grafičar.[1]

Edo Murtić vrlo je rano prihvatio socijalističke ideje i iskazao svoju sklonost NOP-u, i nikad nije krio svoje ljevičarsko opredjeljenje, čak ni mnogo godina kasnije, kad su mnogi okrenuli kaput i počeli tvrditi da su u mladosti bili nešto drugo...

Biografija
Sa četiri godine - 1925. porodica mu se preselila u Zagreb, tu je pohađao osnovnu školu, a nakon toga tadašnju Obrtnu školu (kasnije Škola primijenjene umjetnosti), gdje su mu nastavnici bili dobri slikari; Edo Kovačević, Kamilo Tompa i Ernest Tomašević. Prvi put je izlagao 1935. u Realnoj gimnaziji u Zagrebu[2], nakon tog se aktivno počeo baviti likovnom umjetnošću, kao crtač reklama i slikar dekorater na sajmovima Zagrebačkog zbora. Pred rat - 1939. se upisao na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasu Ljube Babića i Krste Hegedušića[2], ali se 1940. preselio na beogradsku Akademiju kod Petra Dobrovića.

Drugi svetski rat

Edo Murtić - Svi u borbu protiv NDH, partizanski plakat.
Kad je počeo rat 1941. vratio se u Zagreb u klasu Ljube Babića,[2] gdje je ilegalno radio za pokret otpora.[3]

Krajem 1943. godine, napušta Akademiju i odlazi u partizane.[1] Do svibnja 1944. godine borac je II. moslavačke brigade, a zatim radi u likovnoj grupi Kulturno-umjetničkog odjela ZAVNOH-a, na radu plakata, novina, propagandnih letaka. Izlagao je na izložbama umjetnika-partizana Hrvatske u NOB-i.[3]

Iz tog vremena naimpresivniji rad mu je grafička mapa Jama na stihove I. G. Kovačića koju je realizirao sa Zlatkom Pricom.[4] 1944. godine, boravi na oslobođenoj teritoriji u Topuskom. U suradnji sa partizanskim slikarom Zlatkom Pricom, radi mapu linoreza «GRAFIKA», potom u tehnici litografije izvodi grafičku mapu Jama nadahnutu potresnim stihovima istoimene poeme Ivana Gorana Kovačića.[5]

Period SFRJ
Nakon Drugog svjetskog rata, postavljen je za načelnika propagande predsjednika hrvatske vlade (kasnija OZEHA- Oglasni zavod Hrvatske), ali je brzo odustao od tog posla, jer mu se puno više sviđala pozicija slobodnog umjetnika - slikara, kako je sam rekao bilo je puno prijedloga i situacija koji su me mogli odvući u druge vode, ali nisam se dao...[6]

Bavio se i scenografijom (za kazalište), dekoracijom javnih prostora, murali i mozaici [1] (ciklus za Zagrebačku banku krajem 1970-ih). Nakon rata je puno putovao po inozemstvu, naročito često u Francusku i Italiju.[1] Za njega i njegovu slikarsku genezu osobito je bilo značajno putovanje u Ameriku i Kanadu 1951. gdje se upoznao sa slikarstvom Jacksona Pollocka i njegovim action paintingom koje ga je potpuno impresioniralo, tako da je nakon toga malo po malo (trebalo mu je skoro 10 godina) i on postao pollackovac. Prije tog je slikao po tadašnjoj zagrebačkoj modi u duhu post ekspresionizma, strogo figuralne slike. Nakon povratka u Zagreb organizirao je izložbu u Umjetničkom paviljonu 1953. pod nazivom Doživljaj Amerike, a 1956. bio je jedan od osnivača Grupe Mart.[7] heterogene grupe okupljene oko Krste Hegedušića i sve se više udaljavao od figuralnog slikarstva, prema apstraktnom ekspresionizmu.

Edo Murtić bio je redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1997.[8] i član Hrvatskog helsinškog odbora.[7] Živio je na relaciji Zagreb (Martićeva ulica) Vrsar, gdje je imao vikendicu.

Izložbe
Edo Murtić je za života često izlagao, kako u domovini (galerija Forum bila je njegova kućna galerija), tako i u inozemstvu, tako da je ostvario oko 150 samostalnih i 300 kolektivnih izložbi na svim kontinentima.[1] Slike mu se nalaze po brojnim privatnim i javnim kolekcijama po čitavom svijetu. Prvi put je izlagao na Venecijanskom bijenalu 1958. zajedno sa svojim profesorom Krstom Hegedušićem[9], drugi put 1964. zajedno sa Glihom, Petlevskim, Pricom, Šimunovićem, Bakićem i Džamonjom i zadnji put 1972. na popratnoj izložbi Graphic Art Today zajedno sa Šutejem, Piceljem, Dobrovićem i Nevjestićem.[9] Edo Murtić izlagao je 1959. i na 2 Documenti u Kasselu.